Nagrađena "Mediteranom"

Daria Lorenci Flatz: U kazalištu svaki put izdvajam komadić duše

Svjetlana Hribar

Kad sam prvi put pročitala tekst »Jalove« – rasplakala sam se. Ali radeći na predstavi, uspostavila sam neku ravnotežu. Bilo nam je jako važno da tekst donesemo »bez predznaka«, na neki način kao nešto što se naprosto događa. Zato sam i dopustila emocijama da me preplave u određenim trenucima, pustila da se događa što se događa...



Neposredni povod razgovoru s glumicom Darijom Lorenci Flatz nagrada je »Mediteran« koju »Novi list« svake godine dodjeljuje za najbolju glumačku izvedbu uloge na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. Ove godine žiri »Novog lista« nagradio je izvedbu Darije Lorenci Flatz u predstavi »Jalova« Magdalene Lupi Alvir, Teatra »Trafik« iz Rijeke i KUD-a »Borza« iz Maribora. 


  Iako se radi o triptihu nastalom na temu materinstva – osim Magdalene Lupi Alvir, autorice i redateljice triptiha su Anica Tomić i Jelena Kovačić te Ivana Sajko – posljednju godinu dana najčešće se na festivalima igrala upravo »Jalova« za koju je Daria Lorenci Flatz (osim najnovije nagrade »Mediteran« u svibnju) dobila izvrsne kritike i mnoštvo komplimenata publike.  

Život


Radi se o intimističkoj ispovijesti koja (gotovo) u monološkoj formi, provodi gledatelja kroz mukotrpan i na mnogim planovima nadasve bolan proces umjetne oplodnje. Paradoksalno, neformalni dio razgovora nas smo dvije »potrošile« na blizance Darije Lorenci Flatz – četverogodišnjake Frana i Maka – koje je rodila u braku s Emilom Flatzom i čijim se odrastanjem, sa svim naporima koji idu uz rođenje dvojčeka, ona nosi paralelno s profesijom, koja sama po sebi traži čitavu osobu! 



– Bila sam izuzetno sretna kad su mi javili da sam dobila nagradu »Mediteran« Novog lista. Zahvaljujem žiriju koji je prepoznao ono što smo htjeli ovom predstavom, koja je u osnovi vrlo intimna ispovjest na jednu od onih tema koje su još uvijek tabu u našem društvu. Svojom izvedbom nastojala sam da joj ne dam ni negativni, ni pozitivni predznak. Naprosto, da bude iskrena priča koja neće nužno gledatelje baciti u depresiju, čak i ako ih se tiče. Jer, svatko od nas ima neku tužnu priču. Ne treba ljude navoditi na negativne emocije, već buditi nadu da život može biti lijep, unatoč nedaćama… U tom kontektsu sam doživjela i nagradu »Mediteran«. Hvala vam. 




  Osim toga, nagrada je i oblikovno atraktivna. Imam mnogo skulptura dobijenih na kazališnim i filmskim festivalima, koje sam morala skloniti u podrum ili na visoke ormare, kako ih djeca ne bi uzimala i povrijedila se – sve su to velike i teške skulpture, a mnoge i nisu lijepe. Ova će ih oduševiti, sigurna sam – jer osim što je lijepe vanjštine – ona u sebi nosi kazališnu priču…



  I dok sam osjećala iskreno divljenje prema glumici koja se u jeku filmske i kazališne karijere našla usred najžešćeg majčistva – permenentne neispavanosti, problema s boležljivošću jednog od svojih sinova i nezainteresiranošću za hranu drugog, usred fizičkih i mentalnih napora koje stvara dvostruko majčinstvo, pri čemu Darija kaže da joj je pomoć supruga koji je odlučio godinu dana izostati s posla kako bi se i sam, dvadeset i četiri sata dnevno, nosio s roditeljskom ulogom, bila dragocjena – dakle razgovarajući o situaciji u kojoj se ne nalazi mnogo majki, stalno mi je kao bljeskalica pre očima bila ispovijest žene koja ne može postati majka, a koju s toliko empatije ali i emotivne sigurnosti igra Daria Lorenci Flatz. 


  Za vrijeme čitave predstave s njena lica ne silazi blagi osmjeh i neki mir, kojim – izgovarajući najokrutnije i najbolnije djelove teksta – ona kao da kaže: »Istina, neplodnost se ne dešava nekom drugom, to je sudbina zapanjujuće velikog broja parova u Hrvatskoj, ali – i to je život. Vrijedan življenja«… 


  – U nastajanju predstave zaista smo se držali Magdaleninog teksta, nastojeći ga neutralno donijeti pred publiku, bez nepotrebnog dramljenja, jer je tekst dramatičan sam po sebi i ne treba ga dodatno pocrtavati – kaže Darija Lorenci Flatz, napominjući kako je »Jalova« (iako sama riječ iz naslova nosi negativni predznak) jedna od predstava koju rado igra i nakon koje se dobro osjeća.  

