Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. siječnja 2020.
Nataša Govedić

Duga glembajevska noć: Uz premijeru predstave Miroslava Međimorca u Gavelli

Foto: KD Gavella
Foto: KD Gavella
Autor:
Objavljeno: 9. prosinac 2019. u 13:58 2019-12-09T13:58:02+01:00

Pred nama je veoma starinska predstava, koja pritom nije nepromišljena. Vidi se da Međimorec nije režirao posljednjih dvadeset godina, ali vidi se i da je prije nego se dao u političke vode znao puno o kazalištu

ZAGREB - Krležin optimizam oko propasti bankarskog kapitalizma, naročito jasno analiziran u drami »Gospoda Glembajevi« (1928.), danas izgleda kao utopijska, revolucionarna žudnja. Čak ni slomovi Svjetske burze nisu dotukli velike meštre fiktivnih burzovnih transakcija, još manje sustav korporativnog kapitalizma. Ni ono što je redatelj Branko Gavella, u povodu Krležine glembajevštine kao socijalnog fenomena zvao »tvrdim spojem seljačkog materijalizma s hohštaplerskim zanosima«, dakle ono što bismo mogli smatrati živim preostatkom feudalne otimačine i klanja, također nije presušilo.

Naprotiv. Duga glembajevska noć državno ovjerenog lopovluka i državno poticane korupcije, traje i dalje. U ovom je trenutku Hrvatska još uvijek preplavljena sindikalnim plakatima koji komentiraju štrajk prosvjetara i bahat odnos Vlade prema njihovom dekadama potplaćenom radu (citiram samo dva, kao prepisana iz Krleže: »Vlada HDZ-a: Imamo ali ne damo« i »Vlada HDZ-a: Samo potplaćeni i poniženi učitelj je dobar učitelj«), što je tek mala vinjeta golemog broja progonjenih i poništenih socijalnih prava u aktualnoj Hrvatskoj.

Ubojica masovnih ubojica ili Leone

Redatelj Miroslav Međimorec toj slici propadanja stavlja u središte glumca Amara Bukvića kao vrlo žilavog, oporog i borbenog Leona Glembaya. Bukvić je neobičan izbor za glavnu ulogu ovog komada (posebno u teatru koji udomljuje Filipa Križana, Ozrena Grabarića, Franju Dijaka, Živka Anočića i Nikolu Baćea, dakle scenski dokazane glumačke kandidate za glembajevsku kombinaciju prkosa i ranjivosti), ali Bukvić je ulogu izvedbeno opravdao.

Štoviše, pred nama je veoma starinska predstava, koja pritom nije nepromišljena. Vidi se da Međimorec nije režirao posljednjih dvadeset godina, kao i da ne poznaje »Gavellin« ansambl onoliko koliko bi ga trebao poznavati, ali vidi se i da je prije nego što se dao u braniteljske i političke vode znao puno o kazalištu. Jer sve je u ovoj izvedbi pomno prostudirano. Pa tako i Bukvićev Leone. Pribran, miran, sarkastičan, nepokolebljiv u namjeri da ne dopusti svoje degradiranje i ušutkavanje, povremeno obilježen štektavim smijehom socijalne hijene na račun općeg licemjerja, ali u mnogo dramskih situacija emocionalno slojevit, duboko prisutan na sceni i na osobit način »zaštićen« od nasilja svojom podrugljivom, podsmješljivom inteligencijom.

Vrlo je dosljedno odigran i finalni Leoneov gubitak kontrole koji kulminira ubojstvom barunice Castelli, s naglaskom na prethodnu najavu samoubojstva glavnog lika (scenski: skok u prazno), koje zaustavlja sestra Angelika, a koje se zatim pretvara u mnogo kompliciranije samoubojstvo transformacijom Leonea u ono što najdublje mrzi i od čega stalno nastoji umaknuti: u glembajevsku krvavu ruku, ubojicu. U ovoj režiji jasnije je no ikada da krivnja od djetinjstva progoni ovaj lik i da se pred mrtvim ocem osjeća toliko kriv za njegov infarkt da preuzima na sebe osobit vid ispaštanja, preuzimanjem (očeve i obiteljske) role zločinaca.

Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti nastavak ove drame iz perspektive umjetnika Leonea u zatvoru, u kojoj recimo postaje jasno čak da ni ta finalna osveta ženi koju prezire i transformacija u vlastite pretke/koljače ne može ni obračunati, ni »okajati« sve ono što je skrivila glembajevska povorka samoubojica i ubojica, odnosno da Leoneova finalna »žrtva« ne može uspjeti. To se daje naslutiti u slomljenoj molitvi sestre Angelike (izvrsna Dijana Vidušin, lišena koketerije, samosvojna i do kraja svjesna da je jedino mantija časne sestre štiti od predatora oko nje) pred mrtvom barunicom Castelli, čijim akordima odzvanjaju posljednji prizori komada.

Glazba Mateja Meštovića gotovo je školski primjer scenskog kiča, s preočitim i predoslovnim prenaglašavanjem emocionalnih tonaliteta pojedinih prizora, ali nije napravljena tako da smeta glumcima, nego tako da dodatno teatralizira njihove tjeskobe (duge bas linije, vašarske varijante Beethovene »Mjesečeve sonate«).

Galerija gadova i bolest društva

Toj varijetetski mišljenoj glazbi nasuprot stoji znalačka scenografija Zlatka Kauzlarića Atača, s elementima tijesnog »crvenog salona« čiju pozadinu čine stepenice i prostor praznih slikarskih okvira, koji se po potrebi pune projekcijama slika. Katkad su u okvirima glumci, katkad slikarski radovi, zbog čega nas predstava stalno pita može li zlatni okvir premazati zločine onih koji su na njemu prikazani? Je li fotografija Zagreba doista tako srednjoeuropski romantična kakvom se doima u sumrak? Je li svijećnjak u ruci elegantnog sluge dokaz da smo otmjeni? Je li lice na slici stvarnije od glumca?

Na taj je način odano i poštovanje prema Leoneovoj slikarskoj profesiji, pri čemu treba naglasiti da čak i 2019. godine postoje psihijatri koji analiziraju ovaj Krležin lik kao da je u pitanju »pacijent«, dakle na isti način na koji to čini Leoneova obitelj koja ga stalno patologizira, Leoneovu točnu političku optužnicu svojih makinacija desecima godina tumačeći kao »mentalnu bolest«. Primjerice, psihijatar Goran Arbanas u svom recentnom članku postavlja Leoneu Glembayju dijagnozu »sumanutog poremećaja« ili psihoze, kojom također »opravdava« i završno ubojstvo barunice Castelli.

Pritom u Arbanasovu psihijatrijskom promišljanju ovog lika nećemo naći ni retka o tome da su svi Glembayevi podjednako ili još i mnogo više psihotični, ako psihozu shvatimo kao poremećaj realnosti, opsesivne misli, osjećaj progonjenosti, emocionalnu prazninu itd. Hoću reći da ovom dramom Krleža otvara ogromnu temu dugotrajnog i k tome lažnog optuživanja pobunjenika za mentalne bolesti, guranja zviždača u luđačke košulje, pri čemu bismo očekivali da je gotovo stotinu godina nakon objavljivanja drame ipak došlo do pomaka u psihijatrijskoj svijesti o tome što je u nekoj bolesti politično, kao i do svijesti o tome što je u nekoj politici bolesno. Bolesne politike stvaraju bolesne građane, psihotične države izlažu nas teroru koji razbija koherentnu sliku stvarnosti. U kontekstu ekonomskog nasilja u kojem stasa, Leone nikako nije »paranoik« (kako ga nazivaju i time minoriziraju ostali članovi obitelji), a ni »psihotik« (kako ga krsti današnja medicinska struka), već glas progonjenog i višekratno degradiranog ljudstva. Glas disidenta, a ne bolesnika. Pa iako ga takvim ne vidi suvremena domaća psihijatrija, barem ga takvim vidi »Gavellina« predstava.

