Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 31° 1
Sutra: 31° 31° 1
25. kolovoza 2019.
Autor drame »Pečat«

Intervju Borna Vujčić: Prema ovakvoj demokraciji ne gajim tople osjećaje

Borna Vujčić
Borna Vujčić
Autor:
Objavljeno: 2. kolovoz 2015. u 13:25 2015-08-02T13:25:00+02:00

Reportaže iz Sabora i Vlade pretvaraju se u zabavni program, a društvo gotovo u svakom smislu stagnira. Međutim, ove svoje sentimente nisam htio izraziti prvom loptom nuđenja bolje opcije u paketu umjetničkog djela. Nisam političar, nego autor. Predstava mora biti predstava, a ne propaganda 

Iako je već napisao nekoliko proznih i dramskih djela koja su i izvedena na malim scenama, 22-godišnjem studentu dramaturgije Akademije dramske umjetnosti Borni Vujčiću ovotjedna premijerna izvedba njegove drame »Pečat« u Kazalištu Ulysses na Velikom Brijunu bez sumnje je veliki ulazak na nacionalnu i regionalnu kazališnu scenu. Predstavu »Pečat« Borna Vujčić posvetio je svom pokojnom ocu, dramatičaru Borislavu Vujčiću, jednom od osnivača brijunskoga teatra koji je preminuo 2005. godine, a ovom praizvedbom je obilježena i 15. godišnjica Kazališta Ulysses. »Pečat« je gotovo u cijelosti proizvod rada mladih ljudi sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti – režiju potpisuje Lea Anastazija Fleger, a osim kazališnog doajena Gorana Grgića, glavne uloge nose studenti Katarina Strahinić i Silvio Mumelaš. 

Vujčićeva drama propituje ideju pravde i slobode pojedinca u društvenim sistemima pokušavajući na umjetničkoj platformi ući dijalog s kontroverznim, a opet sveprisutnim pitanjima o društvu u kojem se (s)nalazimo. Radnja koja se događa u vladavini postdemokracijie uspostavljene nakon revolucije sablasna je vizija društva koje je prešlo fluidnu granicu između utopije i distopije. Male ljudske sudbine zapečaćene velikim društvenim idejama, stvaralački su pokretač ovog mladog autora kojemu će najesen u izdanju »Hene com« izaći prvi roman »Nužno zlo« u kojem istražuje društvo promatrajući mikrokozmos izmišljene gimnazije.

Kako je nastala drama »Pečat« i jeste li mogli zamisliti da će se vaš komad izvoditi u Teatru Ulysses na velebnoj brijunskoj pozornici?– Cijela priča počela je natječajem za kratki dramski tekst koji se raspisao na Akademiji. Osim sažetog formata od 15-ak minuta bila je zadana jedino tema – i to pravda. Odgovorio sam tom pozivu tekstom koji je zaokružen i kompletan po pitanju strukture i dramaturgije, ali po pitanju tretmana te velike teme ja nisam bio potpuno zadovoljan. Taj kratki tekst, koji je zapravo prva od pet scena »Pečata« koji je ovih dana imao praizvedbu, danas ima svoj život u sklopu projekta Regionalne mreže akademija te će s ostalim tekstovima koje je okupio spomenuti natječaj zaigrati u rujnu na beogradskom Bitefu. 

Cjelovečernji tekst je, dakle, nastao iz nemogućnosti da se tema poput pravde obradi na mala vrata sažetog formata. Dakako, zbog njezine univerzalnosti i neiscrpnosti, čak i prošireni tekst može samo zagrepsti površinu. 

Što se Brijuna tiče, krajem prošlog ljeta natuknulo mi se da bi s obzirom na brojke koje obilježavaju ovu jubilarnu godinu bilo prikladno nešto napisati. Na tekstu sam radio do zime i kad sam se uvjerio da je gotov, predao sam ga onima koji svojim odlukama kroje svaku našu sezonu. 

Vlastita drama

Kako je protekla premijera? Jeste li imali tremu pred tolikom publikom?–Izvrsno. Kako smo odabrali igrati u prostoru koji dozvoljava tek stotinjak sjedećih mjesta, svaka izvedba prolazi u izrazito intimnoj atmosferi i glumci su često doslovno nadohvat ruke publici. Time su njihove reakcije prilično osjetne i jasne, pa se stvara i neki neobičan osjećaj zajedništva u tom razbijanju rampe izvođač-gledatelj. Od tih reakcija izdvojio bih smijeh, koji je došao kao ohrabrenje na namjerno komičnim mjestima, a ponekad i kao iznenađenje u dijelovima predstave koji uopće nisu bili tako zamišljeni. Ipak, to ne ruši nikakvu koncepciju – samo nama samima otkriva što smo to stvorili. 

