Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. prosinca 2019.
Gavran i Medvešek

Dvije premijere: Povlačenje od života ili o pogrešnim repertoarnim politikama kazališta

Prizor iz drame Renea Medvešeka "Svaki tvoj rođendan"
Prizor iz drame Renea Medvešeka "Svaki tvoj rođendan"
Autor:
Objavljeno: 3. siječanj 2019. u 12:52 2019-01-03T12:52:32+01:00

Po vrsti kazališnog jezika i metodologiji izvedbe koju koristi, »Elling« (tekst Simon Bent, režija Hrvoje Korbar) je glumačka predstava za komornu EXIT-ovu pozornicu. Isto tako,  »Svaki tvoj rođendan« (tekst Miro Gavran, režija Rene Medvešek) tematski je i strukturalno bliža lakim notama zagrebačkog Kazališta Komedija, nego ozbiljnom dramskom repertoaru središnje nacionalne kazališne kuće kao što je HNK

Dvjema posljednjim premijerama 2018. godine zajednička je tema muškog povlačenja od života: odustajanja, anksioznosti, depresivne malodušnosti, slomljenosti. Domaći dramatičar Miro Gavran na HNK-ovoj pozornici ovoj temi prilazi bez dublje psihološke razrade. Njegov protagonist trpi obiteljske i socijalne udarce kao da je u pitanju »osobni križ« koji mora nositi i krotko podnositi, bez pokušaja da ga razumije, a kamoli pažljivije razgleda ili zbaci. Politika komada nije samo prikazivanje ljudske pasivnosti, nego i njena apologija: glavni lik je tobože dvojnik »malog čovjeka«, njegova kristovska varijacija (ako pod Kristom mislimo zatomljenost i skrušenost). Svaka dekada njegovog rođendana stavlja ga u novo središte sukoba, ali on iz toga letargično zaključuje da je najbolje ne slaviti rođendane, umjesto da promijeni svoj odnos prema svemu onome što se zbiva između dvaju slavlja, dakle prema životnim frustracijama i udarcima.

Dečko koji ne obećava

U režiji Renea Medvešeka, drama »Svaki tvoj rođendan« postaje niz sličica iz glumačkog popravljanja pamfletski jednostavnog Gavranova teksta, u čemu ima sjajnih glumačkih uloga, primjerice Olga Pakalović (Sanja) i Krešimir Mikić (Zoran), koji igraju živopisnu sestru i nepokorenog, lucidnog, ovisničkog polubrata središnjeg dramskog lika Marijana, ali ima i mnogo rutinerske glume, prvenstveno vezane za plošnost napisanih likova i situacija. Luka Dragić igra Marijana korektno i hladno, kao što i glumica Ivana Boban igra njegovu neprežaljenu ljubav Stelu podjednako korektno i dekorativno, kao da gledamo klizački par na ledu, lagano međusobno osmjehnut i smrznut, bez ikakvih verbalnih ili neverbalnih približavanja.

Ako je Gavran htio ispričati ljubavnu priču koja traje čitav jedan život, morali smo o Steli saznati mnogo više od toga da se osmjehuje i nosi repić, kao što smo i o Marijanu morali saznati mnogo više nego da mu drugi uvijek organiziraju rođendane. Glumački je bilo moguće zaigrati, razigrati i svakako neverbalno nadopisati ove likove, što se na sceni nije dogodilo. Doduše Iva Mihalić (Karmen), Daria Lorenci Flatz (Anica) i Mislav Čavajda (Boris) uspijevaju emocionalno i konceptualno nadograditi svoje uloge i učiniti ih scenski prisutnijima, ali većina ansambla ostaje u zacrtanim stereotipovima.

Goran Grgić suvereno igra glavnog zlotvora (političkog oportunista i preljubnika) ili Marijanova oca, ali ponovno drama ne otkriva dublje uzroke bilo čijeg ponašanja, nego samo klizi njihovom površinom, sapuničkom logikom nastavljajući pripovijedanje bez ulaska u konkretnije unutarnje motiviranje likova. Glavni lik Marijana u izvedbi neupečatljivog Luke Dragića također djeluje kao emocionalno »zatvorena kutija«, čije povlačenje od života i latentna depresija uistinu zahtijevaju da rastvorimo, Čehovljanski govoreći, »čovjeka u futroli«, ali za to nema ni spisateljske, ni glumačke, ni redateljske volje. Kostimografija predstave koju potpisuje Doris Kristić, presvlačeći glumce iz epohe u epohu u drugačiju, scenski raslojenu nijansu zajedničke »socijalne boje« svih glumaca, možda je najkreativniji umjetnički doprinos ovoj dvosatnoj predstavi.

