Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 1
Sutra: 27° 27° 1
20. lipnja 2019.
Dobitnik »Mediterana«

FILIP VIDOVIĆ 'Sretan sam što potičem ljude na odlazak u kazalište'

Snimio Denis Lovrović
Snimio Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 12. lipanj 2018. u 8:08 2018-06-12T08:08:27+02:00

Susrećem nepoznate ljude koji mi čestitaju na ulozi i govore kako su im naše predstave probudile ponovo zanimanje za kazalište! A to je, zapravo, smisao svega što radimo, kaže mladi glumac koji je publiku oduševio ulogom Sandija u predstavi »Ciganin, ali najljepši«

Ne sjećam se kada je u Rijeci vladalo takvo zanimanje za jednu gostujuću kazališnu predstavu kao što je to bilo za »Ciganina, ali najljepšeg« zagrebačkog HNK-a!  Oni koji prate kazališna događanja znali su da su glavni protagonisti ove predstave  – Nina Violić i Filip Vidović  – dobili nagrade za izvedbu Milene i Sandija na Marulovim danima u Splitu. Ipak, kada je Međunarodni festival malih scena najavio gostovanje »Ciganina«  na velikoj sceni riječkog kazališta, malo je tko očekivao da će ulaznice planuti doslovce za dva dana! Potražnja i pritisci su se nastavili, tako da je – prvi put u povijesti riječkog teatra – 60 dodatnih stolica stavljeno na proscenij, koji je spušten na nivo partera...

Razlozi za ovakvu jagmu su razni, ali (osim romana Kristiana Novaka, koji je osvojio hrvatsku čitalačku publiku)  jedan je svakako što se radi o izvedbi najvećeg i glumački najraznolikijeg dramskog ansambla u Hrvatskoj, koji – otkako mu je na čelu Ivica Buljan – niže uspješne predstave, rasprodane čim se pojave na mjesečnom programu u Zagrebu! Razlog je, svakako, i Nina Violić u glavnoj ulozi - Riječanka koja je naprosto procvala otkako je u ansamblu HNK-a, a kojoj je Ivica Buljan dodijelio glavnu žensku ulogu u »Ciganinu«! Ali i sjajnog partnera, mladog i nepoznatog glumca Filipa Vidovića, u naslovnoj ulozi! Tko je Filip? – pitalo se prepuno gledalište riječkog kazališta aplauzima i povicima »Bravo!« ispraćajući glumce!

Gluma u krvi

Od prvog izlaska na scenu, Filip Vidović je bio Sandi! Pojavom, ponašanjem, govorom. Posebno govorom koji je zvučao autentično, a opet tako glumačko-zanatski perfektno. Njegova je dikcija sjajna, što inače nije slučaj čak ni kod naših daleko iskusnijih glumaca, tako da ni u jednom trenutku nisam imala osjećaj da gledam početnika. Dapače, što je predstava dalje odmicala, činilo mi se da još ima mnogo što reći i da se u ovom vižljastom mladiću krije golem potencijal. Koji ćemo tek otkrivati u novim ulogama.

Zato je odluka Žirija Novog lista, da upravo Filipu Vidoviću dodijeli nagradu »Mediteran«, bila jednoglasna! Kad su se utisci slegnuli, razgovaram s Filipom Vidovićem:

Je li gluma bila vaš prvi izbor?

- Jedino što sam zaista želio studirati je bila gluma, ali sam – za svaki slučaj – upisao i Komparativnu književnost  na Filozofskom fakultetu, ako ne prođem na prijamnom za Akademiju. Zapravo, mislio sam kako mi znanje  sa studija književnosti neće biti na odmet kad budem glumac. A to sam odlučio već s dvanaest godina.

Sjećam vas se kao dječaka iz predstave „Play Beckett“, Teatra Ulysses na Brijunu. Igrali ste u predstavi s ocem, Ivicom Vidovićem i Radom Šerbedžijom. Jeste li već tada donijeli odluku o svojoj glumačkoj budućnosti?

-Do toga ljeta nisam točno shvaćao čime se tata bavi, a onda  sam na Brijunima – iz dana u dan – gledao nastajanje predstave koju spominjete. I zainteresirao se jako.  Rade Šerbedžija mi je rekao da im u podjeli nedostaje dječak i pitao me bi li htio tu ulogu. I eto me sada tu!

 Ona izreka kako »jabuka ne pada daleko od stabla« nije vas mogla zaobići – oboje roditelja su vam glumci.

