D. Kovačević
Povjesničari umjetnosti priznaju da kolekcija pokriva cijeli spektar hrvatske moderne, uz jedini nedostatak, a to je – Vlaho Bukovac, ali Vugrinec kaže: Ja ne tragam za slikama, znam gdje su i čekam pravu priliku da ih kupim
Nije bio lako ovih dana dobiti kratki termin za razgovor s nekadašnjim nogometnim reprezentativcem i najboljim strijelcem HNL-a svih vremena, a današnjim profesionalnim kolekcionarom umjetnina. Davor Vugrinec ovih je dana bio pod opsadom pripadnika sedme sile. U četvrtak je, naime, u velebnom prostoru Umjetničkog paviljona premijerno predstavio hrvatskoj kulturnoj javnosti svoju pomno prikupljanu zbirku vrijednih umjetnina.
Bili privučeni njegovim nogometnim ili kolekcionarskim imidžem, posjetitelji izložbe »Kolekcija Vugrinec/Remek-djela hrvatske moderne« do 21. travnja imat će rijetku priliku na jednom mjestu vidjeti velik broj antologijskih djela nastalih od 1880. do 1945. godine.
Radi se o čak 55 vrhunskih eksponata, 46 slika i devet skulptura koje potpisuju hrvatski velikani poput Nikole Mašića, Celestina Medovića, Bele Csikosa Sesije, Ivana Tišova, Otona Ivekovića, Emanuela Vidovića, Ferde Kovačevića, Mirka Račkoga, Miroslava Kraljevića, Oskara Hermana, Vladimira Becića, Joze Kljakovića, Ljube Babića, Jerolima Miše, Marina Tartaglie, Ignjata Joba, Milivoja Uzelca, Vilka Gecana, Marijana Trepšea, Ive Režeka, Jurja Plančića, Otona Postružnika, Marijana Detonija, Frane Šimunovića, Slavka Šohaja i Ante Kaštelančića, Ivana Rendića, Roberta Frangeša Mihanovića, Ive Kerdića, Branislava Deškovića, Ivana Meštrovića, Frane Kršinića i Joze Turkalja.
Hipersenzibilno oko
Pa iako je Vugrinec osvjedočeni pasionirani sakupljač umjetnina već osamnaest godina, koliko se i kontinuirano educira na tom polju, iako ima, kako to kunsthistoričar Igor Zidić kaže, hipersenzibilno oko i bogomdani talent bez kojih ne bi stvorio ovu fascinantnu zbrku, nogometna karijera ovog ljubitelja umjetnina često je diskvalificirajući faktor u lokalnom svijetu kolekcionara. Na upit hoće li ova zagrebačka izložba konačno ušutkati maliciozne komentatore, Vugrinec odgovara da njegova nogometna hipoteka vjerojatno ostaje i da će uvijek biti zlobnih komentara.
Osim izloženog dijela kolekcije nastalog krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Vugrinec posjeduje i vrijedna djela nastala poslije 1945. godine, među kojima su značajne slike – Murtića, Dulčića, Stančića, Ivančića, Knifera, Kristla, Picelja, Srneca, Sedera, Vanište, Jevšovara, Gattina, skulpture Bakića, Ružića, Džamonje, Kožarića, Angeli Radovanija, koje ćemo vidjeti nekom drugom prilikom.
– Mene to ne zanima, ja imam svoj put i bavim se svojim interesima – ne opterećuje se time Vugrinec i citira Dostojevskog, svog omiljenog pisca. »Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad na cilj nećeš stići.«
U obranu Vugrinčeve profesionalnosti i predanosti ovome poslu stao je i Igor Zidić koji je i autor postava ove izložbe u Umjetničkom paviljonu.
Seljak, stolar, vodoinstalater…
– Što znači prigovarati mu da je zbirku stvorio kao nogometaš? Je li sramota biti vrhunski sportaš? Projicira li nečija glava kastinske sheme u naš socijalizirani životni prostor u kojemu ništa ne može biti rezervirano samo za jedne, ni zabranjeno za sve druge? U modernome svijetu djelo reprezentira čovjeka. Podložni su razmatranju, pa i kritici, njegovi učinci, ali se ne raspravlja o njegovu podrijetlu ili profesiji kao suspenzivnim faktorima u trenutku kad pokazuje dio svoje zbirke.
