Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. listopada 2019.
Premijera

»Cigla« Filipa Šovagovića u Gavelli: Drama upozorenja na povijesnu zbilju sadašnjosti

Foto Sanjin Strukić / PIXSELL
Foto Sanjin Strukić / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 11. svibanj 2019. u 7:11 2019-05-11T07:11:56+02:00

Predstava »Cigla« premijerno postavljena u petak u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli u režiji Krešimira Dolenčića, apsurdistička je bajka o društvenim gubitnicima, istodobno ratna drama, društveni komentar i višeslojan izvedbeni čin koji nudi tragičnu anamnezu stanja svijesti tranzicijskoga pojedinca uhvaćenog u trajnom stanju besperspektivnosti i izgubljenosti.

Tekst Filipa Šovagovića praizveden 1998., »Cigla« je drama o raspadu sustava, obitelji i pojedinca ispisana kao svojevrsna kronologija događanja u Hrvatskoj od 1991. do 1995.

Kontekst početka i izbijanja rata te njegovih posljedica na maloga čovjeka uprizoren gotovo 30 godina kasnije može se jedino čitati kao svevremenska alegorija opće opasnosti koju za demokratske tekovine slobode i jednakosti predstavlja desničarska radikalizacija zapadnih društava pod utjecajem populističkih političkih retorika koje svoje platforme grade na raspirivanju straha od 'neprijatelja izvana'.

Opće mjesto nacionalne kolektivne svijesti postaje, tako, mračno ogledalo i sumorna slika stanja otuđenosti izbezumljenih pojedinaca beznadno zarobljenih u vakuumu između unutarnje potrebe za pripadanjem i svrhovitošću nasuprot kaotične zbilje vanjskoga svijeta od čije realnosti nije moguće pobjeći, a na koju oni ne mogu i ne znaju utjecati.

U središtu priče su braća Ciglenečki – Cigla (Filip Križan), Levi (Ranko Zidarić), Adam (Enes Vejzović) i Stanko (Ivan Grčić). Stereotipizirani kao besposličari bez perspektive, ali i bez nade i bez želja, dane provode zbijeni u zapuštenom stanu s razbijenim prozorima, otpalih pločica, zidova polijepljenih novinskim stranicama.
Najstariji, Levi, ljevičar i pacifist svjetonazorski izgubljen negdje između komunizma i antikomunizma, kapitalizma i utopizma, nikada nije imao djevojku, ne izlazi i nema prijatelje. Stanko piše, Adam pokušava skladati eksperimentalni domoljubni hit – čitavo vrijeme za mix pultom na pozornici uživo stvara glazbu. Ključna karika u tom četverokutu je najmlađi, Cigla, koji nije završio ni srednju školu, a jedina mu je ambicija – živjeti.

Šovagovićev tekst funkcionira kroz dihotomije: komad nema radnju, nema jasne pripovjedne linije, dijaloške pravocrtnosti, već se gradi kroz neprekidno sudaranje komičnog i ozbiljnog, apsurdnog i realnog, emotivne nezainteresiranosti i erotske privlačnosti, želje i odsustva želje, unutarnjeg i vanjskog.

Lajtmotiv predstave je prijetnja izvana: izolirani od svijeta u nekoj vrsti obiteljskog predapokaliptičnog mikrokozmosa, četvorica braće pod neprekidnom su opsadom – u njihov svijet iznenada ulaze i naglo iz njega izlaze 'uljezi' koji se neće i ne mogu uklopiti. Neće se uklopiti ni Đana (Tena Nemet Brankov), Ciglina obrazovana i zaposlena djevojka koja braći pokušava pomoći donoseći im hranu, odjeću i novac. Neće se uklopiti ni Elvira (Ivana Bolanča), Stankova otuđena žena koja postaje predmetom nadmetanja među braćom.

Uzimajući motive tranzicije – iz prethodnoga u novo političko, gospodarsko i društveno uređenje, iz »sigurnosti« obitelji u opasnost rata, iz »normalnosti« u PTSP-jevsko ludilo – Dolenčić komad kontekstualizira kao neku vrstu morbidnog fantazmagoričnog cirkusa u čijem je središtu usamljeni pojedinac koji jedino može preživjeti kao dio kolektiva.

Predstava počinje s praznom scenom na koju četvorica braće polako počnu dovlačiti scenske rekvizite, neke od kojih pronalaze u gledalištu. Jedan od motiva komada je glad – kao metaforička ali i realna prijetnja ljudskoj egzistenciji. Daska za peglanje, na kojoj jedu, tako postaje i doslovni epicentar svakodnevne obiteljske dinamike, i fokalna točka temeljne problematike komada – a to je puko preživljavanje i simbolična prijeteća crna rupa ništavila i nestanka.
Na sceni se kuha pravi gulaš; kad Cigla poviče »ručak!«, ta kratka naredba pokreće mašineriju predstave, istodobno simbolično određujući odnose unutar tog domaćinstva: Cigla je ključna poveznica među braćom; najmlađi, ali i najveći »slučajni gubitnik« života, on je ujedno i najracionalniji i najfokusiraniji na stvarnost. Za očekivati je, stoga, da će upravo on jedini među njima dobiti poziv za mobilizaciju i da će njegov osobni rasap nakon povratka s fronta i traumatičnog zarobljeništva pogurnuti njihov svijet u smjeru potpunog negiranja stvarnosti iz kojeg nema povratka.

Ispisana kroz kratke, eksplozivne dijaloge, fragmentirano i uz česta ponavljanja motiva, puna povremeno nepovezanih ili nepravocrtno isprepletenih misli i rečenica, Šovagovićeva je drama prava mala riznica lingvističkih skokova, slojevita mračna groteska čija je jedina ambicija uprijeti prstom, pokazati – nikako ne i komentirati ili nuditi rješenja. Gotovo shematizirani likovi kroz kontekstualizaciju i suodnose dobivaju izvanrednu psihološku karakterizaciju.

Brzim izmjenjivanjem prizora punih jezgrovitih dijaloških konfrontacija bez pravoga početka i konkluzivnog svršetka, uz duboko uznemirujuću pozadinsku poruku i sirene i zvučne uzbune kao trajni podsjetnik na strašnu neminovnost koja se primiče izvana, ta kratka drama o ključnom prijelomnom trenutku recentne hrvatske povijesti u Dolenčićevoj viziji pretvara se u gotovo impulsivno makabrističko upozorenje: u vrtlogu vremena nestaju neprekidno nove izgubljene generacije.

Ciglino unutarnje ludilo svoj vrhunac doživljava u moćnoj sceni laveža na pozornici okupanoj crvenom bojom. Na kraju, na šahovskoj ploči života figure su poslagane – sve su nade ugašene, krug života se nastavlja, pobjeđuju oni najizdržljiviji. Zbilju trenutka najbolje sažima sedmi kotačić te koncentrične sudbinske mašinerije, Picek (Đorđe Kukuljica): »Ja sam se, evo, napokon skućio«, s kućom u tuđem dvorištu i tuđom ženom pod rukom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.