KAZALIŠTE KEREMPUH

”Buba u uhu”: Melodije ispraznosti i kvarova

Nataša Govedić

»Buba u uhu« je predstava Željka Königsknechta koji u Dolenčićevoj režiji odiše takvim mirom i humornim tajmingom da se čini kao da je »ugođen« na frekvenciju mekog vremena u kojem se zakoni fizike posve lako i živahno izvijaju ...Linda Begonja kao Raymonde Chandebise svojvrsna je akrobatkinja frenetičnosti i nesumnjivo fejdoovski točno postavljen lik



Ako je glavna osobina tragičkog glumca ispadanje iz socijalnog mehanizma, glavna je vrlina komičkog glumca pretvaranje socijalnog mehanizma u neku vrstu razuzdanog lunaparka. Komičar uzima običajnost kao refren koji se naprosto mora ponavljati zato da bi se pokazala sva njegova zgotovljenost i neprirodnost. Psihijatri bi rekli da se i na sceni tragedije i na pozornici komedije bavimo neurozama ili kolapsima zajedništva, ali izvjesno je da to činimo iz žudnje za smislenijim kontaktom, a ne samo zato što nas je posve obuzeo demon samoživosti.


   Jezik koji otkazuje poslušnost


I najnovija »Buba u uhu« kazališta Kerempuh i redatelja Krešimira Dolenčića (uz dramaturšku suradnju Ane Tonković Dolenčić) prepuna je pojačano isprazne jurnjave i jurnjave čija se ispraznost pokušava tretirati kao neka vrsta »jako važnog posla«. To je Feydeau, majstor kazališnog svemira u kojem vedri kaos dolazi na mjesto namrštene i fatalne tragičke sudbine. Sve što može poći naopako, poći će naopako. I mi ćemo to, avaj, ponovno i ponovno preživjeti. Naopaki da na/opakiji ne možemo biti. A opet, ne bi li bilo daleko tragičnije da umjesto vodvilja svakodnevice gledamo panoramu posve »ispravnog«, »pristojnog«, svrhovitog i nadasve obzirnog ponašanja? Ne bismo li u toj politički korektnoj varijanti zbilja umrli bez ludila, opsesije i greške?    U prilog moći komičke iracionalnosti napisan je i najvredniji tekst u programskoj knjižici »Bube u uhu«, autora koji je ujedno i referentna točka za razumijevanje suvremene domaće komike, glumca Željka Königsknechta. Moglo bi se reći da je »Buba u uhu« višestruko Königsknechtova predstava, ne samo zato što je igrao u slavnoj podjeli u adaptaciji i režiji Ljubiše Ristića iz 1984. godine, nego i zato što je riječ o glumcu koji u aktualnoj Dolenčićevoj režiji odiše takvim mirom i humornim tajmingom da se čini kao da je precizno »ugođen« na frekvenciju mekog vremena u kojem se zakoni fizike posve lako i živahno izvijaju. Govorna mana gospodina Chandebisea u izvedbi Königsknechta, nadalje, obuhvaća sve probleme ostalih likova ovog komada: govorimo, a jedva da nas razumiju. Nije ništa bolje ni uz pomoć posebnih aparatića za nepce. Dapače, što je naš napor mrmljanja usrdniji i srdačniji, to su reakcije sugovornika bizarnije. Još ako iskrsavamo na sceni baš onda kad bi ostali likovi voljeli da ih nitko ne vidi, učinak smijeha bit će maksimalan.

   Galerija ljudskih »bubica«


No jednako je važno što nam predstava nudi i posve drugačije mahanizme prokazivačkog ponašanja. Primjerice, Linda Begonja kao Raymonde Chandebise neprestano se kažnjava za seksualne fantazije laganim udarcem po obrazu, pojačavajući do frenetičnosti bazičnu dosadu svoje junakinje te igrajući njezinu slijepu, mahnitu potrebu za bilo kakvom vrstom dramatične pustolovine. Mogli bismo čak reći da Begonja dovodi do apsurda ideologiju plejbojeve zečice, pretjerano sklone hopsati uokolo i zadizati suknju, zapravo toliko znatno previše da se tijekom predstave na trenutke slavi, ali onda i rastače pornografska namjera servilnosti zečjih klišeja. Dapače, ova je gđa. Raymonde svojvrsna akrobatkinja frenetičnosti i nesumnjivo fejdoovski točno postavljen lik, što se ne bi moglo reći za njezina partnera i scenskog supruga, previše ! i histerijom nenapadnutog Borka Perića kao Victora-Emmanuela Chandebisea. Perić je iz nekog razloga odlučio igrati građansku dramu, a ne fejdoovski stroj za fantastički poremećaj. No zato su tu likovi poput ljubomornog, pištoljima i narodnjacima naoružanog Carlosa Homenidesa de Histanuga u izvedbi humorno hiperdramatičnog Maria Mirkovića ili pak glumačka studija doktora Finachea Tarika Filipovića, uvijek spremnog svakoga nagraditi ili bonbončićem ili »pikicom«, ledeno prezirući sav svoj »tor« poslušnih pacijenata. I vlasnici javne kuće, gospodin i gospođa Ferraillon u interpretaciji Hrvoja Kečkeša i Elizabete Kukić, postavljeni su na pravoj razmeđi međusobne »krvave odanosti« (beskrajne ljubavi koja svako malo sanjari o ubojstvu partnera), a tu je i dionizijski Edo Vujić kao vremešni partijaner i plesač techno poskočica, uvijek spreman na novu dozu predinfarktnog đuskanja.


   Zborska himna


Nabrojimo i manje uloge, poput Romaina Tournela u izvedbi prostodušnog Filipa Detelića, pogođeno manipulativnu sluškinju Antoinette Maje Posavec, striktnu gđu. Lucienne Ane Maras Harmander, Etiennea Luke Petrušića, Eugenie Mie Begović i Baptistena Velimira Čokljata. Ritam predstave u cjelini previše je navijen, zapjenjen i samim time jednoličan (posebno raštimano djeluje središnji dio dvosatne predstave, od ulaska u hotel za ljubavne usluge), dok je najveći vizualni nedostatak uprizorenja konfekcijska scenografija obiteljskog obiteljskog salona pa zatim ljubavnog hotelčića autorice Valentine Crnković. Sva sreća da barem kostimografija Doris Kristić pomaže glumcima na profiliranju uloga. Izvjesno je da će »Buba u uhu« biti rado gledana predstava, na što je sračunata čitavim redateljskim postupkom naglašenog slavlja vulgarizacije, ali osobno najzanimljivijim držim njezin pjevački finale (glazbu potpisuje Matej Meštrović), pravu malu brethijansku odu banalnostima i krilaticama likova, izvedenu kao da je u pitanju borbena poskočica. To zborsko pjevanje kao da nam svima uzima anamnezu srčanog poremećaja: gotovo smo prestali biti osobe; umalo smo se pretvorili u gole neurotične trzaje i tikove. U melodije ispraznosti, zapinjanja i kvarova. Prvenstveno zahvaljujući finalu, »Buba u uhu« je i točan simptom vremena, a ne samo još jedan zabavljački naslov sveopće estrade masovnog tržišta.