Dečki koji probijaju rešetke

Na Kerempuhovoj pozornici u režiji Hrvoja Korbara također pratimo priču o ekstremno socijalno anksioznom Ellingu, uplašenom od svake mogućnosti kontakta s »vanjskim svijetom« i zarobljenom u strahove kojima ga je ispunila majka, no dramski uobličenog tako da ipak saznajemo pozadinske razloge njegovih tjeskobnih emocija i odluka (dramaturginja predstave prema romanima Simona Benta: Dina Vukelić). Senzibilnog Ellinga igra duhovit, šarmantan i nepredvidljiv glumac Marko Makovičić, dok njegova nametnutog cimera i kasnije prijatelja Kjella, kao utjelovljenje nagonskih reakcija i psihotične neposrednosti, ali i privrženosti, igra precizan i emocionalno veoma intenzivan Filip Detelić.

Ovaj glumački par zaslužuje sve pohvale, što se ne može reći za početnički konfekcijsku režiju (gašenje svjetla u međuprizorima i premještanje scenografskih rekvizita sklopivog sobnog namještaja), kao ni za previše karikaturalno odigrane prateće role u izvedbi Csille Barath Bastaić i Velimira Čokljata. No budući da je glavna energija ove predstave usmjerena prema tome da dva glavna lika postepeno probijaju svoja unutarnja ograničenja, zbližavajući se i paralelno socijalno sazrijevajući, publika predstavu veoma toplo prima. Njena je najveća vrlina pedagoška: »Elling« podučava i ohrabruje na daljnje razumijevanje anksioznosti.

Greške u repertoarima

No pripada li uopće predstava kao što je »Elling« na Kerempuhovu pozornicu? Po vrsti kazališnog jezika i metodologiji izvedbe koju koristi, »Elling« je glumačka predstava za komornu EXIT-ovu pozornicu. I tematski i strukturalno, ona pripada intimističkom dramskom teatru koji najjači fokus stavlja na mali broj glumaca, a ne teatru koji se diči satiričnim repertoarom, za čije ostvarivanje Kerempuh ima brojno članstvo unutar glumačkog ansambla. Isto tako, HNK-ova predstava »Svaki tvoj rođendan« tematski je i strukturalno bliža lakim notama zagrebačkog Kazališta Komedija, nego ozbiljnom dramskom repertoaru središnje nacionalne kazališne kuće kao što je HNK. U obilato državno financiranom HNK-u, naime, programatski se ne smije podilaziti komercijalnoj logici zabavljanja publike bulevarskim stereotipovima i plošnim ljubavnim mjehurićima (premda ta tradicija televizacije kazališta tijekom Buljanove uprave traje sve od Tene Štivičić i njene obiteljske telenovele pod nazivom »Tri zime«).

Kako to da onda »Elling« ipak igra u Kerempuhu, dok »Svi tvoji rođendani« igraju na pozornici zagrebačkog HNK-a? To je slično kao da pitamo kako to da nas u saboru predstavljaju političari u koje nemamo povjerenja ili kako to da su na mjestu za invalide parkirani skupi sportski automobili (bez ikakvih naznaka da se u njima vozi osoba s invaliditetom). Sve je moguće u sustavu koji profesionalne kriterije zamjenjuje onima podobničkima ili pak onima komercijalnima. U prilog novogodišnjim željama, citirat ću legendarnog britanskog redatelja i ravnatelja Petera Halla: »Idealan kazališni menadžer ne samo da mora biti smireni i strahovito disciplinirani kazališni profesionalac, nego i mazohist, spreman na borbu protiv nemogućih uvjeta.« U našim uvjetima već bi bila dovoljna kazališna uprava koja ima barem mali dio tog nepokolebljivog idealizma ili »mazohizma«: barem minimalno ambicioznu repertoarnu viziju i barem elementarno razumijevanje da nam u 21. stoljeću stvarno nije cilj televizirati kazalište, nego sačuvati njegovu višemilenijsku otpornost na banalnosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.