Darko Stazić i Amar Bukvić / Foto: KD Gavella

Bankarski krug i njegov jezik

Nacija Glembaya s premalo autoriteta, s previše tupe zagledanosti u ništavilo, ali i s mnogo finalne zapjenjenosti u sceni buđenja iz dugogodišnjeg sna o svojoj supruzi igra Darko Stazić. Nataša Janjić-Medančić svjesno je vulgarna i ledena, iznervirana barunica Castelli. U trenutku kad shvati da je financijski iskorištena, pljuje na leš starog Glembaya, pljuje na perzijske tepihe. Darko Milas s odličnom krležijanskom dikcijom igra sladunjavog starog Fabriczyja (da smo u »Hamletu«, igrao bi blagoglavoljivog Polonija). Sven Medvešek je pogođeno dekorativni, faktički ignorirani kućni doktor Altmann. Nikola Baće igra nepravedno malu ulogu sluge Franza, ali i nju donosi na scenu s rafiniranim dostojanstvom. Usijane glave ove izvedbe pozornici poklanjaju Ozren Grabarić kao odvjetnik Puba Fabriczy-Glembay i Hrvoje Klobučar kao Silberbrandt. Grabarić je majstor jetke jezične juridičke bravure, izigravanja svih dokaza u korist vlastitih klijenata, brzih konstrukcija pogodnih laži. Klobučar je, pak, vrlo perceptivan i oko svećeničke oholosti i oko svećeničke puzavosti, ovisno o tome u kojoj fazi glembajevske drame nastupa.

Cijela glumačka ekipa, s iznimkom Grabarića i Milasa, jezično zvuči kao da su pohrvaćeni Talijani koji zapjevavaju Krležu na najneobičnijim intonacijskim mjestima u ritmu talijanskih rečenica, što s jedne strane govori o tome koliko Krležin jezik nikad nije bio jezik ni »naše svakodnevnice«, a u međuvremenu nije postao ni našeg literarnog standarda. Ostao je historijski i literarni konstrukt jednog hotimice transjezičnog europskog pjesnika, s čijom se zahtjevnošću glumci moraju nositi na posve isti način na koji se moraju nositi i sa Shakespeareom ili Držićem. Ali zato su valjda i studirali glumu: da imaju izvedbeni pristup piscima kojima je jezik stalni eksperiment, a ne samo ekonomija.

Drama kapitalizma?

Bilo bi vrlo zavodljivo proglasiti »Glembajeve« i danas aktualnom kritikom kapitalizma. Uostalom, svi elementi klasične marksističke analize nesumnjivo jesu prisutni u Krležinom tekstu. Ali »Glembajevi« su i studija anarhističkog otpora, povjerenja u glas makar i jednog jedinog nepregaženog pobunjenika. »Ne deri se na mene kao na svoje bankare«, veli Leone mirno i nepokolebljivo, tiho i pribrano svom ocu, velikom zapovjedniku novčanih transakcija. Zatim mu objašnjava kako bankari nisu nikakvi »solidni, konzervativni građani«, već najobičniji strvinari, predatori, beskrupulozni ubojice.

To povjerenje u pojedinačni glas, u kritički glas, u prozivalački glas, u skeptički glas, nikako nije marksističko. Nema tu ideje kolektivnog etosa, nema solidarizacije obespravljenih (mrtvi se ne mogu solidarizirati), nema iskupiteljske revolucije na horizontu. Krleža, naprotiv, vjeruje u individualnu, kritičku inteligenciju Leonea Glembaya – a i njena izdržljivost kolabira pod teretom kolektivnih zločina. Drugim riječima, Krleža jako dobro zna da čak ni najtočnije političke optužnice vjerojatno neće biti pravno procesuirane.

U tom mramorno tvrdom realizmu njegova teksta začudo leži i vitalitet čitave drame. Još uvijek ovisimo o pojedinačnoj hrabrosti. I još uvijek je lakše ubiti cara, nego dokazati da je gol.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.