Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. studenoga 2019.
Premijera u ZKM-u

Gdje ima dima, nema nužno i vatre: Premijera Dolenčićevog "Sherlocka Holmesa"

Gdje ima dima, nema nužno i vatre: Premijera Dolenčićevog "Sherlocka Holmesa"
Gdje ima dima, nema nužno i vatre: Premijera Dolenčićevog "Sherlocka Holmesa"
Autor:
Objavljeno: 18. listopad 2016. u 15:19 2016-10-18T15:19:24+02:00

Unatoč obilju dima na sceni, ostali smo bez naznaka unutarnje vatrenosti – inače osobine koju mnogi smatraju glavnim adutom nesmanjene popularnosti originalnog Sherlocka Holmesa

Sherlock Holmes izvorno je zamišljen kao serijalni lik, karakter koji polako upoznajemo iz epizode u epizodu (kanonska zbirka Doyleovih tekstova sadrži 56 kratkih priča i četiri romana o Holmesu), zbog čega se prvotna objavljivanja Doyleovih literarnih tekstova na mijeni 19. i 20. stoljeća vrlo lako transponiraju u suvremenu televizijsku serijalnost, nastavljajući popularnost Holmesa i početkom 21. stoljeća.

Kritički hvaljena serija »Sherlock i Watson« (engleski naslov: »Elementary«) scenarista Roberta Dohertyja čak će dvojac muškog prijateljstva Holmesa i Watsona zamijeniti dvojcem Holmesa i specijalistice za ovisnosti Joan Watson, ne mijenjajući pritom izvorni projekt analitičkog saznavanja u korist melodramatskog zapleta. Dapače, na djelu je prikaz dvoje bolno usamljenih ljudi koji polako stječu međusobno povjerenje, nevezano za bilo kakvu erotiku međusobnog odnosa. S Doyleovim detektivom u kazalištu stvari stoje znatno manje eksperimentalno.

Puritanac razuma

Ne samo zato što kazalište nije otvoreno ulančavanju avantura, nego i zato što je u 90 minuta standardne predstave vrlo teško sagledati kompleksnu manično-depresivnu, arogantnu i ovisnički impulzivnu osobnost ovog preciznog forenzičkog isljednika po imenu Sherlock Holmes. A dodatno je pitanje i koliko je Holmes, ovisnik o kokainu (koji je u vrijeme nastanka romana službena medicina smatrala lijekom za depresiju i legalno propisivala pacijentima) te osoba poznata po raznim vrstama emocionalnog sljepila uistinu podatan predložak za mladu publiku ZKM-a. Jer to što je neki literarni karakter dosegao mitski status medijske zvijezde ne čini ga automatski podatnim materijalom tinejdžerskih produkcija.

Naprotiv, Holmes najčešće »spava s odraslima u krevetu«, kako ističe Christopher Redmond u svojoj knjizi posvećenoj razlozima zašto je Holmesu upravo seksualna intimnost najveći misterij i ujedno najzazorniji osobni projekt. Ne zaboravimo: viktorijanska Engleska svog idealnog muškarca zamišlja kao razumni stroj u borbi protiv zločina, a Doyleova je spisteljska lukavost toj istoj epohi u liku njezina logičkog genija podvaliti brojne dimenzije mentalnih i emocionalnih »poremećaja«.

Tamo gdje televizijska zvijezda još jedne adaptacije i ekranizacije Doyleova predloška, BBC-jeve serije »Sherlock« u izvedbi Benedickta Cumberbatcha, puca pištoljem po zidovima svoje sobe od dosade, Rakan Rushaidat kao domaći Holmes vozi se pozornicom nalegavši trbuhom na svoj stolac s kotačićima ili viseći s pokretnih stepenica kao dječak koji uživa u fizičkim akrobacijama. Kao što se vidi iz spomenutih primjera, Rushaidat infantilizira Holmesa, pri tom izgovarajući tekst izrazito ubrzano, odlučno i naredbodavno, bolje rečeno bez ikakve empatije bilo prema svom literarnom i scenskom kompanjonu Watsonu (Filip Nola), bilo prema liku kućepaziteljice Hudson (Dora Polić Vitez). Time je preskočena jedna od najkompleksnijih dimenzija proznog Sherlocka Holmesa i njegova nimalo konvencionalnog prijateljstva s doktorom Watsonom.

