Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 2° 1
Sutra: 2° 2° 1
21. siječnja 2020.
Teatar Exit

Glumac kao univerzalni liječnik: Uz stotu izvedbu Matišićevog "Balona"

Glumac kao univerzalni liječnik: Uz stotu izvedbu Matišićevog "Balona"
Glumac kao univerzalni liječnik: Uz stotu izvedbu Matišićevog "Balona"
Autor:
Objavljeno: 20. studeni 2019. u 9:35 2019-11-20T09:35:26+01:00

Recept trajanja na hrvatskoj pozornici nesumnjivo ima veze i s kvalitetom uloženog glumačkog rada i s promišljanjem stalnog dijaloga predstave s publikom, u smislu izvedbenog učenja od publike

Iako je na svojoj premijeri 2009. godine EXIT-ova predstava »Balon« imala pretenzije prozvati lokalni kriminal (posebno zagrebačkog gradonačelnika i njegove građevinske intervencije čupanja živog tkiva Zagreba u korist betoniranja prirode i kulture sajmišnim turizmom), deset godina kasnije ili stotinu izvedbi nakon premijere u prvom je planu glumačko umijeće svih okupljenih performera: Branke Trlin, Judite Franković, Krešimira Mikića i Vilima Matule. Predstava raspravlja što je doista presudno važno za profesiju glumca. Odgovor je neobično sindikalan: glumac je vrsta socijalnog radnika, koji ne samo na sceni, nego i u privatnom prostoru svojega doma i najbližeg susjedstva mora pristajati na role terapeuta, ispovjednika i aktivista. Taj »prisilni rad« bavljenja svojom publikom zbilja jest dio umjetničke svakodnevice. Uvjerljivost na sceni drži vodu samo ako je potkrijepljena interesom za stvarne ljude oko nas, pokraj nas, pred nama.

Dvije žličice glume na dan

Matula tog »prvaka hrvatskog kazališta« iz Matišićeve drame, komedijaša i komičara, glumatalo i glumca, igra s takvom ljubavlju prema glumačkom osloncu na pučku tradiciju (na vic, doskočicu, anegdotu, provokaciju, napitnicu, socijalnu kozeriju, masku), kao i s tako točnim humornim osjećajem za ono što je glumačka »šmira« (neuspjela gluma), ali i što je glumački autorski doseg, da se granica amaterske i profesionalne igre u njegovoj izvedbi stalno dovodi u pitanje ili čak ismijava. Sve je gluma i sve je istovremeno njome zahvaćeno i dovedeno u pitanje, podložno ismijavanju iz uloge ili čak ismijavanju uloge. Matulina izvedba obiluje fabuliranjem, konfabuliranjem i digresijama ili skretanjima s jednom započete teme, samo da bi komentirao nešto što ga trenutno fascinira ili uzrujava. U tom procesu priča se rasipa, ali rasapom paradoksalno i dobiva na intenzitetu. Svako postranično komentiranje kao da joj poklanja dodatna krila. Nije slučajno što je i izvan ove predstave najbolja Matulina uloga ujedno i uloga sanjara, Münchhausena, čija je »svemoć« ovisila o dvosmislenosti pobjede kao laži i laži kao pobjede. Koliko god da se Matula bori protiv idealista u samome sebi, na pozornici ga uvijek iznova uspostavlja upravo višak mašte, a ne višak realnosti.

To inače jednako vrijedi i za Krešimira Mikića, koji je mnogo manje od Matule mijenjao tekst svojih rola u »Balonu«, ali zato je uloge blizanačke dramske braće, konkretno: glavnog gradskog Mafijaša i glavnog gradskog Policajca, nadopisao svježom dozom sarkastičnih detalja, koji oživljavaju zadane glumačke transformacije. Mikić paralelno igra i zgromljenog supruga deprimirane žene kojoj je umrlo dijete, oko čije je terapije angažirao svog scenskog susjeda, glumca. Onoliko koliko Mikić pogurne predstavu prema stripovskom humoru u rolama blizanaca, toliko je zatim smiri i otvori tragičnosti kad nastupa kao suprug/očajnik. Mikićeva sigurnost oko scenskih žanrova, tehničke preciznosti vodviljskog gega (u rolama blizanaca), kao i ozbiljnost njegova lica u hiperrealističnim prizorima role supruga bolesne žene, mnogo govori o golemom žanrovskom, ali i emocionalnom spektru ovog glumca. On može »sve« – i to ne kao filozof glume (Matula), nego kao njezin povjerenik.

