Veliki gubitak

‘Bio je apsolutni glumački genij’: Kolege imaju samo riječi hvale za Gregurevića

Kim Cuculić



Za Ivom Gregurevićem tuguju zaista mnogi.


Daniel Rafaelić, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra u izjavi za Hinu:


– Otišao je jedan od najvećih fimskih, ali i kazališnih glumaca, čovjek koji se s nevjerojatnom lakoćom posvetio jednoj od najtežih profesija u kinematografiji; skrbio je o Orašju, hrvatskom filmu i hrvatskim glumcima, a takvih je ljudi malo. Svatko tko je radio s Gregurevićem znao je da od njega može očekivati maksimum i da će se njegova kreativnost osjetiti na televizijskom i filmskom ekranu. Prekrasno je utjelovio »obične« ljude, ali i vrlo mračne likove.




Rajko Grlić, filmski redatelj:


– Film »Čaruga« radili smo s velikim veseljem. To je bio dječački san dječaka iz Donje Mahale, da jednog dana jaše, puca, voli lijepe žene, da u isto vrijeme bude dobar i zao. U svako od njegovih stotinu lica bio je ugrađen komadić njegova sna. Ivo je bio čudan čovjek; volio je da ga vide kao tvrdog, sirovog čovjeka, a s druge strane imao je beskonačno meku, senzibilnu dušu. Kad imate Janusovo lice, imate sve pretpostavke da se ostvarite kao vrhunski glumac.


Olivera Baljak, glumica, dramska prvakinja HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci:


– Ivo Gregurević svakako pripada plejadi onih hrvatskih glumaca koji su se vinuli do samih vrhunaca dramske umjetnosti. Ivo je bio karizmatičan, sustavan i studiozan, ali nadasve prirodan. Spoj svega toga nije ni mogao rezultirati drukčijim rezultatom nego činjenicom da je stao u red s Fabijanom Šovagovićem, Borisom Dvornikom, Ivicom Vidovićem ili još uvijek aktivnim Perom Kvrgićem te Radom Šerbedžijom. I dok su svi nabrojeni svoju zvjezdanu glumačku razinu ostvarili u posve drukčijim okolnostima, manje više jugoslavenskoga filma i suradnje s redateljima iz regije, Gregurević je stasao u nedoba. Njegov je uspon počeo nekako s krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, što znači da je upravo u metežu ratnih neprilika stasao u giganta hrvatske kinematografije koja se tada, pa možda baš i s njim, počela prepoznavati kao samosvojna. A on je u njoj odigrao nekoliko zaista fenomenalnih uloga. I na području kazališne umjetnosti kao i u mnogim serijama njegov od Boga dan talent zračio je iz njegove osobe, upečatljiva lica i aure koja ga je preporučivala za najveće uloge. A on ih je nosio suvereno i s autoritetom, dok je na privatnome planu ostao, reklo bi se »običan«. Takvog Ivu Gregurevića pamtit ću i nositi u sjećanju.


Ksenija Prohaska, glumica, nacionalna prvakinja:


– Ivo i ja smo još od studentskih dana bili veliki, pravi prijatelji. Ostali smo u kontaktu i kad sam bila u Americi. Ivo Gregurević bio je apsolutni glumački genij. To se vidjelo još dok smo studirali, pa sve što se dogodilo u 1990-im godinama nije slučajno. Glumio je s nevjerojatnom lakoćom, bio je izvoran i vrlo autentičan. Kad sam se vratila iz Amerike, druženje s Ivom bilo je kao da smo još uvijek na Akademiji. Živjeli smo intenzivan, čudesan umjetnički život. Kao što je izgarao na sceni i radio »punim plućima«, Ivo je tako i živio – s velikom strašću. Zaista se davao. Volio je Orašje i bio je jako ponosan na njega.