- Nisam o njima razmišljao kao o glumcima – oni su bili moji mama i tata. Uostalom, u početku su me odgovarali od namjere da studiram glumu, ali kad su vidjeli da sam ozbiljno »zagrizao« – podržali su me.
Vjerujem da je sličan put imao i moj stariji brat, Luka Vidović, jedan od najboljih iluzionista u Hrvatskoj. Malo ljudi ima privilegiju da radi ono što voli i da od toga može živjeti!

Na Akademiji ste prošli kroz klase različitih profesora. Tko je posebno utjecao na vaš razvoj?

- Mentori našoj klasi mijenjali su se kroz godine studija –  profesori su nam bili Joško Ševo, Franka Perković, Željko Vukmirica, Rene Medvešek, Bobo Jelčić – ali ja ću kao posebno važne pamtiti satove scenskog govora na trećoj, četvrtoj i petoj godini studija, kod profesora Tomislava Rališa. Osvijestio nam je alate i dao znanje neophodno u glumačkom poslu – a rezultat se vidi: mnogi iz naše klase su prilično zaposleni glumci!

Podrška kolega

Diplomirali ste prije tri godine. Što ste radili do ovog važnog angažmana u Drami HNK-a?

- Uglavnom sam odlazio na audicije za neke manje uloge u predstavama i serijama – neke sam  dobio, a među važnima ističem ulogu u predstavi »Moja nuklearna ljubav« Teatra Rugantino i angažman u Gradskom kazalištu Komedija - u režiji Georgija Para alternirao sam s Janom Kerekešom  u predstavi »Talijanski slamnati šešir«. Nakon toga ljeta čuo sam da  HNK raspisuje audiciju za Ciganina! Pitao sam prijatelja iz  ansambla  je li audicija stvarna ili već imaju nekoga za tu ulogu. Kad mi je rekao da se obavezno prijavim,  počeo sam se pripremati. Malo sam se »igrao« dramaturga, pa sam spojio nekoliko Sandijevih monologa iz romana »Ciganin, ali najljepši«. I prošao!

Koliko su trajale probe za predstavu koja danas slovi kao najbolja u Hrvatskoj protekle sezone?

- Radili smo dva i pol mjeseca – u ugodnoj i poticajnoj atmosferi. Na početku sam bio malo u stresu ali sad  sam potpuno opušten. Prošao je period »isprobavanja« na što me ohrabrivao i sam redatelj Ivica Buljan, a podrška koju sam imao od partnerice Nine Violić stvarno mi je bila izuzetno važna u  kreaciji lika Sandija, čiji je odnos prema Mileni tako jasan i čist! Kroz taj se odnos sve manifestira.
A poseban »vjetar u leđa« – kao početniku u tako velikoj ulozi – bila mi je podrška ansambla! Sve se, za mene, dobro posložilo, na kraju i kod publike! Evo, prošlog smo tjedna odigrali dvadesetu reprizu!

*Na Festivalu malih scena u Rijeci, za svoj lik Ciganina Sandija, dobili ste dvije nagrade – festivalsku, kao najbolji mladi glumac i Nagradu »Mediteran« Novoga lista! Nakon proglašenja nagrađenih, ansambl predstave koji je čekao autobus za povratak u Zagreb, priredio vam je ovacije skandirajući: »Filip! Filip!«

- Bilo mi je istovremeno neugodno i jako, jako drago. Lijepo je to bilo od njih... Inače, splitske nagrade na Marulovim danima koje smo za najbolje glumce podijelili Nina i ja s Krešimirom Mikićem i Zrinkom Cvitešić te ove riječke nagrade – prva su mi glumačka priznanja. I zato jako draga. I važna! Uostalom, baš ove nagrade u Hrvatskoj su među najprestižnijima i lijepo je znati da je struka prepoznala golem trud uložen u njih. Osjećam to izunutra i veselim se, jako.

Jeste li u podjeli za neku ulogu u premijernom repertoaru sljedeće sezone?

- Priprema se »Mačka na vrućem limenom krovu« , u režiji Paola Magellija. Iznenadio sam se kad su mi rekli da ću igrati Bricka! A u podjeli su još Zrinka Cvitešić, Milan Pleština, Ksenija Marinković, Dušan Bučan i Ana Begić. Baš mi laska što sam u njihovom društvu! Za mladog je glumca važno imati kontinuitet u radu, igrati što više, a kad mu se posloži da igra u jakoj glumačkoj podjeli, pa još i s redateljem kakav je Paolo Magelli – što reći osim da sam jako sretan zbog toga!

