Na dan lokalnih izbora riječki Teatar Rubikon i TOFA iz Pule izveli su predstavu »Coito Ergo Sum«, podnaslovljenu kao »politička porno oda tranziciji«. Vrijeme za premijeru nije moglo biti bolje tempirano, jer je riječ o predstavi koja u obliku koncertne izvedbe drame ili dramskog koncerta kontrapunktira politiku i pornografiju. Kao predložak uzeta je »Filozofija u budoaru« Markiza de Sadea, na temelju koje je Jelena Tondini napisala novi tekst u stihovanoj formi. 

   Ovo De Sadeovo djelo okarakterizirano je kao pornografsko, međutim radi se više o socio-političkoj drami koja prati fizičko, moralno i filozofsko obrazovanje mlade libertinke Eugénie. Riječ je o dijaloškom djelu, objavljenom 1795. godine, u kojemu su učitelji prikazani kao libertinci, slobodoumnici i razbludnici. De Sade kritizira lažne vrline, aristokratsku čast i ćudoređe u pogledu seksualnosti te religiju. Mašta mu dopušta da izvuče vlastiti zaključak prema kojemu smrt Boga nužno vodi okrutnosti i zločinu. 

   U nihilističkom obaranju gotovo svega, a naročito morala i religije koji sputavaju užitak, De Sade u oslobođenoj seksualnosti vidi jedino područje slobode, u kojemu se ruše sve društvene, klasne, rodne i druge razlike. 

   U međuvremenu, pornografija je postala mainstream i sastavni dio industrije zabave, pa time više i nije opozicija društvu i nema toliku subverzivnu moć. U odnosu na De Sadea, mogli bismo reći, dogodila se inverzija i mnoge elemente današnjega društva možemo detektirati kao »pornografske«. Naročito politiku, kojom se predstava »Coito Ergo Sum« pretežito i bavi. Zanimljiv je način na koji je redatelj i koreograf Zvonimir Peranić dramsko-glazbene dionice povezao s odličnim video materijalom Ivana Dobrana. Likovi iz »Filozofije u budoaru«, koji se u preciznoj glazbenoj dramaturgiji kreću pozornicom, u dijalogu su s vizualnim dijelom, komentirajući ga s ironijskim odmakom. Video materijal svojevrsni je kolaž sastavljen od poigravanja raznim ideološkim i religijskim simbolima, socijalističkim sletovima za »drage vođe«, kao i ikonografijom neoliberalnog kapitalizma u kojemu supermarketi postaju novi hramovi. Izdvojimo dva primjera – kip svetice u ekstazi kojemu se kontrapunktira seksualni užitak ili pak ulomak iz Poljičkog statuta na ćirilici, što postaje izvrstan komentar na aktualne rasprave o pravima manjina u Hrvatskoj. Pri kraju predstave ekranom se nižu primjeri hrvatske političke gluposti – od najnovije ideje povezivanja otoka tunelima, do »Hrvatske koja je samo za Hrvate, dok su ostali gosti«. Vrhunac ironije je finale predstave u kojemu je himna »Hej, Slaveni« glazbena podloga za barjak koji je kombinacija kineske i zastave Europske unije – još jedne zajednice (ili tamnice) naroda u koju ćemo uskoro biti ugurani. 

   Likove iz »Filozofije u budoaru« utjelovili su ekspresivna Nataša Petrić-Tasha (De Saint-Ange), Ana Ljutić (Eugenie), Kristijan Ćoza (Vitez), Gregor Klarić, Zoran Josić i Roko Katalinić (Dolmance), čije bi interpretacije još više došle do izražaja da na premijeri nije bilo problema s tonom i ozvučenjem. Odličan je glazbeni segment predstave kojega potpisuju Vladimir Wolfl i Jelena Tondini, a zamišljen je kao furiozni spoj romske i elektronske glazbe. Za vizualni dojam zaslužni su kostimografkinja Kristina Nefat, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić i Ksenija Nakić Alfirević zadužena za frizure i šminku. 

   »Coito Ergo Sum« primjer je predstave koja se točno poklapa s političkim trenutkom, a svaka nova izvedba može biti nadopunjena s novim aluzijama na društvenu i političku zbilju, pozivajući gledatelje na razmišljanje i kritički stav prema stvarnosti.