No, nije taj sudar svjetova, postratnog Giacomettijevog i ovog suvremenog konzumerističkog, slučajan. Ravnateljica Umjetničkog paviljona i kustosica izložbe Jasminka Poklečki Stošić upravo je ciljala na taj efekt začudnosti.

Spektakl i grobnica

– Umjetnički paviljon pretvoren je za ovu izložbu u jednu veliku grobnicu koja predstavlja ovaj današnji svijet, obilježen siromaštvom premoćne većine ljudi s jedne strane, a bogatstvom i obiljem privilegija povlaštene manjine s druge strane. Bogatu manjinu štiti društvo spektakla; zato su skulpture postavljene na pistu koja nalikuje onoj na modnim revijama. Htjeli smo naglasiti taj kontrast postavljajući društvo spektakla nasuprot grobnici, to su dva pola našeg vremena – kaže Jasminka Poklečki Stošić.

Inauguraciju Giacomettija u društvo spektakla valjalo je na otvorenju izložbe popratiti i uz unaprijed propisan dress code. Inzistiralo se na crnome; tako su prvi posjetitelji djelovali kao ožalošćena svojta u grobnici, ali i kao dokono društvo na kakvoj koktel zabavi.

Ukupno su 34 djela izložena u Umjetničkom paviljonu na ovoj izložbi. Među eksponatima su skulpture, crteži i litografije. Ishodišnu točku postava čini »Čovjek koji hoda«, jedan od najvažnijih radova u povijesti umjetnosti. Prema toj skulpturi »koračaju« druge skulpture iz venecijanskog ciklusa, onoga za koji je Giacometti nagrađen na Venecijanskom bijenalu. Bio je to važan trenutak u karijeri ovog umjetnika filmski bujne biografije, koji je nakon mladosti provedene po bordelima, borbom s bolešću i iskustvom Drugog svjetskog rata, u groteskno izduženim skulpturama utjelovio svoju duboku zapitanost nad sudbinom čovjeka u 20. stoljeću.

Skulptura »Čovjek koji hoda« visoka je gotovo dva metra. To je pravi Giacometti: torzo je bolno tanahan, ruke mlohave, vise uz tijelo, a noge nalik konopima nasađene su na predimenzionirana stopala. Glava je sažaljivo mala, nagnuta naprijed u poniznoj, uplašenoj nemoći. »Čovjek koji hoda« nije šetač, on je poniženi, uplašeni čovjek koji je preživio strahote. U njegovim je raširenim očima jeza. Promatrača dugo ne napušta snažni dojam koji skulptura ostavlja.

U obilasku izložbe zatekla sam pred ovom skulpturom nekoliko ljudi. Od desetak posjetitelja u Paviljonu, više od pola ih se okupilo baš oko »Čovjeka koji hoda«. Među njima je bio par iz Engleske, Janice i Sam Shakar, putuju Europom, a Zagrebu su posvetili dva dana. Nakon toga nastavit će prema Zadru.

– Giacomettija smo vidjeli proljetos u Norwichu, tamošnja izložba bila je fokusirana na njegov utjecaj na britansku umjetnost. Nismo znali da je trenutno u Zagrebu, slučajno smo vidjeli plakat i došli ovdje. Zanimljivo je vidjeti ga ovdje u drugom kontekstu. Ali osjećaj nemira je isti kao u Norwichu, kaže gospođa Janice Shakar, oduševljena Umjetničkim paviljonom i vrlo povoljnom cijenom ulaznice – najskuplja stoji pedeset kuna.

Simbol opstanka

Dojam grobnice postignut je crnim tapetama kojima je obložen čitav prostor. Naslov izložbe »Portreti sadašnjosti« opravdan je i projekcijom dokumentarne građe što ju je u ratnim zonama snimio reporter i fotograf Zoran Marinović. »Snimke izbjeglica, Sirije, Afganistana, korespondiraju s Giacomettijevom zapitanošću nad besmislenim užasima rata, dvaju svjetskih ratova kojima je svjedočio i Španjolskim građanskim ratom«. Univerzalnost ljudske patnje je očita, na njoj je i naglasak. Ipak, kustosica Jasmina Poklečki Stošić nije htjela posjetitelje natovariti isključivo bremenom sumornih slika stradanja.