Trenutak


– Kad sam prvi put pročitala tekst – rasplakala sam se. Ali radeći na predstavi, uspostavila sam neku ravnotežu, pa čak i neku čudnu distancu koja se učvrstila kada smo došli u fazu kontinuiteta s probama. Bilo nam je jako važno da tekst donesemo »bez predznaka«, na neki način kao nešto što se naprosto događa. Zato sam i dopustila emocijama da me preplave u određenim trenucima, pustila da se događa što se događa… Samo sam govorila tekst… pozivajući publiku na život, ne na očaj… 


  Zato igram ovu predstavu bez napora, nisam umorna nakon izvedbe, dapače – osjećam se nekako pročišćenom… 


  Apsurdno je kako u kazalištu možeš ljude dotaknuti teškom temom a da ona nema negativan predznak! Kad bolje razmislim, to je cilj i svrha kazališta. Ne volim predstave koje me bace u depresiju, s kojih izlazim duboko potresena beznađem koje emaniraju… 


 A na filmu? Niz je uloga u kojima ste igrali žene s čijim životima se zaista teško nositi.


  – Na filmu manje možete kontrolirati rezultat jer bez obzira kako nešto odigrate, konačni mu ishod i okvir daje montaža. U kazalištu svaki put ispočetka izdvajate komadić svoje duše i to je svake večeri drugačije i neponovljivo. I na filmu se radi o trenutku, ali na drugačiji način. Tu nema popravka. 


 Prema onome što te snimili i igrali u teatrima do tridesete godine, kao i uzimajući u obzir niz nagrada koje ste osvojili, ubrajaju vas među najbolje mlade hrvatske glumice. 


  – Istina je da sam sve najvažnije uloge, i na filmu i u teatru, napravila prije svoje 33 godine života, odnosno prije nego sam postala majka. Ali promatrajući sebe i svoj doživljaj stvarnosti, mislim da se tek s djecom u meni dogodio pomak. Veći pomak vidim u ove posljednje četiri godine, nego u sve trideset i tri prethodne! Zato me i zanima kako će se dalje razvijati moja glumačka karijera. 


  U godinama nakon porodiljske pauze igrala sam neke manje uloge na filmu – nisu mi ponudili ništa značajno, a da i jesu – ne bih mogla prihvatiti. Film je veliki angžaman, ne samo psihički, već i vremenski. Ne možete blizance ostaviti kod kuće nekom na brigu, a vi izbivati po 12 sati dnevno i tako najmanje mjesec dana… Zato sam zahvalna redateljima koji su me zvali za te manje filmske uloge, jer je to način da ostanete u profesiji, a da ipak ne zanemarite djecu. 


 Zagorka


Što Vam je donijelo majčinstvo? U kojem smislu ste se promijenili?


  – Kao osoba, bila sam sklona patnji i boli, smatrala sam da je to preduvjet za umjetnost. Zato sam i upadala u bolne situacije i veze, smatrajući da glumica koja ne pati i ne zna što je bol – ne umije to ni pokazati. 


  Danas više ne mislim tako i u tom sam se smislu promijenila. Ne zato što bi majčinstvo bilo predivno samo po sebi – jer prave životne muke i strahove, a to uključuje i patnju, i brigu majčinstvo tek otvara – već zato što je to patnja koja oplemenjuje. Naprosto, dolaskom djece žena prestaje biti »glavno dijete u obitelji« i to onda otvara neke druge segmente života koji šire njene horizonte i oštricu »bitnog« izmiještaju na sasvim druge stvari nego ranije. 


 U Vašem se životu promijenio »poslodavac« – postali ste članica Drame zagrebačkog HNK!


  – Uvijek sam radila u manjim kazalištima ili off grupama. Mnogo sam predstava odigrala u Teatru &td-u, EXIT-u, Trešnji… Kad su me pozvali da igram Zagorku u HNK-u, bila je to ponuda koja se ne odbija! Pogotovo ako si žena u 37-moj godini života! To je za mene bio kompliment, bilo mi je drago što žele baš mene, ali ne radi se samo o sujeti – željela sam iskusiti rad u velikom ansamblu, u velikim ansambl predstavama, što možete samo u nacionalnom kazalištu. Moja sklonost ka manjim produkcijama je i dalje tu, ali bi mi bilo jako žao da mi se nije dogodila ponuda HNK-a. Došla je, nekako, baš u pravo vrijeme. 