Govoreći o tremi, mogu reći da je kod mene u potpunosti izostala jer me na premijeri miri osjećaj da sam ja svoj posao odavno obavio. Autora muče druge vrste treme, poput one koja nastupa prilikom iščekivanja odgovora hoće li se tekst igrati ili ne. 

Kako je tekla suradnja s redateljicom i glumcima? Koliko su oni svojim interpretacijama obilježili dramu?– Obilježili su je tako što su je poboljšali. Naravno, svaka inscenacija, kakva god bila, tekstu udiše život kakav naprosto ne postoji dok on miruje na papiru. Međutim, kako je cijeli tim od početka bio predan kvaliteti predstave, na probama smo se bavili i najsitnijim značenjima priče koja bismo naglašavali, utišavali, dodavali i izbacivali. Najzahvalniji sam im na tome što su mi otkrili tumačenja vlastite drame kojih se sam nikad ne bih sjetio. 
U drami propitujete ideju Pravde, Slobode, Jednakosti, redom , kako kažete, »omiljene pojmove lijepoga zvuka i ništavnoga značenja«. Kako kroz tu prizmu vidite današnje društvo?– Danas se, jednako kao i u prošlosti, tim velikim pojmovima razbacuju političari kao kakvim adutima u želji da pokupe karte odobravanja, ne razmišljajući uopće o dubljem značaju tih riječi. Ovakav demagoški pristup opasan je jer svojim, kako ste primijetili, »lijepim zvukom« može biti jako zavodljiv, a zapravo u svojoj suštini prečesto ostaje isprazno obećanje. Sloboda govora zvuči kao nešto za što se treba boriti rukama i nogama, pa je ista ta sloboda omogućila da se demokratskim putem – referendumom o Ustavnoj definiciji braka – stane na put tuđim ljudskim pravima. Također, povlastice na raznim temeljima koje se ostvaruju ili su se ostvarivale prilikom upisa škole ili fakulteta svakako se mogu prihvatiti kao pravedne, ali postavlja se pitanje što je s načelom da smo svi jednaki. Ovdje ne želim prozivati konkretne propuste, već samo istaknuti koliko nepomirljive mogu biti ove vrijednosti koje javne ličnosti vole naslagivati jedne uz druge kao da oblikuju švedski stol, a ne sudbinu cijelog jednog društva. 

Revolucija intrigira

 Ističete da je demokracija »u svojoj teoriji prilično manjkav sustav u kojemu prosječni narod neminovno bira vlast koja je njemu nalik ili od njega lošija«. Imamo li alternativu ili nam se crno piše, jer je postdemokracija je iz Vašeg pera još sablasnija? Jede li revolucija nužno svoju djecu?– Prema demokraciji kakvu smo upoznali kod nas ne gajim tople osjećaje – reportaže iz Sabora i Vlade pretvaraju se u zabavni program, a društvo gotovo u svakom smislu, od gospodarskog do duhovnog – stagnira. Međutim, ove svoje sentimente nisam htio izraziti prvom loptom nuđenja bolje opcije u paketu umjetničkog djela. Nisam političar, nego autor. Predstava mora biti predstava, a ne propaganda. Dakako, neću se ograditi od komentiranja politike, odnosno poticanja na razmišljanje o njoj. Htio sam izraziti svoju frustraciju time što je vrlo teško smisliti nešto bolje, pa sam ponudio postdemokraciju koja je u nekim pogledima napredak, ali iz druge perspektive izaziva jezu. 

Tema revolucije me intrigira jer se, i sami podsjećate, u povijesti opetovano javljao trend da ona nakon svoje provedbe razočara sve uključene. Zanimljivo je što koristimo baš taj pojam, jer revolucija znači okret, a ne skok naprijed. Ista stvar dogodila se i ovom društvu – nakon tobožnje opresije, obećana je sloboda. Ovo obećanje neki su branili i vlastitim životima, a mnogi koji su iz toga uspjeli izvući živu glavu na koncu ostali s pitanjem je li vrijedilo. Mislim da se cijelo društvo itekako ima razloga osjećati kao da ga je u trenutku slabosti netko zaveo s krivim namjerama, da bi se idućeg jutra probudilo u nekom nepoznatom krevetu žaleći zbog svoje odluke. Međutim, to je demokracija – postoci su rekli svoje. 