– Svatko će nakon susreta s Giacomettijem sebi intimno postaviti pitanje o tome što može učiniti, svatko od nas, da postanemo bolji ljudi, da učinimo svijet boljim – rekla je Poklečki Stošić, koja »Čovjeka koji hoda« vidi simbolom opstanka; uspoređuje ga s feniksom koji se izdignuo iz pepela rata, logora, i nastavlja dalje unatoč svemu.

Uz centralnu »pistu« po kojoj u vrsti stoje »Žene iz Venecije«, izloženi su i crteži i litografije. Svi prikazuju ljudske figure. Među njima je i umjetnikov autoportret koji izgleda kao blizanac »Hodača« – glava je sitna, oči upale, kao i studija za »Čovjeka koji hoda« te portreti njegova brata, supruge Annete i jedne od bezbrojnih ljubavnica s kojima se sastajao po bordelima od Italije do Pariza.

Prije nego što je iz rodne Švicarske preselio u Pariz, Giacometti je modelirajući ženske figure redovito, na vlastito čuđenje, dolazio do sitnih skulptura: njegovo reduciranje nije prestajalo dok više nije bilo skoro ničega što bi bilo smisleno odstraniti. U Parizu, netom nakon dolaska (a došao je tamo usred Drugog svjetskog rata, unatoč tome što je kao građanin neutralne Švicarske mogao uživati privilegiju mira), dogodio se veliki preokret u njegovu viđenju umjetnosti; usred projekcije filma u kinu okrenuo se iza sebe i gledao posjetitelje. Svi su se, zbog svjetla iz projekcijske kabine, činili groteskno stanjenima, bilo je neobično puno mjesta između svakoga od njih. Takve su ubrzo postale i njegove skulpture; izdužene, porasle su u visinu, a posebnu je pažnju posvećivao pogledu, očima.

Diletantizam i nerazumijevanje

Nisu svi zadovoljni načinom na koji je Giacometti predstavljen u Zagrebu. Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković oglasio se već na otvorenju oštrom tvrdnjom da ni Giacometti ni Zagreb nisu zaslužili da ih se »vrijeđa na tako diletantski način«. Izložbu koja je i prije otvorenja proglašena kulturnim događajem godine, on smatra debaklom.

Makoviću smeta i senzacionalistički pristup promociji izložbe, to što je uz »Čovjeka koji hoda« naglašavano da je riječ o najskupljoj ikad prodanoj skulpturi, vrijednoj pola milijarde kuna.

– Ima velikih umjetničkih osobnosti i velikih djela kojima spektakularnost nimalo ne treba škoditi. Međutim, Alberto Giacometti ne spada u tu skupinu. Riječ je o umjetniku koji se osobito istaknuo nakon Drugoga svjetskoga rata, a u njegovu su se djelu prepoznavale rezonancije tragičnoga minulog vremena.

Prvi veliki tumač ove umjetnosti bio je filozof i pisac Jean-Paul Sartre koji je u vitkim, fragilnim Giacomettijevim figurama prepoznao ranjivost i nepostojanost čovjekova bića. Štoviše, te skulpture dobile su svoje puno značenje kada su postavljene u prostor koji je veliki filozof vidio kao ništavilo što »poput raka uništava biće« – navodi Zvonko Maković, zaključujući da je senzacionalistički duh uvijek kontraproduktivan jer se od njega vrlo lako i u stručnome pogledu klizne u provaliju.

Izložba Alberta Giacomettija »Portreti sadašnjosti« bit će otvorena do 8. siječnja 2017. godine.