Do punog izražaja došli glumci i njihove kreacije

Snimio Vedran KARUZA

Festival je ponudio predstave različitih redateljskih rukopisa i kazališnih poetika u kojima su do punog izražaja došli glumci i njihove kreacije – od doajena do mlađih glumačkih snaga

Predstavom »Gogoljev san« Kazališnog laboratorija Sfumato iz Sofije u Rijeci je završio 23. Međunarodni festival malih scena. Prema ocjeni stručnog žirija, ovo je i najbolja predstava ovogodišnjeg festivala. Ove godine na programu je bila i predstava »Dnevnik jednog luđaka« prema kratkoj priči Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, koja je i jedno od četiri Gogoljeva djela prema kojima je nastao »Gogoljev san«. To je pružilo mogućnost usporedbe dvaju različitih uprizorenja istog teksta.

Predstava »Gogoljev san« temelji se još na Gogoljevim djelima »Nevski prospekt«, »Ivan Fjodorovič Šponjka i njegova teta« i »Ženidba«. Kako je za okruglim stolom objasnila redateljica Margarita Mladenova (uz nju režiju potpisuje i Ivan Dobčev), poveznica između ova četiri predloška je motiv vjenčanja – ulaženja ili izlaženja iz njega, dok su se u ovoj predstavi bavili temom čovjeka podvojenog između žudnje i straha. Scenografija je zamišljena u obliku podija, koji u pozadini ima prolaz sa zavjesom što podsjeća na kabaretske predstave.

U podiju su otvori, iz kojih u pojedinim scenama glumci vire ili ulaze i izlaze iz njih, što je stvorilo fantazmagorične scenske slike.

Klasici i suvremenici

Predstava »Gogoljev san« neprestano se kreće između zbilje i sna, a do izražaja dolaze Gogoljeva satira i komika, često s elementima groteske. Začudnu galeriju Gogoljevih likova utjelovili su Snezhina Petrova, Albena Georgieva, Miroslava Gogovska, Elena Dimitrova, Hristo Petkov, Tzvetan Alexiev, Ognyan Golev i Antonio Dimitrievsky. U izboru selektora Bojana Munjina, ove godine na Festivalu malih scena prikazano je devet predstava iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, BiH, Makedonije i Bugarske. Odabrani naslovi slijede koncept festivala od njegovih početaka – bile su zastupljene predstave koje se mogu podvesti pod suvremeno čitanje klasike, zatim one nastale prema tekstovima suvremenih autora, a nije izostao ni kazališni eksperiment. Dok se prijašnjih godina dovođenjem nekih velikih ansambl predstava znala izgubiti forma »male scene«, ovogodišnji Festival malih scena najvećim je dijelom bio u znaku komornih predstava, s glumcima u prvom planu i u neposrednom kontaktu s publikom.

Festival je otvorila – ipak nešto veća – »Antigona – 2000 godina kasnije« Kazališta Ulysses i sarajevskog MESS-a, koja u režiji Lenke Udovički predstavlja suvremeni pristup Sofoklu i starogrčkoj tragediji. Posve inovativan i originalan pristup klasičnom predlošku predstavio je »Dnevnik jednog luđaka« Moving Music Theatrea i Centra za kulturu Bitolj iz Makedonije, u režiji Marjana Nećaka i izvođenju Ozrena Grabarića. Na novi način drami »U agoniji« Miroslava Krleže pristupili su glumci i autori istoimene predstave Darko Stazić, Nela Kocsis i Ozren Grabarić, nastaloj u produkciji Putujućeg kazališta i Scene Ribnjak iz Zagreba. Originalno scensko »čitanje« klasike ponudila je i predstava »Poludjela lokomotiva« Stanislawa I. Witkiewicza, u režiji Jerneja Lorencija i izvedbi Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane. Primjer postdramskog teatra novom interpretacijom Gogolja predstavio je i bugarski »Gogoljev san«.

Stvarnost u kojoj živimo

Suvremeno dramsko pismo bilo je zastupljeno predstavom »Brašno u venama«, koja je nastala prema drami Igora Štiksa, a u režiji Borisa Liješevića i izvođenju Sarajevskog ratnog teatra SARTR i festivala MESS. Prikazana je i predstava »Prah« suvremenog mađarskog pisca Györgyja Spiróa, u režiji Veljka Mićunovića i produkciji Narodnog pozorišta iz Beograda i Šabačkog pozorišta. Prema tekstu suvremene francuske autorice Yasmine Reze nastala je predstava »Bella figura«, u režiji Borisa Liješevića i izvedbi Drame zagrebačkog HNK-a. Predstava »Vlak« beogradske Zvezdare teatra napravljena je prema tekstu suvremenog američkog pisca Cormaca McCarthyja. Na ovogodišnjem festivalu vidjeli smo predstave različitih redateljskih rukopisa i kazališnih poetika, a ono što je došlo do izražaja ove godine je da je uglavnom riječ o predstavama koje se temelje na skromnim, minimalističkim scenografijama i »svakodnevnim« kostimima, čime su do punog izražaja došli glumci i njihove kreacije. A bilo je uistinu izvrsnih glumačkih interpretacija glumaca različitih generacija – od doajena Rade Šerbedžije i Voje Brajovića, do mlađih glumačkih snaga poput Ozrena Grabarića i Sergeja Trifunovića, a treba spomenuti i nagrađene glumice Nelu Kocsis, Natašu Ninković i Kseniju Marinković.

Što se tiče tema, ovogodišnji izbor predstava na neki način zrcali stvarnost u kojoj živimo, a obilježavaju je ratovi, kriza, raspad obitelji, siromaštvo, depresija, potraga za srećom i smislom, propitivanje vjere i svjetonazora te opći osjećaj apsurda i zapitanost nad smjerom u kojem ide današnja civilizacija. Međunarodni festival malih scena i ove je godine nastojao zadržati razinu kvalitete odabranih naslova, no ipak je nedostajala još pokoja predstava izvan regije, što uvijek nudi mogućnost komparacije domaćeg i regionalnog teatra s onim inozemnim.