Tada se, u civiliziranome okružju, raspravlja o zbirci. Nije raspravna tema to kako tko troši svoj novac, nije raspravna tema ni to kakve kvalifikacije ima ovaj ili neki drugi sakupljač umjetnina, jer – između ostaloga – nema visokog učilišta za kolekcionare te u nedostatku akademski ovjerene spreme, jedinu važeću diplomu o zbirci nudi zbirka sama – tumači Zidić i dodaje da je uostalom i Generalić bio seljak, Rabuzin stolar, Stolnik milicionar, Lacković poštar, a jedan od najsenzibilnijih naših kolekcionara, pokojni Nedo Baković, u kolekcionarstvu pravi self-made man, s ozbiljnom likovnom bibliotekom i prelijepom zbirkom, bio je radnik u splitskom brodogradilištu, po struci – vodoinstalater.
Počelo Stančićem
– Bi li i njemu u ovoj novoj demofobiji bilo uskraćeno pravo bavljenja slikama – pita se Zidić, uvjeren da se u Vugrinčevu slučaju poklopila idealna kombinacija – on može i zna – jer mnogi znaju, a ne mogu, baš kao što mnogi mogu, ali ne znaju biti vrhunski kolekcionari.
A Vugrinčeva kolekcionarska povijest počinje od 1997. kada je u društvu Ninoslava Horvata, vlasnika najveće zbirke slika Miljenka Stančića, kupio svoju prvu sliku – upravo Stančićeve »Kartaše«.
– Pravi klik za skupljanje samo kapitalnih djela, najboljih slikarskih i kiparskih ostvarenja, dogodio se dvije godine kasnije, kad sam kupio Uzelčevu »Magdalenu«, koja je jedno od najboljih djela hrvatskog ekspresionizma. Ovo je moćno platno odredilo njegovu kolekcionarsku koncepciju – ne zanimaju ga imena, ne da se fascinirati njima, u polju njegovog interesa već petnaestak godina isključivo su i samo remek-djela, a dokaz tome je izloženi dio kolekcije.
– Kolekcionarstvo i svijet umjetnina su me naprosto inficirali i toj se strasti nije moguće oduprijeti – priznaje Vugrinec koji je zbog dobre slike spreman prijeći tisuće kilometara i čekati godinama priliku da do nje dođe. Najdraže su mu, nerado odaje, Kraljevićeve »Tri gracije« koje je godinama priželjkivao u svom fundusu i konačno dočekao.
– Ja ne tragam za slikama, znam gdje su i čekam pravu priliku da ih kupim – objašnjava Vugrinec koji uskoro otvara i prodajnu galeriju u Radićevoj ulici u Zagrebu.
Hvala nogometu
– Vrijeme je da mi hobi postane ozbiljan posao, da se zahvalim nogometu na svemu što mi je dao i zaključim to poglavlje, objavljuje najbolji strijelac u povijesti HNL-a koji je karijeru počeo u Varteksu, igrao u Dinamu, Slaven Belupu i Rijeci, kao i u turskom Trabzonsporu, talijanskom Lecceu, Atalanti i Cataniji.
– Umjetnine su sada defnitivno moja karijera, u tom se svijetu osjećam ugodno. U ovu sam galeriju prenio sva svoja iskustva stečena tijekom nebrojenih posjeta galerijama diljem svijeta. Bit će tu porculana, stakla, nakita, namještaja, slika i skulptura, navodi budući zagrebački galerist koji se za ovaj posao neprestano školuje i može se pohvaliti jednom od najboljih biblioteka s kunsthistoričarskom literaturom.
Vugrinčeva sjajna kolekcija veliko je kulturno dobro pa se nužno nameće pitanje kako cjelovitost ove vrijedne kolekciju sačuvati u budućnosti i za budućnost, Vugrinec kaže da je s Gradom Varaždinom prije nekoliko godina bio nadomak dogovora da se otvori muzej koji bi u stalnom postavu imao njegovu kolekciju, no promjenom vlasti plan je otišao u zaborav. Ova je izložba možda prilika da kulturna javnost i društvene insitucije nađu način da ova vrijedna zbirka nađe svoj prostor u kojem će posjetitelji moći uživati u njenoj ljepoti.
