Tom Kempinski u kazališnim krugovima Velike Britanije poznat je kao egzemplarni neurotik. Ili uopće ne može izaći iz kuće i teži osamdeset kila previše ili (nakon dugotrajne psihoterapije) u dvije godine proizvede jedanaest drama. Njegova prijašnja karijera glumca podjednako se penjala od paralelnih uloga u nekoliko londonskih hit-predstava do potpune obustave rada. Ovakva biografija govori nam nešto mimo svih dijagnostičkih protokola ove ili one terapije: biti u žiži javnog interesa iznimno je iscrpljujući posao, u kojem umjetnik može toliko »istrošiti« sve svoje emocionalne zalihe da mu ne preostaje ništa drugo osim pristati na radikalno mirovanje.

U svojoj prvoj drami »Duet za jednog« (1980.), Kempinski baca svjetlo na violinisticu kojoj bolest, multipla skleroza, oduzima obožavanu profesiju i bliskost sa suprugom kompozitorom, ali ujedno i pomaže otkriti postoji li glavna junakinja igdje drugdje osim na koncertnim podijima i u službi glazbe.

Za razliku od dokumentarne priče o slavnoj čelistici Jacqueline du Pré, koja je uistinu morala prekinuti karijeru zbog multiple skleroze i njenom mužu, dirigentu Danielu Barenboimu, koji su poslužili kao javni predložak teksta »Duet za jednog«, kazališna drama nije fokusirana na odnos bračnog para, nego na odnos glazbenice i njezinog psihoterapeuta. Po njoj je 1986. godine snimljen i film s Julie Andrews u glavnoj ulozi. U filmu glazbenica pokuša počiniti samoubojstvo, dok u kazališnoj verziji pratimo način na koji psihijatar ulazi u sve dublje slojeve depresije ženskog lika, polako je odmičući od ruba provalije samoubojstva prema sigurnijoj zoni.

Violinisticu na Sceni Ribnjak izvanredno nijansirano i uvjerljivo glumi Ana Vilenica; terapeuta u pravoj mjeri emocionalne liječničke stabilnosti vješto utjelovljuje Tomislav Krstanović, a uloga glazbene izvedbe »gubitka zvukova« uživo je na pozornici pripala violinistici Dunji Delač.

Toksični sarkazam

Redateljski je predstava mišljena kao ljuštenje lažne sigurnosti i varljive arogancije ženskog lika, kao i test strpljenja i zatvorenosti muškog lika. Ana Vilenica igra heroinu koja ne pristaje da joj bilo tko objašnjava njezine motive i potrebe, ne pristaje da itko dovodi u pitanje njezino viđenje same sebe, ne pristaje na mogućnost da bi joj psihoterapija mogla ikako pomoći. Pa ipak, odmicanjem predstave, jasno je da polako gradi povjerenje u svog strpljivog (ne i povlađujućeg) sugovornika, dozvoljavajući si pred njim sve ono što si ne dozvoljava u kontekstima kojima inače pripada, primjerice unutar obitelji ili u svojoj profesionalnoj javnosti.

Samo s terapeutom prolazi kroz burne ispade ljutnje i bespomoćnosti, toksični sarkazam, ljubomoru, očaj, iskrenost oko vlastitih rizičnih seksualnih ponašanja. Čitav njezin život bio je fokusiran na umjetničku snagu, borbenost i uzornu izvrsnost postignutih violinističkih rezultata, zbog čega je junakinji gotovo nemoguće prihvatiti vlastitu slabost i bolest. Ana Vilenica fenomenalna je upravo u dionicama kad se »grandiozno ja« glazbene umjetnice ljušti i lomi na mnogo manje veličanstvene, ali zato neusporedivo zdravije osobne istine, primjerice istinu o tome da cilj ljudskog života nije pretvoriti se u Trofej Savršenih Rezultata, nego dozvoliti samoj sebi odmor, nesavršenost, greške, uživanje u svakodnevnim dimenzijama ljudskog postojanja.

Time drama rezonira sa životima mnogih neumjetnika, koji također sa svih strana čuju političku mantru o tome da moraju postići maksimalne rezultate i apsolutnu izvrsnost u svojim profesijama, samo da bi se nakon nekog vremena probudili posve izmoždeni ili bolesni, jer nisu samima sebi dozvolili njegovati ništa drugo osim Svete Obaveze. Princip užitka i bliskosti vodio bi ih na sasvim drugačiji životni put.

Jedva čujno disanje

Drama je repertoarno vrijedna i zato što se još jednom zalaže za definiciju terapijskog odnosa kao osobite vrste prijateljstva, u kojem obje strane moraju prelaziti rampu ugodne i pristojne distance, odnosno pristati na doslovce sve (pa i najtamnije) sadržaje koje zateknu s druge strane rezerviranosti. I Ana Vilenica i Tomislav Krstanović glumački paze da za publiku odigraju mnogo podvodnih, naizgled nevidljivih emocionalnih struja koje teku između pacijenta i liječnika; katkad vezanih za duboke i humorne otpore međusobnom otvaranju, katkad za zbunjenost i zatečenost naglo otkrivenim tragičkim sadržajem, a nerijetko i za potrebu da jedni drugima glumimo uloge u koje ni sami baš čvrsto ne vjerujemo, ali se u njima osjećamo manje nezaštićeno. Bitka koja se vodi između bolesti i zdravlja, laži i osluškivanja istine, toliko je napeta da se u devedeset minuta izvedbe jedva čuje disanje publike.

Redateljica Iva Srnec osmislila je izvedbu u komornom prostoru Scene Ribnjak, s glumcima na dah udaljenima od gledatelja te sa skromnom scenografijom dviju udobnih fotelja, gustog tepiha i jednog stolića. Pravi redateljski komentar, međutim, rezerviran je u predstavi za tretman glazbe, kao škripave, raštimane ili disonantne violinske izvedbe. Violina postaje svjedokinja terapije i stalni šetač između sugovornika, oglašavajući se poput kakve hamletovske sablasti, u autorskoj izvedbi Dunje Delač.

Upravo je intimistički prostor Scene Ribnjak idealno mjesto za ovu vrstu glumačkog teatra, u kojem publika može pomno pratiti kako junakinja zbacuje sa sebe plašt lažne samopouzdanosti i polako otkriva skrivene aspekte dugo vremena negirane ranjenosti i ranjivosti. Govoreći o nizu predstava koje posljednjih godina nastaju na Sceni Ribnjak, tvoreći kvalitetnu i obilato nagrađivanu seriju izvedbi, važno je istaknuti da se u pravilu oslanjaju na vrlo prisan odnos s publikom, kao i na poetsku otvorenost dramskog istraživanja. Ljudima je i dalje od teatra potrebna ljudskost, živost susreta licem u lice, hrabrost glumačko ogoljivanja.

Pohvalila bih i činjenicu da predstava nema ni »sretan« ni »nesretan« kraj. Jasno je da će se terapija morati nastaviti, ali i da nije toliko važno jednom zauvijek pobijediti svoje demone, nego s njima uspostaviti što otvoreniji odnos. Majstorski fokus predstave čitavo vrijeme nosi glumica Ana Vilenica, kojoj je ovo dosad sigurno najkompleksnija i najbespoštednije odigrana kazališna uloga.