Mezzosopranistica

Diana Haller o izazovima fizičkog teatra: Danas se od opernih pjevača zahtijeva sportska spremnost

Svjetlana Hribar



Kad sam sredinom 2008. godine radila prvi intervju s tada dvadesetjednogodišnjom mezzosopranisticom Dianom Haller, bila je upravo završila trogodišnji studij u Trstu, položila audiciju za Kraljevsku akademiju i pripremala se za nastavak studija u Londonu. Sve je od tada krenulo ubrzanim tempom: umjesto četiri semestra, Diana Haller završila je studij u Lonodnu za dva i krenula na novo usavršavanje u Stuttgart kod prof. Dunje Vejzović, proslavljene hrvatske operne dive svjetskog glasa.


Ubrzo je položila i audiciju za štutgartsku operu, uslijedile su manje uloge, a uskoro i solističke role mlado-mezzosopranskog faha, da bi za nepune tri godine rada u Njemačkoj Diana Haller dobila niz nagrada, među kojima i onu Hugo Wolf za lied i bila proglašena najboljom mladom pjevačicom u časopisu Opern Welt. Među zvjezdane trenutke karijere, sve prije tridesete godine života, svakako treba uvrstiti ulogu Rossinijeve Pepeljuge koju je dvije sezone, bez alternacije, pjevala u Stuttgartu, što joj je priskrbilo poziv da bude u tri navrata cover najpoznatijoj koloraturnoj mezzosopranistici na svijetu – Joyce DiDonato, u Metropolitanu.


Većina uloga kojima je Haller osvojila publiku i kritiku bile su »role u hlačama« – od Händelova Rinalda kojim je diplomirala u Trstu, preko Hasseova Siroe-kralja Perzije, Balduccijeva Alberta i Händelova Oberta, Ruggiera u »Alcini« i Cezara prošle sezone u Rijeci. Stoga pitamo mladu Riječanku, koja je angažmanom u Stuttgartu, ali i gostovanjima diljem Njemačke i Europe, zaista ušla na velika vrata u mezzosopranski fah, je li sudbina mezzosoprana da često pjevaju muške uloge?





– (Smijeh) Da! To je definitivno sudbina mezzosoprana, a pogotovo koloraturnog, koji često tumači role koje su pisane za kastrate. Dakako, postoje i one Hosenrolle koje su izravno pisane za mezzosoprana kao Octavian u Straussovoj operi »Rosenkavalier« ili Cherubino u Mozartovom »Le nozze di Figaro«. Moram reći da mi nimalo ne smeta igrati muške uloge, jer naša je sreća upravo to da na pozornici možemo biti nešto što nismo u privatnom životu. Na sceni si ne prestajete postavljati pitanja – kako hodati, kako stajati, kako se odnositi prema partnerima… I baš ta nesvakidašnjica je vrlo zanimljiva.


Cirkuske vještine


Na gostovanje predstave »Julije Cezar u Egiptu«, koju je operni ansambl HNK-a Ivana pl Zajca izveo 17. ožujka u Ljubljani, stigli ste izravno iz Stuttgarta, gdje odnedavno pjevate naslovnu ulogu u Handelovoj operi »Ariodante«. To je još jedna muška uloga, a vi kažete – možda i najteža uopće.


– Ne radi se samo o muzičkim zahtjevima koje je postavio Handel – jednu od najtežih arija baroknog repertoara pjeva upravo Ariodante: »Scherza Infida« traje punih deset minuta i uključuje raspon glasa veći od dvije oktave – radi se i o zahtijevima redatelja, koji gotovo da ne priznaju granice, očekujući spremnost pjevača na sve moguće fizičke aktivnosti – kaže Diana Haller, pokazujući mi videosnimku iz predstave u Stuttgartu gdje se punim zamahom tijela gimnastički njiše iznad pozornice uz gromoglasni aplauz publike!


Kritike nižu hvalospjeve o Vašoj izvedbi naslovne role, a veličaju čitavu predstavu naslovima »Händel u ringu«, »Sportski Ariodante u Stuttgartu«. Na što sve mora biti spreman pjevač danas, ako želi ući u podjelu operne kuće koja je prošle sezone proglašena najboljom u Njemačkoj?


