Bitef Dance Company

“Don Juan” Maše Kolar u ZKM-u: Čovjek u potrazi za svojim svjetlom

Nataša Govedić

Predstava igra na opća mjesta zavodništva, kao i na prepoznatljivu dopadljivost izrađene plesne ekspresivnosti, olako prelazeći čak i preko mogućnosti da istraži dublja vrela donžuanizma



Priča o seksualnoj proždljivosti Don Juana može se ispričati na mnogo načina, kako mitomanskih, tako i kritičkih, uz pomoć Tirsa de Moline, Molierea, Goldonija, Byrona, Kierkegaarda, Mozarta, Baudelairea, Tolstoja, Richarda Straussa, Unamuna, Handkea, Dereka Walcotta ili Ingmara Bergmana. Nesumnjivo je seviljski zavodnik figura koja zaokuplja maštu kazališnih, književnih, dramskih, glazbenih i filmskih umjetnika kroz gotovo puna četiri stoljeća. Samo u ovoj godini, američka spisateljica Paula Vogel objavila je hvaljenu dramu »Don Juan se vraća iz Iraka«, u kojoj Don Juana najbolje opisuje rečenica »Postao sam predator koji se jednostavno ne može nasititi mesa«.


Značaj scenskog reflektora


Druga važna karakteristika većine Don Juana u 20. stoljeću (a i prije našeg doba) jest sociopatski manjak osjećaja, uz višak potrage za bilo kakvom fizičkom, mogli bismo čak reći plesnom žestinom. Primjerice, u djelu Paule Vogel, Don Juan otvoreno priznanje kako djeluje, zavodi i prolazi kroz seksualne obrede jer ga uzbuđuje sama instanca lova i adrenalin seksualne izvedbe, ali pri tom ne osjeća »baš ništa«. Ono što ga još uvijek može zaokupiti jest fiziologija tijela, ne i mogućnost bilo kakve intimnosti.


   Zagrebačka koreografkinja Maša Kolar, miljenica ZeKeaM-ova podmlatka ili Učilišta za djecu (gdje je zaposlena kao plesna pedagoginja), nije ulazila u dubinu kontekstualizacije Don Juana. Postavila ga je kao osobu koja traži svoju žrtvu, odabire je, prolazi s njom kroz vehementni i dramatični ples, zatim prelazi na sljedeću metu i tako u nedogled, sve dok netko od plesača ne pristane s njima zamijeniti mali crveni kaputić kao znak kraljevske/karnalne žudnje. Pri tom Don Juan traži svoje žrtve penjući se na pokretnu scensku kutiju punu ladica (za žrtve) te usmjeravajući na svoje potencijalne partnere (ili publiku) svjetlost veoma jakog reflektora. I sam se »kupa« u toj svjetlosti, što vrlo jednostavnim, ali točnim scenografskim sredstvom opetovano podsjeća publiku da ono za čime legendarni ljubavnik traga nije ljudski, niti seksualni odnos, već neka vrsta apsolutne pozornosti, neki oblik fantomske potrage za božanskim partnerstvom, o kojem je veoma lucidno pisao i Tirso de Molina davne 1630. godine.


Čemu služe dramaturzi?




Plesačka ekipa Bitef Dance Company u sastavu Ane Ignjatović Zagorac, Dejana Kolarova, Ivane Savić Jacić, Milice Pisić, Miloša Isailovića i Ricarda Jorgea Kamposa Freire odjevena je u mekane čarape i funkcionalnu pripijenu odjeću, pokret ima kvalitetu dorađenosti i oštrine klasičnog repertoara suvremenog plesa, ali ničime ne iznenađuje, dok glazbeno muziciranje uživo skupine Rundek Cargo Trio doprinosi namjerno ritmički monotonoj, koliko i sugestivnoj atmosferi jednosatnog nizanja plesnih numera. Ponovno se susrećemo i s problemom manjka dramaturga kao nužnog, ali često preskočenog suradnika plesnih predstava. Dramaturg(inja) je, naime, osoba koja bi solidnu tehničku elokvenciju plesnih tijela u koreografiji Maše Kolar pomakla od spektakla prema još nekim filozofskim i političkim dimenzijama, koje ovako ispadaju odveć naivne ili čak nepostojeće. Predstava, međutim, igra na opća mjesta topike zavodništva, kao i na prepoznatljivu dopadljivost izrađene plesne ekspresivnosti, olako prelazeći čak i preko mogućnosti da istraži dublja vrela donžuanizma. Skica svjetlosne zrake kao mističke pokretačke sile ljudskog tijela, naznaka Don Juana kao čovjeka u potrazi za sublimiranim oblikom sunčeve topline (koju Kolar predlaže svojom predstavom), također ostaje nerazrađena. Unatoč gotovo dječjem čitanju velikog mita, predstava je uspostavila komunikaciju sa zagrebačkom publikom i okončala se iznimno dugim i toplim aplauzom, prvenstveno upućenim plesačkoj vještini.


   Predstava je produkcija riječkog HNK Ivana pl. Zajca, Riječkih ljetnih noći, Bitef teatra, Festivala grada Budve i nezavisne producentice Maše Kolar.