Oksimoronski spoj tjeskobe i vitalnosti, uznemirujućeg i gotovo burlesknog, zajednički je nazivnik izložbe »Praška četvorica: Uzelac, Gecan, Varlaj, Trepše«, kojom se s više od stotinu slika, crteža i grafika predstavljaju u Umjetničkom paviljonu asovi ekspresionizma u hrvatskoj umjetnosti. 

  Tmasti, prljavi, urbani prizori iz velegradskog podzemlja na ovim slikama upravo vrište životom, ljudi na portretima nisu tek dopadljivi pozeri nego se iz njihovih izraza i grimasa čita gorčina, cinizam, neka samozadovoljna zloba. 

  Radovi koje na ovoj velikoj i značajnoj izložbi okuplja autor, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Zvonko Maković, nastali su u razdoblju od 1916. do 1923. godine, u razdoblju najvažnijih formativnih godina četvorice autora, protagonista modernističkih, ekspresionističkih strujanja: Milivoja Uzelca, Vilka Gecana, Marijana Trepšea i Vladimira Varlaja. Oni se tijekom i neposredno nakon Prvog svjetskog rata susreću u Pragu, gdje neki od njih studiraju, a drugi – sudeći po obilno slikanim prizorima pijančevanja u krčmama – istražuju manje glamurozne zakutke metropole. 

  Osim što se praška četvorica prvi put sustavno predstavlja javnosti nakon gotovo stotinu godina (zajedno su nastupili na Proljetnom salonu 1919. gdje ih se izdvajalo kao skupinu, a nakon toga okupljeni su samo jednom, prije pola stoljeća, na manjoj izložbi koja je obuhvatila samo njihove crteže i grafike), a nakon što smo ih imali prilike pojedinačno upoznati kroz velike retrospektive koje je radio Tonko Maroević – kroz ovu je izložbu moguće steći novi, svjež uvid u bujni život Praga, društvenog i kulturno-umjetničkog središta u kojemu su se ispreplitala iskustva ekspresionizma i kubizma. To je tema izložbe »Praška četvorica«, koja je postavljena u Umjetničkom paviljonu.  

  Osim što podvlači zajednički nazivnik pod radove ove četvorice vrsnih protagonista ekspresionizma, izložba rasvjetljuje i utjecaj toga grada na našu kulturnu povijest prve polovice 20. stoljeća. Poslije Prvog svjetskog rata u nekim je aspektima taj grad kulturom prestizao čak i Beč i München. 

 Privlačna i tolerantna sredina

– Prag je za našu četvorku bio vrlo privlačna, plodna sredina, kozmopolitski otvorena i vrlo tolerantna. Prag je u to vrijeme imao jako dobre časopise i likovnu kritiku, a u njemu su izlagali veliki slikari poput Rodina ili Muncha – ističe Maković, koji je u priču o praškoj četvorici uronio dok je istraživao lik i djelo Vilka Gecana, o kojemu je napisao monografiju.

    Vladimir Varlaj, najmanje poznat dio praške četvorice, najlabavija je karika u ovoj slagalici: zastupljen je s najmanjim brojem radova (među intrigantnijima su tri verzije magičnog pejsaža »Crvene kuće«), stil mu je različit od onih njegovih kolega, a klimavi su i dokazi da je u Pragu proveo značajnije vrijeme. 

  Maković je Varlaja uvrstio na temelju svjedočanstava suvremenika; navodno je prijateljevao s Uzelcem i koji semestar proveo na studiju u Pragu. Uzelac je pak u Prag stigao u jesen 1915. godine, no budući da je bio ratni dezerter, nije mogao službeno dobiti status studenta, nego je privatno pohađao klasu Jana Preislera. 

Paradigmatski »Cinik«

Izloženi radovi posuđeni su iz Moderne galerije, Kabineta grafike HAZU-a, Narodnog muzeja iz Beograda. Paradigmatska slika koja kao jedna od karijatida »nosi« ovu izložbu, Gecanov je »Cinik«, najvažnije djelo hrvatskog slikarskog ekspresionizma i jedno od najvažnijih djela za hrvatsku umjetnost uopće. 

    »Cinik« je prvi put izložen u rujnu 1921. na Proljetnom salonu u Umjetničkom paviljonu, manifestaciji koja je u to doba bila nezamislivo važna u detektiranju novih likovnih strujanja i afirmiranju umjetnika. Slika prikazuje mlađeg muškarca u crvenom odijelu i s crnom leptir mašnom za stolom u krčmi; čita novine »Der Sturm« koje su promovirale ekspresionizam. Iz njegova su držanja i nakošenih ploha kritičari iščitavali posljeratnu tjeskobu i osjećaj opće nesigurnosti, a kako je Vilko Gecan bio filmofil (među najdražim mu je filmova bio »Kabinet doktora Caligarija«), neki na slici vide upravo utjecaj tog filma. 

  Gecan je djelićima svoje autobiografije znakovito, a suptilno napučio jedan dio svoga opusa, barem se tako čitaju njegove slike iz razdoblja nakon sicilijanskog zarobljeništva, poput one »Kod stola (familija)« na kojoj članovi otuđene obitelji utučeno ili apatično gledaju svatko na svoju stranu. Ta je slika važna – jedina je koja na jednome zidu Umjetničkog paviljona remeti dominaciju Trepšeovih radova – jer se nakon nje Gecan otisnuo u Prag i pridružio se trojici kolega koji su već bili ondje. 

  Uzelac je, kao i Trepše koji na grafikama prikazuje tučnjave u kavanama, bio osobito opčinjen motivima iz velegradskog podzemlja. Njegova »Venera u predgrađu« prikazuje na krevet polegnutu ženu, leđima okrenutu, okrenute glave i neobično zlobnog pogleda, punog gnušanja i zluradosti. Ona stoji odmah pokraj »Cinika«. Tu je i manje poznata Gecanova slika »U predgrađu«, na kojoj su muškarac i žena okrenuti leđima prema promatraču, a tamo ispred njih i svuda uokolo su industrijska postrojenja i tvornički dimnjaci. 

  Na kulturnoj sceni vlada konsenzus da je izložba praške četvorice najmoćniji događaj ove likovne sezone. Riječ je o jednoj od onih izložaba »s odgođenim djelovanjem«; mračna atmosfera tjeskobe i beznađa koja objedinjuje ove autore nešto je što zloguko rezonira i danas, u aktualnoj društvenoj situaciji u društvu. Zvonko Maković nastavit će, pak, svoje obimno istraživanje ovog razdoblja i za kraj godine najavljuje veliku retrospektivu radova Miroslava Kraljevića. 

  Izložba »Praška četvorica« ostaje otvorena do 17. ožujka.