23. MFMS

“Brašno u venama” i “Dnevnik jednog luđaka”: Predstave koje otvaraju pitanje naših identiteta

Kim Cuculić

Predstava »Brašno u venama« tematizira poslijeratni rasap obitelji i ima poveznicu s predstavom »Antigona – 2000 godina poslije«, a postoji i poveznica s »Dnevnikom jednog luđaka« iako je temeljna tema sasvim različita



Drugog dana Međunarodnog festivala malih scena prikazane su dvije predstave – »Brašno u venama« Sarajevskog ratnog teatra SARTR i Festivala MESS te »Dnevnik jednog luđaka« Moving Music Theatrea i Centra za kulturu Bitolj iz Makedonije. Predstava »Brašno u venama«, u režiji Borisa Liješevića, nastala je prema dramskom prvijencu suvremenog autora Igora Štiksa. Svojom tematikom ova se predstava na neki način nadovezuje na »Antigonu – 2000 godina kasnije« Teatra Ulysses i MESS-a, a poveznica među njima je motiv obitelji kroz koju se prelamaju ratne traume. Slično kao i u »Antigoni«, scenografija Vedrana Hrustanovića temelji se na detalju stola za kojim se – nakon dužeg vremena – okuplja obitelj.


Dokumentaristička drama


U Štiksovoj drami za obiteljskom večerom, tijekom jedne noći, iznova se susreću članovi obitelji koji su bili razasuti po svijetu. Dvadeset godina nakon rata okupljaju se pripadnici triju generacija među kojima postoji emocionalni i ideološki jaz. Djed je pripadnik partizanske i komunističke generacije; jedan njegov sin povratnik je iz kapitalističke i ekonomskom krizom pogođene Amerike, a drugi je ratni reporter koji izvještava sa svjetskih ratišta. Treći je sin poginuo u ratu, dok se lik unuka pojavljuje kao pripadnik nove – ideološki neopterećene generacije. Tu su i likovi majke i nevjeste, koji pokušavaju sastaviti krhotine razbijene obitelji.


Obiteljska večera, koja je trebala iznova povezati članove obitelji, na kraju će se pretvoriti u traumatično suočavanje s prošlošću i gubitkom, što je u konačnici ipak katarzično jer ostavlja mjesto budućnosti.




Jedna od bitnih tema koje otvara ova predstava je problem identiteta, što je sažeto u pitanju »Who are you?«, »Tko si ti?«… Traumatična iskustva i boravak u drugoj sredini toliko su izmijenili članove ove obitelji da oni jedni druge više ne prepoznaju.


Dobro napisan i strukturiran dramski tekst Igora Štiksa, čiji naslov funkcionira kao metafora, redatelj Boris Liješević uprizorio je na minimalistički, ogoljeni način, poput neke dokumentarističke obiteljske drame koja se odvija pred očima gledatelja. Predstava »Brašno u venama« okupila je glumce različitih generacija – Mikija Trifunova, Kaću Dorić, Izudina Bajrovića, Admira Glamočaka, Selmu Alispahić i Jasenka Pašića.


Između »Brašna u venama« i »Dnevnika jednog luđaka« na prvi je pogled teško uočiti poveznicu, no ona ipak postoji i to u motivu propitivanja identiteta, jer i činovnik iz »Dnevnika…« postavlja si pitanje: »Tko sam ja?« U ovoj mono-operi, prema kratkoj priči ruskog pisca Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, središnji je lik »titularni savjetnik« kojega je maestralno utjelovio  Ozren Grabarić. Gogoljev »Dnevnik jednog luđaka« smatra se jednim od najranijih prikaza shizofrenije. Zanimljivo je da je i sam Gogolj bio činovnik, zapao je u duševnu krizu, obolio i umro poremećena uma. U njegovim pripovijetkama likovi su mali, obični ljudi, najčešće činovnici, a obrada je satirična i komična, često s elementima groteske.

Maestralni Grabarić


Gogoljevi likovi nerijetko ne mogu razabrati razliku između fikcije i zbilje, a za njegova su djela karakteristični ironija, humor, satirička hiperbolizacija te naglašeno groteskni suodnosi zbiljskoga i fantastičnoga.


Sva ova obilježja mogu se prepoznati i u »Dnevniku jednog luđaka«, čiji protagonist ima izokrenutu percepciju svijeta. Ni Gogolj ni Nećakova predstava ne analiziraju bolest u medicinskom smislu, već se bave propitivanjem društva u kojemu pojedinac pokušava pronaći smisao vlastitog postojanja. U ovom inovativnom čitanju klasičnog predloška, skladatelj, scenograf i redatelj Marjan Nećak – koji i ravna izvedbom – stvorio je komorni multimedijalni spektakl koji se kreće između mjuzikla, glazbene monodrame, drame i opere.


Ovom začudnom i žanrovski raznolikom predstavom suvereno se kreće svestrani Ozren Grabarić, koji u predstavi ne tumači samo činovnika, nego i likove koji se umnažaju u činovnikovoj podsvijesti. U svojim maštanjima o tome da je netko višeg društvenog statusa, on će sebe vidjeti kao španjolskoga kralja – no s krunom napravljenom od crvenih činovničkih olovčica.


Dojmu začudnosti pridonosi i to što Grabarić glumi na engleskom i španjolskom jeziku, a titlovi idu na hrvatskom. Predstavu je oblikovanjem videa vizualno nadogradio Marin Lukanović, čije zamisli slijede košmar u činovnikovoj glavi. Riječka publika ispratila je Ozrena Grabarića i autorsku ekipu dugotrajnim pljeskom i ovacijama.