Izvan glume?

No glavnu ulogu ove predstave igra Branka Trlin kao glumčeva depresivna susjeda, paralizirana zbog smrti svog djeteta. I na stotoj izvedbi nije jasno zašto redateljski nije stavljena bliže publici, u prvi plan pozornice, što je mjesto koje joj pripada, tim više jer je njezin tamni, »utopljenički« pogled na glumca koji je nastoji nasmijati i zabaviti tijekom sedamdesetak minuta igre združen i s pogledom publike. Za razliku od Ksenije Marinković koja je ovu rolu igrala na premijernoj izvedbi, naglasivši duboki ponor gorčine protagonistice, Trlin naglašava tihu nježnost i prema posljednjim ostacima svog sina (koje drži u rukama), kao i prema gostu/glumcu koji je nastoji zabaviti svojim komičarskim umijećem. Trlin se smije samo u jednom trenutku, kad lik glumca zaigra »demona« na način na koji roditelji obično pokazuju čudovišta maloj djeci (dizanje ramena, grčenje šaka, hodanje razmaknutih nogu), što nam otkriva da je lik Susjede unatoč svoj depresiji još uvijek otvoren igri, transformaciji, jakim emocijama dječjeg svijeta. Njoj ne treba kazalište; treba joj mogućnost da još jednom počne ispočetka, bude dijete, prepusti se onom najmlađem u samoj sebi.

No taj je moment suigre kratak. Završni bolni krik Branke Trlin kad joj Matula nehotice pokuša premjestiti iz ruku njezinu svetinju (simbol djeteta) prekida svaki kontakt Susjede i Glumca, kao i mogućnost uspostavljanja daljnjeg povjerenja.

Taj krik raste i jača u liku Susjede ne samo tijekom čitave njene osobne priče, nego se čini da je u njemu prikupljen i vapaj ubijenih ljudi iz mafijaševe priče. Trlin daje glas očaju – koji je s jedne strani jači od bilo čega što nam glumac može reći o ljudskoj patnji i doima nas se potpuno autentično, »neodglumljeno«. S druge strane, taj krik i dalje nesumnjivo pripada kazališnoj glumici. Utoliko je kod Trlin gluma shvaćena dijametralno suprotno nego kod Matule i Mikića: kao najosobnije iskustvo, gotovo ispovijed, a ne kao iskušavanje različitih socijalnih obrazina. Ona naravno nije »izvan« glume, ali toliko je duboko u kontaktu sa svojim emocionalnim korijenima da varijacija postoji samo u načinu na koji može ući još dublje u sebe, a ne u načinima na koji se lik obično nadopisuje »posuđenima« od drugih likova.

Paralelni glumački stilovi

Najmanje je u predstavi i spisateljski i redateljski i glumački razrađen lik glumčeve supruge (uvjerljivo ljutita, brza i britka Judita Franković, najbliža »stendaperskoj« satiri na račun pijanih i neodgovornih muževa), kojoj Matula na početku izvedbe kao suprug doslovce »napumpa« trbuh gumom za bicikle, ali nema za nju u nastavku izvedbe nikakvog dubljeg interesa, da bi na samom završetku predstave ipak skrušeno, pokajnički prišao njezinom tijelu i blago pomilovao ispupčeni trbuh. Brečićeva režija, za razliku od Matišićeva teksta koji mnogo pesimističnije završava krikom Susjede, sugerira da je lik Glumca ipak nešto naučio učeći druge. Pred prepunim gledalištem Teatra EXIT, publika se dugotrajnim aplauzom složila s ovakvim završetkom, kao što je glasnim smijehom uživala i u glumačkim bravurama vrlo različitih, ali podjednako moćnih stilova glume koje smo gledali na pozornici. Recept trajanja na hrvatskoj pozornici nesumnjivo ima veze i s kvalitetom uloženog glumačkog rada i s promišljanjem stalnog dijaloga predstave s publikom, u smislu izvedbenog učenja od publike. Iz perspektive desetogodišnjeg odmaka od premijere »Balona«, okupljena glumačka ekipa čvršće nego na premijernoj izvedbi stoji u samom središtu priče o moći i nemoći teatra.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.