Dragocjeni savjet pokojnog oca

Kako je to biti sin Ivice Vidovića?

-Tata je umro kad sam bio na prvoj godini Akademije. Nismo stigli pričati o glumi i to mi često nedostaje...
Ali, od njega sam primio jedan važan, možda za mene i najvažniji savjet. Pred ispit  iz Scenskog govora – nisam se osjećao siguran, bio sam u stresu. Tražio je da mu kažem ispitni monolog, saslušao me bez prekidanja i rekao: »Samo polako. Daj si vremena!«
Taj mi je njegov savjet bio dragocjen ne samo tada, već i inače. Često ga se sjetim... I siguran sam da  sve ovo što mi se događa – on prati. I da mu je drago.

Na pragu zrelosti, dobili ste uvid u karijeru svoga oca preko monografije »Hod po rubu, s Ivicom«, koju potpisuje vaša majka, Gordana Gadžić.

-To je zaista fascinantna knjiga, ne zato što govori o mome ocu i što ju je objavila moja majka. Naprosto, iz te sam knjige shvatio kakav je glumac bio Ivica Vidović, a posebno kakav je bio čovjek; što je sve prolazio i kako se nosio s tim... Tu je čitav njegov život, prikazan  s pravom mjerom. Baš sam ponosan na moje roditelje!

Govoreći o redateljima, vratimo se načas na Georgija Para, u čijoj ste režiji odigrali svoju prvu veliku ulogu – rentijera Fadinarda, u Labicheovom »Talijanskom slamnatom šeširu«. Rekla bih da ste na početku karijere odmah dobili priliku raditi s najboljima!

- Georgij Paro je bio veliki čovjek i veliki redatelj, a ta predstava je bila  moja prva i posljednja prilika za rad s njim. To iskustvo mi je izuzetno važno, jer mi je dalo potrebnu sigurnost i za Ciganina.

A nije bilo lako. Dijelio sam ulogu s Janom Kerekešom, a to znači da sam dijelio i probe. Bio sam nesiguran i podrška kolega mi je i tu bila iznimno značajna. Posebno ističem Damira Lončara koji me je hrabrio i pomagao u radu.

Važnost audicija

Kako se osjećate sada u ansamblu nacionalne kuće, nakon sezone uspjeha s »Ciganinom, ali najljepšim«?

- Divno je biti dio tog kazališta! Iz odjeka koji naše predstave imaju kod publike vidi se koliko je uspješno vodstvo Drame i intendatica HNK-a. Sedamsto osamdeset mjesta u gledalištu gotovo uvijek je rasprodano, a naslovi koji ga pune su sve redom tekstovi domaćih autora -  »Tri zime« Tene Štivičić, »Ljudi od voska« Mate Matišića, »Tko pjeva zlo ne misli« Vjekoslava Majera, Kreše Golika i Renea Medvešeka te »Ciganin, ali najljepši« Kristiana Novaka.
Susrećem nepoznate ljude koji mi čestitaju na ulozi i govore kako su im naše predstave probudile ponovo zanimanje za kazalište! A to je, zapravo, smisao svega što radimo. Sretan sam što potičem ljude na odlazak u kazalište!

Jeste li očekivali tako vrtoglavo uspješan start na samom početku karijere?

-Nemoguće je nešto takvo očekivati! Posvećen sam svemu što radim, ali ništa ne očekujem. Nakon diplome bio sam godinu dana u Trešnji, a  onda punu godinu nisam nigdje radio. Audicije su izuzetno važne, otvaraju vrata svima. Naravno da televizijske uloge donose veću popularnost, ali pravi put su audicije za kazališne projekte. I zaista sam sretan što sam iskoristio dvije prilike koje su mi se pružile.

Kako na vaš uspjeh reagira mama Gordana Gadžić, glumica i voditeljica Teatra Rugantino?

Presretna je, veseli se i više od mene! Mislim da je danas jako ponosna na nas, svoju djecu. Naime, moja mlađa sestra Ana na petoj je godini studija Produkcije i radila je već na nekoliko filmova. Kad malo promislim, nismo se mnogo odmakli od naših roditelja... Slijedimo njihov put, na svoj način.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Wolt stiže u Rijeku!
Dostava najbolje hrane

Wolt stiže u Rijeku!