RIJEKA Željko Jelenski možda je i najrenomiranije ime u Hrvatskoj kad je u pitanju prije svega koncertna fotografija iako je njegov fotoopus mnogo širi. U Galeriji ateljeu Paulić u Bakru večeras će biti otvorena njegova izložba »Tajni svijet« u kojoj se kao poseban segment prikazuje i povijest Novog vala u Rijeci. Sve je to idealna situacija za razgovor o glazbi, fotografiji, ali i današnjem svijetu.

Kako je uopće došlo do vašeg bavljenja fotografijom?

– Meni je tata s četiri i pol godine dao neki stari aparat u ruke, ja sam kliknuo, to je bio neki njegov smiješni portret s kosom u zraku. Valjda se ta kemija desila s četiri i pol godine i dovela do toga da se već s 15 godina počnem profesionalno baviti fotografijom.

Ti počeci su bili u analognoj fotografiji. Kako je to bilo u odnosu na današnje, digitalno vrijeme?

– Kad je bio svijet analogne fotografije, a ne digitalne, mogu reći da je bilo puno teže. Danas svatko može napraviti dobru fotografiju jer će lupiti tisuću puta digitalnim fotoaparatom, i jedna će zasigurno ispasti dobra. U analogiji si trebao znati, morao si proći školu. Prije svega si trebao znati staviti film u aparat, ja sam neke učio kako se stavlja roll film jer ljudi jednostavno nisu znali kako se to radi.

Volio sam rad u labosu

Jeste sami i razvijali svoje filmove u to doba?

– Radio sam puno za novine, jedan sam od rijetkih koji je isključivo sam razvijao svoje fotografije. Sve je bespredmetno ako loše razviješ film. U labosu, kako smo mi to u Vjesniku zvali, oni bi, kako se to govorilo, »u juhici« razvijali fotografije, to znači da su samo nadotakali razvijač. Nisu te fotografije bile loše za objavu u novinama, ali ja sam uvijek razvijao fotografije koje se mogu razviti u većem formatu, objesiti na zid. Svojevremeno, ja sam više volio labos nego fotkanje.

Pristupate li fotografiranju s nekom pripremom i planom?

– Uvijek razmišljam što ću fotografirati. Radim planove, razvijam ideje. Naravno, kad dođem na teren, uvijek se mora adaptirati, ovisno o vremenu i svjetlu. Npr. bili smo u Lonjskom polju, radili smo fotomonografiju Lonjskog polja, bio je sivi dan. U sivom danu nemaš što fotografirati, ali sam ipak uspio izvući dvije fotografije u tom sivilu. Jednu sam nazvao »Buda«, drugu »Zen« i ta je druga dobila nagradu za najbolju fotografiju prirode. Hoću reći, čovjek bi trebao doći s planom, ne samo krenuti lupati fotografije. Fotografija se ne događa, njoj se mora pristupiti. Imate, doduše, tu life fotografiju, ona se događa.

Je li vam neko nedavno fotografiranje ostavilo jak dojam?

– Radio sam seriju fotografija s navijačima, najprije finale, a potom i doček, seriju sam nazvao »Navijačka lobotomija«. Takvo je ime jer se dogodilo nešto pozitivno, mi smo slavili drugo mjesto, u cijeloj zemlji nije bilo niti jedne policijske intervencije. Baš se slavilo. Navijačka lobotomija je pozitivna lobotomija.

Dobro radim svadbe

Malo tamnije teme. Bili ste i ratni fotograf, kakvo je to vrijeme bilo, kako je bilo raditi?

– Meni je uvijek bilo čudno vraćati se u Zagreb nakon ratnih terena. Uvijek kažem, da fotoreportera nije bilo, svijet ne bi saznao kakav je to bio rat. Nije to bilo vrijeme videa, na zadnjim sjedištima automobila razvijali su se filmovi i onda ih se satelitom odašiljalo u svijet.

Osim rata, uvijek zanimljivo pitanje u fotografiji je i pornografija. Gdje je granica umjetnosti i fotografije?

– Tibor Arva radi prekrasno žensko tijelo, ne mogu ja reći da je to akt, to je nešto više od akta. On unese emociju, ima ideju i priču, ima čak i jednu fotku gdje gola djevojka fotografira njega. Ima dakle nekih ljudi za koje se može kazati da rade art fotografiju, ostalo sve je, zapravo, totalna pornografija. I to masovna pornografija.

Jeste li kad fotografirali svadbe?

– Jesam, i mislim da to jako dobro radim. Jer opet radim na svoj način. Radim da se prvo naprave poze, dan ranije, volim raditi s mladim parovima kod kojih se još vidi emocija, ta ljubav koja pršti.

Poznati ste kao vrhunski koncertni fotograf. Je li teško raditi taj specifičan segment fotografije?

– Kad idem na koncert, sebi kažem »ja sam samo jedan običan fotograf«, stavim ruksak na leđa, odem biciklom ili automobilom, i mislim, ako ubodem jednu dobru fotku, ja sam sretan čovjek. Tom jednom fotkom moram reći sve. Ako se desi četiri ili pet, fenomenalno. Nikakva ja nisam veličina, samo običan fotograf koji navečer ide na koncert napraviti fotku. Mladima govorim: ako se hoćete baviti koncertnom fotografijom da biste imali besplatne upade na koncerte, zaboravite na bavljenje time. To se radi kako bi se prikazala sva emocija izvođača, sve ono što on ima i daje publici. Zamislite to, osoba koja se svaku večer u drugom gradu daje u potpunosti. Jer to publika traži.

Propustio sam Nirvanu u Ljubljani

Koliko vam je važna glazba u životu? Može li mijenjati svijet?

– Glazba mi je na drugom mjestu u životu, odmah poslije fotografije. Glazba može probati mijenjati svijet, ali promijeniti ne može. Kao i fotografija, može biti angažirana i predivna, ali ovaj dekadentni svijet ne može promijeniti. Svijet je u stvari u totalnom rasulu.

Zašto mislite da je svijet u rasulu?

– Svijet ide prebrzo u lošem smjeru, donosi kolektivnu depresiju.

Čujem da u tom smjeru i djelujete, da radite na projektu jednog magazina koji bi se bavio baš tim odnosima u svijetu...

– Pokrećem časopis za urbanu kulturu koji će biti kritika ovog društva. Ne bavi se politikom niti će se baviti politikom. Recimo, prva tema će biti kako je nastala hrvatska sirotinja. To pišu dvojica pravnika koji će dati kompletni prikaz toga. Novina će se zalagati i za ravnopravnost žena jer su žene danas u društvu potlačene. Usto, bavit će se pitanjima srednjeg sloja kojeg na žalost nema, i radničkom klasom.

Na kraju, je li vam žao što nešto niste napravili kad je koncertna fotografija u pitanju?

– Žao mi je što nisam otišao na koncert Nirvane u Ljubljanu. Računao sam da će biti koncerata Nirvane, a onda pročitam da se Kurt Cobain ubio. Njega je isto zafrknula slava i žena. A on je bio genijalac. Još jedan genijalac iz »kluba 27«, glazbenika koji su s toliko godina umrli.