 Redatelji


Uz rad u zagrebačkim teatrima koje ste spomenuli, Vi ste igrali u nekoliko predstava riječkog HNK-a i to u vrlo različitim ulogama. 

  – Pozvala me Mani Gotovac u tri projekta koja smatram vrlo važnima u životu. U Rijeci sam prvi put surađivala s Tomijem Janežićem u velikom ansambl projektu »Amadeus«. Od tada sam veliki poklonik teatra ovog redatelja! Potom je uslijedio ljetni projekt s japanskim redateljem i koreografom Moeom Yamamotom »Vjetar u borovima«, što je bilo fascinantno iskustvo samo po sebi, a u Rijeci sam tih godina prvi put radila i s Paolom Magellijem – predstava »Kazimir i Karolina« – i postala Magellijeva »obožavateljica«. Sad radimo »Na dnu« Maksima Gorkog, u mojoj matičnoj kući i strašno se radujem tom projektu. 


 Što Paola Magellija čini tako fascinantim? Mnogi glumci kažu da bi čitav život voljeli raditi samo s njim!


  – On je, na neki dobar način, opasan. I to je jako privlačno, poticajno i fascinantno za glumca. Dakle, on mnogo traži, ali zna voditi glumca, isprovocirati ono najbolje u tebi do te mjere da ti – iz nekog nepoznatog razloga – želiš sve napraviti za njega, osjećajući ljepotu i privlačnost njegova unutrašnjeg bića, njegove stvarne osobnosti. To imaju neki redatelji i zato su im njihovi ansambli poptuno odani – slijede njihovu misao i izvršavaju sve zadatke s maksimalnim angažmanom. Jako je uzbudljivo raditi u takvim projektima! 


 Imate li i nekog filmskog redatelja s kojim posebno volite raditi?


  – Svi filmski redatelji koji su me zvali u svoje projekte bili su izvrsni ljudi i umjetnici s kojima sam divno surađivala, bez ikakvih nesporazuma. Na filmu je odnos glumac – redatelj drugačiji nego u teatru, gdje na višetjednim probama do same premijere glumac ima vremena raditi na ulozi, razgovarati s redateljem, pitati ga sve što ga kopka, isprobavati i donositi odluke. Zato se redatelj i glumac tijekom dugih proba zbliže i jako dobro upoznaju. 


  Na filmu su pripreme, odnosno probe kraće, a glavno se događa na snimanju, gdje je glumac tek mali kotačić procesa. Na setu je pedesetak ljudi, svatko radi svoj posao i u toj disciplini i tišini glumac mora funkcionirati profesionalno, što znači dati maksimum bez mnogo pitanja i sugestija sa strane. 


 Ravnoteža


Jedini redatelj s kojim sam istinski duboko radila na ulozi bio je Zvone Jurić. Za oboje praktički prvi film – »Onaj koji će ostati neprimijećen« – pripremali smo godinu dana, probali, pisali i nadopisivali ulogu – takvo iskustvo vam ne daje niti jedna škola – zajednički smo otkrivali profesiju i njene tajne… Kritika je kasnije »satrala« mnogo toga u tom filmu, ali nama je taj period ostao nezaboravno iskustvo i tu sam kao glumica otkrila što i kako treba raditi. 


 Imate li danas kritički odnos prema nekim ulogama koje ste igrali?


  – Rekla bih nešto drugo: s vremenom se promijeni odnos prema svemu, pa i prema glumi. Kad sam bila mlađa, sve mi je bio izazov i prihvaćala sam svaku ulogu koja mi je bila ponuđena. Htjela sam se oprobati u svakom karakteru i svakoj priči. Danas više ne bih tako radila – sad mi nije jedino važno imam li slobodan termin – vodim računa i o sadržaju, i temi filma, i liku koji igram. U matičnoj kući glumac u pravilu ne može birati ulogu, ali izvan svog teatra i na filmu može. I treba! 


 Što je po struci Vaš suprug?


  – Web dizajner. Emil je prvi muškarac u mom životu koji ne dolazi iz kazališnog miljea. I to je za mene velika sreća. Zato se valjda i slažemo dobro! Taj mi je odmak jako dobro došao jer sam, čini mi se, imala destruktivan obrazac bivanja u kazalištu. Smatrala sam da je za teatar vrijedno dati život! 


  Sad imam i neke druge prioritete, imam svoju obitelj u kojoj mi je Emil i podrška i ravoteža. Ja sam ona koja burno reagira na svaki stres, a on je miran i staloženi dio obitelji, koji joj daje sigurnost. Upravo ta ravnoteža donosi mojoj osobi drugi kvalitet i zato kažem: nadam se da ću ponovo igrati uloge u kojima će se vidjeti taj značajni pomak u mom biću!