Mar za žrtvu, ne i za protokole

Opet, kako nije u pitanju literatura za djecu, Watson i Holmes u raznim su varijantama pop kulture tretirani ili kao nerazdvojno najbolji prijatelji ili kao avangardni gay-par, prilično uspješan u socijalnom maskiranju svoje devetnaestostoljetne istospolne zajednice. Ana Tonković Dolenčić kao autorica teksta predstave »Shelock Holmes« odlučila je preskočiti temu njihove bliskosti i u priču ubaciti Holmesov ljubavni interes u liku fatalne žene (Irene Adler u izvedbi Dijane Čuljak), samim time pomičući nekoliko linija karakterizacije prema devetnaestostoljetnoj bulevarskoj melodrami. Usuput budi rečeno, Irene Adler je izvorno lik koji se pojavljuje u samo jednoj priči čitavog ciklusa, gdje impresionira Holmesa i izazove njegovo dugoročno poštovanje time što ga nadmudri.

No ono što možda nedostaje brojnim spektakularnim ekranizacijama Holmesa, kao i najnovijoj ZKM-ovoj predstavi, vezano je za osobitu vrstu empatije Doyleova karizmatičnog lika. Holmes, naime, zbilja nimalo ne suosjeća sa svojom kućepaziteljicom, ni s engleskim plemstvom, ali u stanju je suosjećati sa žrtvama zločina, kroz način na koji ih sluša i kroz predanost kojom se baca na rješavanje zločina. Šteta što te vrste suosjećanja prema stradalnicima nema i u izvedbi Rakana Rushaidata. ZeKaeM-ov je Holmes svugdje podjednako hladan i sarkastičan.

Tonković Dolenčić zadržala je i Doyleov lik Moriartyja (Dado Ćosić) kao Holmesova ključnog antagonista, dok se pretilost Holmesova brata Mycrofta transformirala u ljubav prema nenapuštanju fotelje u izvedbi vitkog i glumački britkog glumca Petra Leventića. Katarina Bistrović Darvaš s pravom mjerom uzrujanosti igra klijenticu gospođu Turner. Edvin Liverić pojavljuje se i kao gospodin Turner i kao tipski ponjemčen negativac Adolf von Herder.

Adrian Pezdirc s mnogo nepotrebnog skakutanja i skanjivanja igra Tajnika i Edwarda Sedmog, dok se u sporednim ulogama pojavljuju Mateo Videk (prodavač, butler, konjušar itd), Robert Budak (pastir, butler, policajac), Kristijan Ugrina (pukovnik Moran) te sugestivno unezvjerni Maro Martinović (Alexander Holder). Tonković Dolenčić smislila je novi okvir detektivskog zapleta, koji ponovno spaja razne poznate motive i završava kod slavnih slapova Reichenbach.

Višak objašnjavanja

Nategnuti zaplet i banalnost dijaloga ujedno su i središnji problemi čitave ZeKaeM-ove izvedbe. Ne samo da nam autorica ne nudi iznenađenje otkrivanja zločinačkih događaja napetom linijom dramskog pripovijedanja, umjesto toga nam stalno »telefonirajući« moguće poveznice, nego i likove svodi na karikature. Ponovimo još jednom: viktorijanska detektivska fikcija (puna ludila, svekolikih emocionalnih zlostavljanja i noćnih mora) i predstave za mlade nisu nužno međusobno nakloni partneri.

Režija Krešimira Dolenčića i scenografija Tanje Lacko rade u suprotnom smjeru od skicoznog literarnog predloška, dakle prema kompleksnosti izvedbe, ali i tu često dolazi do popuštanja naivnoj stripizaciji odnosa među likovima (glumci, primjerice, neke opise događaja igraju u maniri krajnje šablonizirane pantomime).

Samo u prizorima u kojima glavni scenografski element postaje para (lokomotive, ali i mnogih londonskih magli) osjećamo izvorni, lucidni potencijal Holmesovih potraga na sceni: priča se pred našim očima zgušnjava i rastače, stvarajući potrebu bistrenja ili »brisanja stakla«, odnosno potičući analitički angažman same publike.

Glazbu za predstavu potpisuje Stanko Juzbašić, dok je kostimografkinja glumaca u povijesnom ruhu Tea Bašić. Vatru na pozornicu donosi Dado Ćosić kao zlikovac Moriarty, ali vatra je ovdje pirotehnički trik, a ne ozbiljna prijetnja. Ni glumci se nisu jače zagrijali za produkciju, iz čega možemo zaključiti da čvrsta Holmesova deduktivna logika višestruko gubi bitku s parodijskim kontekstom kazališne inscenacije: unatoč obilju dima na sceni, ostali smo bez naznaka unutarnje vatrenosti – inače osobine koju mnogi tumači smatraju glavnim adutom nesmanjene popularnosti originalnog Sherlocka Holmesa.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.