– Operno pjevanje samo po sebi traži fizičku kondiciju, a danas posebno, jer mu se pridružuju redateljske ideje. Da biste sve to pomirili, morate raditi na sebi možda i više nego ste to zamišljali pripremajući se za ovu profesiju. Fizičkih aktivnosti i napora tijekom pjevanja nisu pošteđeni ni protagonisti Wagnerovih i Verdijevih opera, a u baroknim operama to postaje pravilo!



Dok su trajale probe za »Ariodantea«, tri puta tjedno odlazila sam u teretanu kako bih se osposobila za fizičke napore koji se od mene režijski očekuju. Budući da je predstava vizualno postavljena kao cirkus, to i ja – kao mladi vojskovođa, a budući kralj Škotske – moram pokazati neke vještine. Tako me brat u trenucima krunidbe najprije podiže na ramena, a onda se prihvaćam karika i njišem kao na sportskoj spravi, da bih odmah nakon doskoka – pjevala jednu od najtežih arija u predstavi! Za takvu izvedbu morate ojačati šake koje drže težinu tijela, a onda i mišićnu muskulaturu čitavog tijela. Pritom se ne smijete zadihati, jer vas čeka pjevanje i predstava od puna četiri sata! Osim redovitog odlaska u teretanu, morala sam i trčanjem podignuti kondiciju, jer treba ispjevati duge arije sa svim varijacijama.


Michael Jackson


Što je redateljski tandem – Jossi Wieler i Sergio Morabito – namijenio Vašim kolegama u ovoj operi?


– Nisu prošli ništa lakše od mene. Slavni kontratenor Christophe Dumaux odlazio je u teretanu svaki dan, jer usred koloratura skače na podest visok preko metra, a dvojica kolega su svoj »sukob« realizirali u ringu, gdje su poput hrvača kakve gledamo na televiziji morali skakati jedan po drugom, naravno, pazeći pritom da se ne ozlijede. A ipak je bilo ozljeda. Pjevači nisu sportaši, naša je kondicija druge vrste, ali se danas od nas očekuje gotovo sportska spremnost i tome treba udovoljiti.


Ima mnogo režisera koje nije uopće briga kako ćete vi pjevati uz zadatke koje je osmislila režija. Imala sam sreću da nisam radila s takvima – Jossi Wieler i Sergio Morabito vrlo su rafinirani umjetnici i vode računa o svemu i svima na sceni, ali su povrede uvijek moguće. S druge strane, fizički napor oduzima dah, a u baroku nema korona na kojima ćete se odmoriti – arija ide dalje bez zaustavljanja i na vama je da to posložite na način da se napor ne čuje u glasu!


Kako stojite s plesom i jeste li radili s koreografom?


– Mnogo toga morate sami osmisliti u izvedbi role, pa sam tako i ja kao Ariodante nakon krunidbe razmišljala koji bi ples nabolje odgovarao tom trenutku. Zaključila sam da bi njegovom karakteru i poziciji, najbolje odgovarao »moonwalk«. Obožavam Michaela Jacksona, pa sam satima kod kuće skidala njegov ples s You Tubea! Naravno da to ne radim kao on – on je kralj »moonwalka« – ali ljudi to odmah prepoznaju, a pomaže mi i kostim: imam crvenu, blještavu jaknu i kad krenem plesati nastane urnebes!


Dakle, nije lako, ali i donosi zadovoljstvo. Jer nakon naporna rada slijedi napredak, počinjete uviđati da dolazite u formu, da možete vladati tijelom svakoga dana sve više i bolje, a da vam pjevanje pritom ne pati.


Tehničke finese


Koliko dugo ste pripremali ulogu Ariodantea?


– Više od godinu dana radila sam s mojim profesorima i pedagozima, a onda je uslijedilo sedam tjedana režijskih proba. Na svakoj probi je bio dirigent, što nam je svima mnogo značilo, jer je trebalo u svakoj situaciji naći optimalni tempo. Talijanski dirigent Giuliano Carella s kojim sam već radila, veliki muzičar i sjajan čovjek, tako da smo ostvarili izvanrednu suradnju i ništa nam nije bilo teško na kraju. A redateljski tandem Wieler-Morabito tako su razradili karaktere i radnju svakog lika ponaosob, da u predstavi nema malih uloga – svi imaju stalne zadatke – ali baš zato su probe bile izuzetan užitak, a takve su i predstave!


Vaša partnerica je Makedonka Ana Durlovski u ulozi Ginevre.


– Ginevra je kći škotskog kralja u koju je Ariodante zaljubljen. Dakle imamo zajedničke prizore, a budući da su nam glasovi vrlo različiti iznašli smo tehnički način da se slože. Ona je koloraturni sopran, a moj se glas pomalo kreće prema ozbiljnim ulogama kao što je Eboli, ili Maria Stuarda.Ana Durlovski je fenomenalna pjevačica, scenski i pjevački iskusnija od mene, tako da sam od nje puno naučila. S druge strane, ona je mene pitala za neke tehničke finese, tako da smo gradile naše uloge zajednički. Kao partneri u predstavi često smo davale i zajedničke intervjue, pritom smo se mnogo smijale i uživale u opuštenoj atmosferi koje stvaraju ljudi u istom poslu koji vole i rade s užitkom. U našoj opernoj kući je i Kristina Šibenik iz Beograda, šefica pijanista i korepetitora, vrlo važna osoba u muzičkom stafu opere, i nas tri smo bile divan trio! Pamtit ću nastajanje ove predstave po sjajnoj atmosferi i divnom druženju, uz sve napore o kojima sam pričala.

Premijera je prošla izvrsno, igrat ćemo ukupno 19 repriza, pola u ovoj, a ostale u sljedećoj sezoni. Zato se stalno trebam održavati u kondiciji! Ovog mjeseca imam čitav niz koncerata i snimanja između repriza »Ariodantea«. Zato sam, nakon Ljubljane, odmah krenula ponovo u teretanu i na trčanje, jer samo tako mogu izdržati napore koji me očekuju.


Nastup u Rijeci


Kakve planova imate u bližoj budućnosti?


– Kako pjevam Ariodantea bez alternacije, morala sam odbiti poziv iz Metropolitana gdje su me zvali ponovo ove sezone, ali mi je jako drago što u srpnju pjevam Rosinu na Splitskom ljetu u »Seviljskom brijaču«. U sljedećoj sezoni čeka me gostovanje u Münchenu kao Cenerentola (Theater am Gärtnerplatz), snimanje Schubertovih pjesama s poznatim dirigentom i pijanistom Christiphom Eschenbachom u Parizu, velika premijera u Stuttgartu u režiji ruskog redatelja Kirilla Serebrennikova – bit ću Hänsel u Humperdinckovoj operi »Hänsel und Gretel« (Ivica i Marica), potom i koncert s orkestrom Komische Oper Berlin, nekoliko recitala Lieda u Njemačkoj, Rossinijeva »Stabat mater« u Ljubljani i debi u Rijeci u ulozi Adalgise u Bellinijevoj operi »Norma«. Također ću u Stuttgartu pjevati i dalje Cenerentolu, Ariodantea i Puritane.A ono čemu se zaista posebno radujem je koncert u Rijeci, 2. svibnja s pijanistom Filipom Fakom.

Rijeka je dakle ponovo u Vašem fokusu?


– Najveće mi je zadovoljstvo pjevati pred riječkom publikom! A također nastupati s riječkim orkestrom Opere! Osjećam neku uzajamnu radost – tako je bilo i na ovom gostovanju s »Cezarom« u Ljubljani, a sve je objedinio zaista izvanredni Ville Matvejeff , koji nam je više nego dragocjen oslonac. Došla sam u Ljubljanu na svega jednu probu, nakon što nisam pjevala Cezara skoro godinu dana. Ta sigurnost i koncentriranost koju pruža Ville Matvejeff, dirigent koji potpuno osjeća i prati pjevača, dragocjen je oslonac i zahvalna sam mu bila za to. Jer nisu svi dirigenti takvi!