Uz premijeru

“Črna mati zemla” u ZKM-u: Grobovi kao poštanske postaje i igralište

Nataša Govedić

Trosatna predstava obilježena je Zajecovim opravdanim i opipljivim dramaturškim poštovanjem prema romanu Kristiana Novaka, vjerna originalnim linijama zapleta i raspleta, kompleksnostima karakterizacije i dijalektu kao specifičnom protagonistu radnje



Tomislavu Zajecu kao autoru dramatizacije nagrađenog romana »Črna mati zemla« (2013.) romanopisca Kristiana Novaka, ujedno i dramaturgu istoimene ZKM-ove predstave redateljice Dore Ruždjak Podolski, pripao je najteži zadatak u čitavom stvaralačkom procesu.


Na Zajecovim je leđima, naime, bila primarna odgovornost premostiti jaz između romana i kazališta, usporediv s polaganom izgradnjom egipatske piramide, sa svim odmjeravanjima kamene žile nekog planinskog lanca, zatim otimanja kamena njegovu prirodnom stjenovitu staništu, potom zamorno polaganim dovlačenjima i preciznim namještanjima kamenih blokova teksta (tako nastaje roman), nasuprot kratke svečanosti pogrebnog ispraćaja faraona ili kasnije lukave pljačke njegove grobnice (tako operira drama).


Rezultat je trosatna predstava obilježena Zajecovim opravdanim i opipljivim poštovanjem prema romanu, vjerna originalnim linijama zapleta i raspleta, kompleksnostima karakterizacije i dijalektu kao specifičnom protagonistu radnje. Ujedno i predstava neujednačenog ritma, s previše objašnjavanja na sceni, s gotovo posvemašnjim izostavljanjem Novakova humora, u korist naglašene svečanosti i tragičnosti lanca samoubojstvenih događaja.




No važno je istaknuti da je uz čitav taj nemali izazov duboke dječje samoće i ranjenosti »Črne mati zemle« pristala kompletna glumačka ekipa Zagrebačkog kazališta mladih, poklonivši mu svoje specifično kazališno suautorstvo, pod čime posebno mislim na radikalnu spremnost na igru. I baš ta spremnost na igru kao neotuđivo terapeutski, koliko i dječji posao, igru koja istovremeno krucijalno nedostaje Novakovu protagonistu Matiji, pretvara iskustvo gledanja predstave u umjetničku avanturu.


Lijek igre


Igra šalovima, kuhinjskim krpama i drugim priručnim predmetima obilježava odnos između likova majstorski odigrane Bake u izvedbi Urše Raukar i njezina unuka, glavnog lika Matije, u izvedbi pogođeno povjerljivog i osjetljivog Adriana Pezdirca.


Raukar i gestualnom metamorfozom i glasom i unutarnjom glumačkom namjerom, pa čak i nemirnim staračkim dlanovima na kuhinjskom stolu, doseže poetičnost onih bakica koje jednom nogom žive u mitskom vremenu, a drugom su i same djeca. Ovakva baka-boginja-djevojčica s jedne strane zarobljuje svog unuka u svijet fikcije, a s druge ga strane otvara umjetničkom iskustvu.


Igra se na sceni ponovno javlja na relaciji Matije s likom najboljeg prijatelja Franje u maestralnoj izvedbi Dade Ćosića. Njih dvojica izmišljaju svoj »naopaki« jezik, svoje tumačenje mravljih i zvjezdanih zvukova, svoju zonu zajedničke vožnje pozornicom na drvenom vagončiću, svoju malu utješnu gestu grijanja dlanova i njihova smještanja na mjesto gdje boli.


Prema kraju predstave, koja je u drugom djelu znatno zgusnutija i intenzivnija no u prvom, prijateljstvo Matije i Franje postaje središnja tema uprizorenja, popraćena potresnim prizorima Franjina zlostavljanja (silovanja) od strane nogometnog trenera Horvata, u mučno uvjerljivoj izvedbi Danijela Ljuboje.


Pokazuje se da dječje prijateljstvo s jedne strane trpi nasilje šire zajednice odraslih (koliko god se pri tom zagovara »kult drugarstva«), ali jednako tako i pritisak dječjih vršnjaka, zbog čije naklonosti Matija žrtvuje Franju. Najmoćniji dio predstave je završni, kratki monolog Franjina opraštanja prijateljeve izdaje, u kojemu Dado Ćosić donosi na pozornicu iznimno rijetku emocionalnu notu tamnog, ranjenog altruizma, odnosno ljudskog prihvaćanja prijatelja preko granice dobra i zla.


Tu ponovno, kao i u glumačkim interpretacijama Matišićeva komada »Ljudi od voska« u zagrebačkom HNK-u, susrećemo kazalište koje glumački komunicira ogromnu empatiju, a ne osudu, samim time igrajući jednu društveno neprihvaćenu, koliko i obnavljajuću igru neotuđivog supripadanja.


