Što se tiče hrvatskog teatra, Erika Fischer-Lichte prepoznaje i uvažava dva fenomena: Krležu i hvarske autore.
Identifikacija s predstavom
– Gledateljeva težnja da se identificira s predstavom toliko je snažna da bi psiholozi imali pune ruke posla s analiziranjem tog fenomena. Ako se ne može indetificirati s likom na sceni, gledatelj će se identificirati s dijametralnom suprotnošću onoga što taj lik predstavlja – kaže Erika Fischer-Lichte. Bilo je zanimljivo slušati autoricu »Povijesti drame«, tog kapitalnog djela suvremene europske povijesti kulture, kako govori o ideji majke u kazalištu (majka je obično u drugom planu, nevidljiva ili mrtva već na početku predstave, a u prvom je planu nevoljna kći i njezin brižni otac), o velikom zaokretu u teatru koji se dogodio u 18. stoljeću (kad su likovi heroja koji se žrtvuju za državu, naciju ili čast ustupili mjesto građanskim obiteljima i njihovim problemima), o 18. stoljeću kao »dobu plača« (jer su gledatelji, poistovijećeni s likovima na sceni, provodili sate ridajući).
Čime kazalište danas može ganuti, senzibilizirati, potaknuti na akciju? Prije nego što da odgovor na to pitanje, Erika Fischer-Lichte uzima neko vrijeme da razmisli.
Nova uloga kora
– Danas u kazalištu ne plačemo. Plačemo eventualno u kinu. Ali ono što je važno jest da kazalište postaje prostor političkog djelovanja, društvene kritike – kaže gošća – dodajući da kor u suvremenom teatru dobiva novo značenje: u njemu su obično obespravljene, nevidljive društvene skupine, manjine, emigranti, kojima kazalište daje glas.
Što se tiče hrvatskog teatra, Erika Fischer-Lichte prepoznaje i uvažava dva fenomena: Krležu i hvarske autore.