 Kažete da je sretniji slučaj sposobni autokrat, nego nesposoban narod. Za bolje društvo, smatrate, nismo kao ljudi sposobni? – Radi se o tome da se demokracija prodaje tom idejom da se moć raspršuje na sve nas. Ovo ne može biti poželjno, jer nije problem što ljudi 'nisu sposobni' za bolje, već ne vide dalje od sebe. Mogu dati primjer koji mi je blizak: usred moje druge godine studija nastupila je promjena u naplaćivanju studentske prehrane. Jednostavno rečeno, poticala se zdrava i povoljna hrana nauštrb deserta i sličnoga. Kolege studenti su se odmah bacili u svakojake peticije i internet-revolucije, a u tome se nisu sjetili da novac koji oni traže za svoj sok ili kolač u krajnjoj liniji ide iz iste blagajne kao novac za izgradnju bolnica, za isplatu mirovina i uopće za funkcioniranje čitave države. Da se razumijemo, od ovoga se ne isključujem – prvi bih krajem mjeseca ispraznio iskaznicu i opskrbio se slatkišima. Ali objektivno, mislim da je dobro da mi je oduzeta ta mogućnost. 

Ovim naizgled trivijalnim primjerom samo sam htio oslikati kako doživljavam ljudsko razmišljanje. Umirovljenici guraju jedno, poljoprivrednici drugo, ugostitelji treće i tako dalje. Potrebna je središnja figura koja raspolaže takvom sposobnosti da pomiri sve ove želje i prije svega misli na napredak, a ne na pojedinu skupinu. To je razlika između 'vlasti naroda' i uređene države. Dakako, neću lagati ni sebe ni vas tvrdeći da ovakav pristup nema svojih opasnosti i mana. Najprecizniji je zapravo poznati citat koji kaže da nas demokracija »ne vodi raju, ali nas spašava od pakla«. Pitanje je samo je li društvo spremno riskirati pakao u želji za rajem, ili će radije plesati na razmeđi tih krajnosti. 

Manjkavost društva

 Može li se na Vašu dramu gledati kao na odraz pogleda na društvo Vaše generacije? – Drama je pisana kao transkript različitih glasova koji mi bijesne po glavi. Iz prijašnjih odgovora možete primijetiti da si imam običaj uskakati u riječ, odnosno nešto odlučno tvrditi i odmah zatim to isto dovesti u pitanje. U drami sam htio cjelovitu sliku tog pozamašnog problema zamišljanja boljeg društva, pa sam uvrstio različite stavove u kojima se mogu pronaći različiti ljudi – pripadali mojoj ili drugoj generaciji. 
 Jeste li bili inspirirani distopijskim žanrom poput Orwelove »1984« ili Huxleyevog »Vrlog novog svijeta« ili je su vas inspirirali neki elementi svarnosti koju živimo?– Brecht je ovome dovitljivo pristupio zapitavši se hoće li u mračna vremena biti pjesme. Hoće, odgovara si – o mračnim vremenima. Naše društvo inspirira svojom manjkavošću, ali dobro je da je tako: uočiti mogućnost za promjenom prvi je korak do njezinog ostvarenja.

 U romanu »Nužno zlo« koji izlazi na jesen u izdanju »Hena coma«  opet se bavite društvenim sistemom. Intrigira vas pitanje malog čovjeka i velikih ideja?– Teško je objasniti nepomirljivi afinitet koji imam prema ovakvim temama. Ali to je naprosto tako. Čini mi se da se svodi na to kako svoje teme ne možemo odabrati, isto kao što je izvan naše kontrole koga ćemo zavoljeti. 

U romanu »Nužno zlo« istražujem društvo promatrajući mikrokozmos izmišljene XX Gimnazije. Ona dolaskom novog učenika koji lukavim spletkama postaje predsjednik svojeg razreda brzo postaje alegorija za ustrojeno društvo, slično kao u »Životinjskoj farmi« Orwella kojeg ste ranije spomenuli. Svako poglavlje ispričane je iz perspektive jednog lika, pa se pokrivaju i sudbine, kako kažete, 'malih ljudi' u sudaru s velikim idejama koje se kuhaju na vrhu. 

Kakvi su daljnji planovi? Hoće li se »Pečat« vidjeti i na drugim pozornicama?– Želja među nama postoji na svim razinama: autorskoj, glumačkoj, a i onoj presudnoj, produkcijskoj. Kako čujem, postoje i mogućnosti. Budućost predstave razjasnit će se narednih tjedana, ali mislim da već sada mogu reći da četiri brijunske izvedbe neće biti jedine.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka