Šesta po redu Noć kazališta 2014. održava se u subotu, 15. studenog, a obilježavanju će se, po četvrti put, pridružiti i ustanova Festival Opatija – ove godine s predstavom »CABAres, CABArei…«. Popularni autorski projekt u izvedbi Zijaha A. Sokolovića, već tradicionalno se igra u opatijskom hotelu Adriatic, s početkom u 20 sati.

Običan proizvod

U čemu je tajna? – pitali smo Zijaha Sokolovića, glumca i redatelja koji podjednakim tempom igra svoje predstave u zemlji i inozemstvu, ma što pod te dvije riječi podrazumijevali. Zato je ovog umjetnika teško intervjuirati izravno – naprosto, za susret oči u oči – treba doći na predstavu, koju je ovog puta u Opatiji odlučio odigrati kao samo »jedan u nizu proizvoda« koji se mogu vidjeti na »akciji« u obližnjoj trgovini.

  Ova ironična ideja proizašla je iz Sokolovićeve želje da ukaže na status kazališta, odnosno predstave kao kazališnog proizvoda koji je danas upravo to – samo običan proizvod.

  S druge strane, kako ne bi zaboravili na umjetnost i kazalište, Zijah i Festival Opatija poklanjaju predstavu svojoj dugogodišnjoj, vjernoj publici, svjesni realnosti u kojoj se nalaze, gdje im materijalne (ne)mogućnosti rijetko dopuštaju da si priušte odlazak na kazališnu predstavu.

  O sve mu tome, Zijah A. Sokolović, u mail-intervjuu piše:

  – Do Opatije 15. studenog ove godine bit će ih 1233, upornost se isplatila, stario sam kroz kabare 2.836 sati, a sa gledaocima u Opatiji – zajedno smo starili 43 sata…

 

 Životna komedija

Što vas je ponukalo da ovaj naslov ponovo igrate i to po »akcijskoj cijeni«?

  – U prošlosti, kad nam je bilo bolje na početku kapitalizma, kada god sam igrao u Opatiji – Adriatic je bio prepun… Sada kad nam je u tom istom kapitalizmu loše, želim da poklonim tim istim gledaocima našu »životnu komediju«. Da se ne zaboravimo, a i da im se zahvalim što su me gledali…»NOVO!!!AKCIJA« je grčevita opomena da nam kazalište i duhovnost ne padne ispod svake cijene…

  Kakav je »partner za igru« Festival Opatija?

  – Festival je u stvari Rajna Miloš i u njenim žilama teče smisao za umjetnost i ljubav prema svojim sugrađanima! Tako smo se brzo Rajna i ja uhvatili i razumjeli oko ove slatko provokativne ideje…

  Što biste rekli o statusu kazališne umjetnosti uopće danas i kod nas?

  – Kazalište polako blijedi i gubi svoj razlog postojanja, jer se pretvara u »proizvod« s ponižavajućom cijenom, pokušavajući imitirati tržišni kapitalizam, da bi se prodao. Često predznak puta u umjetnost je »objašnjenje« zašto se treba gledati neka kazališna predstava i šta će se doživjeti. Prije upotrebe kazališta posavjetovati se sa svojim farmaceutom ili ljekarom. Ha!!! 

Ljudi su zbunjeni i prestrašeni od stvarnosti i logično počinju vjerovati da ih samo još kazalište može »opustiti« i »nasmijati«. I tako ublažiti bol koju im nanosi stvarnost…

  S kakvim ste očekivanjima pripremali CABAres CABArei? I jeste li mogli predvidjeti da ćete ga igrati toliko godina.

  Prva dramska radnja CABAres, CABArei je vrijeme provedeno u »krizi srednjih godina«. Kabare se direktno obraća onima koji su u krizi i zato vole predstavu, kao lijek! Dok gledaju ne vjeruju da je to baš tako »realno«. Na predstavu dolaze oni koji su prošli krizu i dolaze da se kiselo-slatko podsjete kako je to nekad bilo, dolaze oni koji će tek ući u krizu, veseli što im se to nikada neće dogoditi. Dakle, svake godine, samom ljudskom prirodom, dolaze »novi pacijenti« sami od sebe, a moje je samo da igram! Mislim, da je zato ova predstava vječno popularna. Pisao bih još ovaj intervju, ali nešto me »nadima«, a moram i ustati da oslobodim prostatu!