Preozbiljna lica


Pohvaliti treba i onaj dio ansambla čije su role napisane tako da ne mogu prihvatiti iskustvo igre i zato utjelovljuju neku vrstu »slijepog« tugovanja ili samorazaranja: Doris Šarić Kukuljicu u roli poražene Majke, Natašu Dorčić kao pragmatičnu sestru Ivu, Suzanu Nikolić u sjajnoj groteski učiteljice-vojnikinje, Nadeždu Perišić Radović kao lokalnu pijanicu i samosažalnu Franjinu majku Silviju, Zorana Čubrila koji izvanredno igra cijelu galeriju likova: Franjina i Dejanova oca, Šogora, policajca Stankeca, samoubojicu Imbre Peričića.


Pjer Meničanin i Milica Manojlović igraju demone Matijina djetinjstva, Heštu i Pujtu, paralelno utjelovljujući psihijatrijske figure, pri čemu je najefektniji dio njihove izvedbe presvlačenje iz kostima štetočina i gnjevnih harambaša u bijele kute psihijatrijskih autoriteta. Kao demoni nisu naročito kreativni: priređuju nam podosta naivnu eskapadu prdeža, cerekanja i fizičkog natezanja.Jasmin Telalović igra prvog prijatelja kojeg Matija pokuša žrtovati u zamjenu za svog oca, Dejana, uvjerljivo naglašavajući njegovu zatečenost prijateljevom dječjom psihozom.

Na sceni su i Mateo Videk (Krunek, Mario Brezovec), Damir Šaban (Svećenik, Zvonko Demokracija), Barbara Prpić (supruga lokalnog nogometnog zlostavljača Milica i razredna kolegica Suzana), Dora Polić Vitez kao Matijina teta, Lidija i suicidalna susjeda Terezika Kunčec. Svatko od glumaca gradi precizan i tmuran portret svoga lika, tako da na razini glumačkog ansambla zapravo nema slabih karika. Tu je i Mia Biondić kao Matijina djevojka Dina, na samom početku predstave previše karikirano egzaltirana, ali na kraju izvanredno emocionalno prisna i prisutna u pjevanju međimurske ljubavne balade. Malog Matiju igraju dva dječaka: Nikola Ljutić i Leon Bujanović.


Murozemlje


Jedan od velikih problema predstave je scenografija Stefana Katunara. Premda i predložak romana i njegova dramska adaptacija inzistiraju na unutarnjim prostorima izgubljenosti koji se duboko prožimaju s maglenim krajolikom rijeke Mure, ZKM-ova scena je jednim dijelom opustošena, a drugim dijelom obilježena smeđom plastikom riječnog bilja na prenosivim postoljima, blatnim zidovima kokošinjca u stražnjem planu pozornice te bljutavo-smeđim kaučem.


Ovaj otuđeni, prljavoneutralni krajolik gubi poveznicu i s intenzivnim glumcima i s lucidnim tekstom. Izvanredno pogođeno funkcioniraju jedino drvene životinjske (fašničke, koliko i psihodelične) maske na visokim štapovima autora Slavka Vidovića, čije prijeteće škljocanje ispraća prvi dio predstave.


Nedovoljno upečatljivu glazbu za predstavu skladao je i uživo na električnom kontrabasu izvodi Stanko Kovačić. Govoreći o Novakovu proznom predlošku, muzikalnost originalnog jezika romana toliko je opojna da je prava šteta što nije kapitalizirana na sceni. Kostimografkinja je Doris Kristić, suradnica za pokret Petra Hrašćanec.


Režija Dore Ruždjak Podolski možda je najmanje razmišljala o publici, točnije o tome da udaljenost gledatelja od predstave s toliko komornih fokusa ne smije biti prevelika. Vjerujem da publiku nije trebalo ostaviti na uobičajenim mjestima unutar velike dvorane ZKM-a, nego ih je trebalo smjestiti na samu pozornicu, svakako bliže glumcima. S druge strane, Ruždjak Podolski nesumnjivo je vrlo kvalitetno radila s čitavim ZKM-ovim glumačkim ansamblom, kao i sa samom Novakovom temom ogromne osobne krivnje preživjelih. Redateljska odluka da pristupi inscenaciji ovog fenomenalnog romana također je za svaku pohvalu.


Ne mogu predvidjeti kako će na predstavu reagirati građanska publika, ali premijerna ju je toplo prihvatila. Ako su u Novakovu romanu grobovi postavljeni kao neka vrsta sablasnih poštanskih postaja, na ZKM-ovoj su se pozornici pretvorili u igrališta, čime tragičnost lica samoubojica iz romana nije manja.


Samo je otvorena mogućnost da nepodnošljiv gubitak ne mora biti posljednja riječ u nekom pripovijedanju: nakon »Edipa« dolazi još i »Edip na Kolonu«, tvrdila je antička drama. Baš kao što u nagrađivanom filmu »Manchester pored mora« otac koji je slučajno skrivio smrt svoje djece ipak nalazi načina da nastavi život i podnese težinu svog okajanja. U poratnim zemljama kao što je Hrvatska, ova tiha i nenormalno izdržljiva linija preživljavanja užasa gradi iznimno dubok doprinos našem jedva tinjajućem zajedništvu.