Premijera u HNK-u Ivana pl. Zajca

Evgenij Onjegin: Režija mladoj podjeli više odmogla nego pomogla

Svjetlana Hribar

U riječkoj predstavi – makoliko vizualno izgledala privlačno na početku – scenografija diktira šabloniziranu režiju. Nedostatak se vidi već u prvom činu – predstavili su se redom lijepi glasovi i zasigurno upotrebljivi pjevači, čija igra međutim – nije prešla rampu



Premijera opere »Evgenij Onjegin« Petra Iljiča Čajkovskog u riječkoj Operi HNK-a Ivana pl. Zajca bila je u znaku mladih protagonista, kojima je dana prilika da se nose s glazbom visokih zahtjeva.


Čajkovski je, naime, pisao svoju operu u nekoliko životnih faza, vraćajući joj se i dotjerujući likove, ali i orkestralni part, da bi u konačnici svorio glazbeno-scensko djelo koja se razlikuje od svega što je do tada ulazilo u žanr.


Ta novost čuje se u orkestralnom partu, u načinu kako su pisane solističke dionice pojedinih instrumenata koji ne nudi očekivana rješenja, a simfoničnost koju je Čajkovski pretpostavio, traži bogat i senzibilan štrajh, koji će voluminoznost dobiti muzikalnošću izvedbe, poštujući sve agogičke zadatosti.


   Kao što je postavio visoke zahtjeve pred orkestar, Čajkovski je i od pjevača imao visoka očekivanja – izuzetnu muzičku disciplinu, ali i duboku proživljenost zbivanja, govoreći kako njegovi likovi nisu lutke, već pravi ljudi sa svojim sudbinama.   

Intimne drame




Možda prije stotinu godina, u vrijeme isključivo tradicionalnih opernih produkcija kada se u detalje znalo što se i kako u kojoj predstavi radi, režijski postupak – koji uključuje promišljanje i scenografije, i kostima, i svjetla i pokreta – nije trebalo posebno isticati. Ali danas, kada je sve dozvoljeno i očekivano, treba reći da upravo scenski okvir mora biti dobro promišljen da bi omogućio protagonistima, solistima pa i zboru, da ostvare visoke muzičke zahtjeve koji ne podnose kompromis.


   Sve to vodi nadalje jednom pitanju koje se postavlja pred autorski tim kad se odlučuje postaviti »Evgenija Onjegina«: mlada ili zrela pjevačka podjela?


   Češće je izbor na zrelijim pjevačima koji svojom dobi više odgovaraju kraju nego početku predstave, a za to postoje i opravdani razlozi: jer, mada su svi glavni likovi gotovo stalno prisutni na sceni, njihova odgovornost nije ni malo podijeljena. Svaki od njih doživljava osobnu intimnu dramu i ona se mora prepoznati u glazbenoj izvedbi, što lakše postižu iskusniji pjevači. Ovo, dakako, vrijedi za vrhunske soliste, jer godine osrednjim umjetnicima nikako ne mogu biti ni preporuka, a niti prednost.


   No, ako mladima režija, kostim (Michał Znaniecki) i scenografija (Luigi Scoglio) dodatno postavljaju »zamke«, onda to nužno vodi padu tenzije, što je u operama vrlo često slučaj!


   Gledala sam raskošne ruske izvedbe, s velikim i odličnim orkestrom i vrlo dobrim pjevačima koje su bile – dosadne. Ali i scenski sasvim svedene predstave, koje su plijenile dramom i pratile se bez daha.   

Šablonizirana režija


U riječkoj predstavi – makoliko vizualno izgledala privlačno na početku – scenografija diktira šabloniziranu režiju. Najveći dio pozornice zauzima skelet koji može biti sve – brezik, soba, plesna dvorana – s vrlo malo praktičnog mjesta za ansambl i soliste. Budući da se radi o višestruko otkupljivanoj režiji s kojom u paketu ide i »visual«, mjere su univerzalne kako bi odgovarale svakoj pozornici, a zadano je i kretanje aktera.


   Nedostatak takva koncepta vidi se već u prvom činu (kvartet), kada su sestre pozicionirane na krajnjim lijevim i desnim krilima pozornice, a Onjegin i Lenski (malo dublje) u sredini, tako da se međusobno ne čuju, pa i njihov zapjev (iako točan) ne postiže željeni dojam.


   Potom, ključna Tatjanina scena (pisanje pisma Onjeginu u sobi) režijski smješta pjevačicu od početka – u krevet, gdje dočekuje i Onjegina (što je u najmanju ruku neprilično). Osmisliti dvadesetak minuta koliko traje Tatjanina scena, a da se pritom pjevačica ne makne s kreveta – to ne bi bilo lako izvesti nikome, da ne govorim da je pritom krevet na sredini pozornice i da je iz takve udaljenosti vrlo teško sugestivno dobaciti nijanse pisma do gledatelja.


Ovakve bi se primjere režije »za svaku prigodu« moglo nizati, ali poanta nije u analizi, već u činjenici da je mladoj pjevačkoj podjeli režija više odmogla nego pomogla.


   Tatjanu je pjevala Larissa Ciulei, pjevačica lijepa i vrlo pokretljivog glasa; Olgu Ivana Srbljan, mezzosopranistica koja s lakoćom postiže dubine kao i visine; Lenski je bio Bože Jurić Pešić, mladi tenor zagasita timbra, što ne bi bilo bitno da je publiku dirnuo sudbinom Lenskog. Sve su to redom lijepi glasovi i zasigurno upotrebljivi pjevači, čija igra međutim – osobito u prvom činu – nije prešla rampu!   

Pljesak za Gremina


Predstava je u nastavku narasla, dobila na dinamici – iskusni Robert Kolar koji je već na dvije operne scene pjevao Onjegina, od početka se predstavio ležerno, ali suzdržanih emocija, da bi u završnim prizorima podignuo tenziju zapjeva do prave dramatike. Pouzdani su se pokazali Marko Fortunato kao Triquet i Dario Bercich u dvije manje uloge, na visini zadatka bila je Neda Martić kao Filipjevna, a Larina je bila Mirella Toić.


   Kako treba pjevati osobu kojoj je Čajkovski dodijelio najmanje vremena u predstavi, ali i jednu od najljepših arija basovskog repertoara, pokazao je Ivica Šarić kao Gremin, koji je dobio i najveći apaluz na otvorenoj sceni. Zasluženo, jer je svaki detalj u toj ariji bio pravilno impostiran, svaka je riječ imala težinu i smisao, a sonoran Šarićev glas opravdao je visoku reputaciju koja ga prati desetljećima.


   Pod dirigentskim vodstvom Roberta Homena orkestar riječke Opere skladno je muzicirao odgovorivši svim agogičkim zahtjevima dirigenta, vrlo ujednačeni bili su limeni puhači, a drveni su plijenili ljepotom tona.