Drago Crnčević – danas to možemo reći – legendarni je intendant riječkog kazališta. Intelektualac koji je u svemu imao mjeru, ostao je u najljepšoj uspomeni ne samo izravnim suradnicima, već i najširem krugu kazališnih djelatnika, ali i publike. Iako ga generacije pamte i kao profesora Sušačke gimnazije, Drago Crnčević je u javnosti, prije svega, percipiran kao intendant za čijeg su mandata nastale izvrsne predstave, vladalo iznimno zanimanje za kazalište i  ništa nije bilo nemoguće postići.

U prigodi 130. obljetnice riječkog kazališta posjetili smo ga u njegovom domu u Malinskoj na Krku, gdje živi sa suprugom, otkako je 1993. godine otišao u mirovinu. Zanimale su nas uspomene čovjeka koji je intendantski posao vodio u dva politička sustava i proveo kazalište kroz osjetljivo i teško razdoblje nastajanja hrvatske države.

– U riječko sam kazalište došao još 1984. godine na mjesto pomoćnika intendanta, koji je u to vrijeme bio Danilo Maričić. Odmah prve godine postao sam v. d. direktora Opere i baleta te rukovodioc Radne zajednice koja je uključivala financijske i kadrovske poslove te propagandu – kaže nam Drago Crnčević.

Ostvarenje životnog sna

– To je bilo i vrijeme prelaska iz Nebodera u novu, obnovljenu zgradu kazališta, a meni je u dužnost palo postavljanje svečane premijere Verdijeve »Aide« kojom je obnovljena zgrada krenula u drugi dio svog života. S ponosom se sjećam te predstave kao jednog od najvećih projekata riječkog kazališta!

Ali uz te lijepe produkcijske trenutke, to je bilo ujedno i vrijeme samoupravljanja, loše financijske situacije i vrlo zategnutih međuljudskih odnosa… Nakon dvije godine napustio sam »veliko« kazalište i postao direktor lutkarskog. U teatar je stigla – na godinu dana – tročlana prinudna uprava, a 1988. sam se vratio i postao intendantom, sve do 1993. godine.

Upravo te godine smatraju se razdobljem izrazitog  uspona riječkog kazališta i  pamte se  po nekom poletu koji se osjećao i u ansamlima, i kod publike.

– Istina, to je bilo vrijeme zanosa i velikih očekivanja, dobrih predstava i nagrada, a kruna mog rada bilo je uprizorenje Fabrijeva »Vježbanja života«. Ta predstava obilježila je razdoblje moje intendanture u riječkom kazalištu i bila ostvarenje životnog sna. I da sam postavio samo taj naslov – bilo bi dovoljno za ponos…

U »Vježbanju života« bio je angažiran čitav ansambl kazališta – obje drame, opera i balet – ali paralelno su sve umjetničke grane imale svoje amblematske predstave.

– Bio sam intendant, ali odluke nisam donosio sam. Imao sam sjajne suradnike – za Operu Vladimira Benića koji mi je zaista bio dragocjen savjetnik; za Hrvatsku dramu kompetentnog Darka Gašparovića, za Balet izvrsnog Petra Pustišeka, a za Talijansku dramu uglednog talijanskog redatelja Nina Mangana. Razdoblje u kojem je kolektivni duh i rad bio rezultat smišljene repertoarske politike, iznjedrilo je neke predstave koje pamtim i danas  – osim »Vježbanja«, to je bilo »Kraljevo« , »Revizor«, »Vuci« u Hrvatskoj drami, zatim »Norma« u Operi i »Giselle« u Baletu.

U to su se vrijeme splitsko, riječko i osječko narodno kazalište borili za nacionalni status i postali HNK-ovi. Bili smo prvo kazalište koje je organiziralo i do kraja provelo studij glume – svi su mladi glumci bili uključeni u program, a danas su to prvaci dramskih ansambala!

Imali smo i baletni studio pri kazalištu, koji je vodio Joža Komljenović – kao danas se sjećam kad mi je došao s molbom da najtalentiranijeg polaznika muške klase uvrstim u predstavu »Ples kadeta«. Bila je riječ o Ronaldu Savkoviću koji se vinuo do prvaka Baleta Berlinske državne opere!

Afirmacija Zajca

Ne mogu zaboraviti ni suradnju s maestrom Zoranom Juranićem i njegov prijedlog da krenemo s afiramcijom Zajčeva opusa. Pokrenuli smo »Zajčeve dane« i iz prašine zaborava izvukli najprije »Lizinku«, a onda i neke druge naslove koji su postali dijelom repertoara riječke Opere.

Naravno, intendantura nije samo rad na umjetničkom segmentu. Prvi čovjek kazališta tada se borio s problemima nabavke piskova za puhače instrumente, baletnih papučica, stambenim problemima (jer kazalište je dodjeljivalo i stanove), prisustvovao sam stalnim sastancima tražeći obrazloženja – jer tada je vladalo samoupravljanje – zašto moramo imati osam vatrogasaca (a požara niodkud) umjesto da jačamo solističke ansamble… Bilo je takvo vrijeme i morao sam se svakodnevno baviti hrpom naoko nevažnih ali za funkcioniranje kazališta važnih problema.

Taj stresni posao bio je razlogom vašeg dosta naglog odlaska s mjesta intendanta 1993. godine.

– Brodom »Iris« vraćali smo se iz Splita, gdje smo s Tauferovim »Kraljevom« dobili Marulovu nagradu. Na moru bonaca, pa smo u dobrom raspoloženju  na gornjoj palubi bacili briškulu. S kartom u ruci odjednom sam se ukočio, osjetio bol i vrućinu u vratnim žilama. Mislili su da se šalim, ali meni je zaista bilo loše. Na donjoj palubi bili su nogometaši Rijeke, koji su se također vraćali s neke utakmice, ali njihov liječnik Vlado Vrcić nije imao ništa za slučaj srčanog udara. Ali je imao Nenad Šegvić. Nitroglicerin koji mi je dao – spasio mi je život.

Fabrio i njegovo djelo

Kod kuće nisam ništa rekao o toj epizodi. Ujutro sam se pojavio u Općini gdje sam imao neki sastanak. Tu su odmah primjetili da ne izgledam dobro, nazvali su bolnicu i prisilili me da odem na pregled. Moj nekadašnji učenik iz Sušačke gimanzije, dr. Padovan, nije mogao vjerovati da sam se dovezao sam u takvom stanju. Odmah me zadržao u bolnici. Taj infarkt je bio početak kraja mog aktivnog života…

Vratimo se još malo na onih šest godina koje su zapamćene upravo po »Vježbanju života« . S Nedjeljkom Fabriom družite se čitav život.

Gledao sam »Vježbanje života« više od šezdeset puta! Znao sam predstavu napamet, a opet na svakoj izvedbi nalazio nešto novo. Uvijek sam silazio u parter kako bih bolje vidio talijanskog glumca Miskulina u ulozi Mussolinija, kad se iz središnje lože na prvom katu obraća građanstvu… Mnoge sam detalje, pa i čitave segmente predstave do kraja spoznao tek na reprizama. Savinovu glazbu, na primijer. Ne znam je li i u jednoj predstavi glazba tako svrsishodno pratila radnju!

Uživao sam gledajući mlade glumce kako nose svoje kompleksne uloge. Sjećam se posebno prizora smrti u predstavi – Fanicu je igrala Elis Lovrić, a Galiano Pahor sina Fumula – oboje okrenuti leđima publici odlaze u svjetlost… ona onako sitna, on onako visok, uz fenomenalnu glazbu Igora Savina… Rekao sam Elis neka okrene glavu u poluprofil i pogleda sina Fumula dok koračaju u ništavilo. Paro  je kasnije rekao da je upravo taj detalj učinio ovaj prizor savršenim. Tako sam ja živio svoj intendantski mandat…

Čudesna Aida Ivanka

Pa i ranije, dok sam bio v. d. direktora Opere i baleta, u nezaboravnom sjećanju će mi ostati pripreme i izvedbe »Aide«, sa svim problemima koji prate jednu tako veliku produkciju.

Recimo, na premijeri je naslovnu ulogu pjevala naša proslavljena sopranistica Ljiljana Molnar Talajić, a izmjenjivala se na reprizama s bugarskom sopranisticom Anastazijom Dimitrovom. Na dan predstave koju je otkupila INA javljeno mi je da se gospođa Dimitrova razboljela, pa smo najprije molili gospođu Talajić da nastupi i te večeri, a kako je ona to rezolutno odbila »jer tako tešku ulogu ne pjeva nitko dvije večeri zaredom«, počeo sam nazivati sve sopranistice u okruženju koje su Aidu  imale na repertoaru.

Već smo htjeli otkazati predstavu kada je Dinko Lupi predložio da ipak nazovemo Ivanku Boljkovac koja je u Splitu pripremala premijeru. Intendant je bio Ivo Sanader i on me uvjeravao da Ivanka neće pristati  između završnih proba u Splitu putovati i pjevati Aidu u Rijeci. Ali ona je bez razmišljanja pristala, sjela u taksi i nakon probe, krenula za Rijeku.

Gledalište je bilo krcato, predstava je kasnila, Ivanka Boljkovac je ravno iz taksija utrčala u garderobu. Nije ni čaj popila. Pjevala je izvanredno!  Nakon predstave odveli smo je u Bonaviju na večeru, a potom je taksijem krenula natrag za Split, jer je ujutro imala generalnu probu… 

Tu njenu jednostavnu profesionalnost i želju da pomogne – neću nikada zaboraviti.

Vašu intendanturu obilježile su i godine rata.

– Ne mogu zaboraviti ni dan kad mi je – s najlon kesicom u ruci, kao izbjeglica iz Sarajeva – došao u kancelariju maestro Miroslav Homen. Primio sam ga kao izvrsnog umjetnika kojeg sam poznavao i odmah mu ponudio posao u našem kazalištu. Bio je to moj prinos dostojanstvu teškog vremena u kojem smo živjeli…