Retrospektivna izložba pulskog umjetnika Bojana Šumonje obuhvaća vremensko razdoblje od četvrt stoljeća intenzivnog slikarskog stvaralaštva. Premda po naobrazbi akademski kipar (diplomirao je kiparstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji 1984. godine), Šumonja se već tijekom studija opredjeljuje za slikarski poziv, pa će se skulptura u njegovom opusu pojavljivati uglavnom rijetko i sporadično, skicozno ili kao projekt – maketa. Slično je i s drugim medijima kojima se, rekao bih, utilitarno i povremeno bavio (instalacija, video, hologrami), pa premda su rezultati impresivni, Šumonju se prvenstveno percipira i tumači kao slikara, što on cijelim svojim bićem i jest. 

Možda se u njega slikarski gen aktivirao tek na Akademiji pod utjecajem burnog slikarskog povratka koji se desio upravo u gradu na lagunama 1980. godine, kada je Bonito Oliva na Bijenalu predstavio slikare Transavangarde. Ako je Šumonja Akademiju upisao u vrijeme kraja modernističkog ikonoklazma, diplomirao je one godine kada je drugi veliki talijanski kritičar, Maurizio Calvesi, na 41. izdanju iste manifestacije predstavio slikare Anakronizma izložbom znakovita naziva »Arte allo spechio« (Umjetnost u zrcalu), u kojem govori o umjetnosti što reflektira sebe samu, gledajući u vlastitu prošlost te citirajući i reinterpretirajući remek-djela antičkih, renesansnih i modernih umjetnika. Dakle, ako je Transavangarda otključala vrata ulasku postmoderne u slikarski svijet, ako su je najavljivali njemački Novi divlji ili američko Bad painting slikarstvo, s Calvesijevim umjetnicima ona doživljava svoju potpunu slikarsku afirmaciju. 

Promišljanje Nove slike 

U vrijeme Šumonjinog umjetničkog sazrijevanja, inačica Nova slika dobiva svoj puni smisao što je sigurno, možda više podsvjesno nego li promišljeno, u potpunosti aktiviralo već spominjan autorov slikarski gen. Međutim, Bojan Šumonja nije u potpunosti napustio skulpturu, jer je kiparsku osjetljivost za plasticizam i trodimenzionalnost forme transponirao u slikarski medij pridodajući mu svojevrsnu manirističku kompoziciju nadgrađenu ekspresionističkom gestom i koloritom. U njegovim ranim radovima osjeća se dodir Vedovina ili Murtićeva nervoznog ductusa, ali i kompozcijska rješenja bliska predstavnicima Transavangarde, što je rezultiralo stidljivim nicanjem figuracije ispod apstraktno zasićenih površina. 

Početkom devedesetih godina Šumonja u potpunosti slikarski sazrijeva sublimirajući, sada s već jasnom i promišljenom distancom, iskustva slikarstva osamdesetih te je njegova umjetnost sada vrlo bliska Makovićevom promišljanju Nove slike:

Šumonja je u tim godinama doista zreo i iskusan umjetnik manirističke vokacije koji se referira prvenstveno na iskustva anakronizma, ali i novog njemačkog ekspresionizma, učinivši začudan postmodernistički spoj antike, renesanse, baroka, klasicizma, moderne i nove ekspresije. Ako bi se govorilo o imenima iz povijesti umjetnosti ili Šumonjinih suvremenika onda su to svakako, osim univerzalnog poimanja antičke plastike, Massacio, Holbein, Velázquez, Ingres, Goya, Blake, Manet i Picasso ili Omar Galliani, Jörg Immendorf, Anselm Kiefer i A. R. Penck. Doista impozantna lista koja dakako nije nasumce izabrana pošto njene protagoniste povezuje sličan koncept koji je u ikonografskom smislu baziran na enigmi i mistici, a u slikarskom na akcentiranju svjetla i tonskom koloritu, što je Bojanovom umjetničkom duhu izuzetno blisko.

Utjecaj Picassa 

Utjecaj Picassa na Šumonju, kao i na njegove generacijske pulske kolege Roberta Paulettu i Erosa Čakića, bio je doista od presudnog značenja za njihov razvoj. Svi su oni upijali Picassove ideje transponiravši ih u osobni eklekticizam snažnog autorskog pečata. Šumonja je prvenstveno bio blizak specifičnoj ludičkoj noti velikog umjetnika i njegovom intuitivnom i sugestivnom stvaranju maštovite slikarske kompozicije. Svoj tadašnji uzor on ne želi zanijekati, već ga i namjerno akcentira citiranjem nekih formalnih i izražajnih sadržaja. Ciklusom »Meninas« Šumonja se oprašta od citiranja Picassovog likovnog rukopisa, ali postupno odustaje i od svog rezolutnog grafizma, naglašeno prisutnog na ranijim platnima. U novim radovima sve više do izražaja dolazi autorova razigrana mašta inicirana njegovim interesom za mitsko i fantastično. Ta prepoznatljiva autorova ikonografija, međutim, ne podliježe nadrealističkoj ili fantazmagoričnoj poetici (premda takvih elemenata dakako ima), već se i dalje oslanja na iskustva anakronističkog slikarstva s vidljivim biljezima suvremene pop kulture, prvenstveno stripa i filma, ali i slikarstva Francisca Goye i Williama Blakea.

Onirični elementi gradbeni su i prepoznatljivi dio Šumonjina slikarstva, te ne čudi da u skladu s anakronističkim promišljanjem poseže za Blakeom i Goyom, osim što ga za Goyu metijerski nesumnjivo veže nijansiranost međutonova i akcentiranje svjetla. 

Simbolika u središtu 

U slikama nastalim početkom devedesetih godina do punog izražaja dolazi postmodernistička Šumonjina vokacija koju ostvaruje smionim i bezobrazno hrabim spajanjem različitih povijesnih reminiscencija, tradicije i suvremenosti, a sve to vješto i s lakoćom oblači plaštom mitoloških snoviđenja. 

Međutim, snovi i mašta Bojana će uskoro dovesti do serije crnih slika koje radi izuzetno taktilnim postupcima na zgusnutoj crnoj katranskoj podlozi. Simbolika, koliko god bila i ranije prisutna u autorovim slikama, sada dobiva središnje mjesto, a atmosfera nije više kao ranije maštovita, višeslojna i razvedena, već postaje tjeskobnom i mučnom. Svijet inspiriran lucidnom stripovskom naracijom sada se povlači pred aurom tame i smrti. Utjecaji novog njemačkog ekspresionizma, posebno Anselma Kiefera, ovdje su evidentni, ali ih Šumonja, kao što je ranije bio slučaj, ne citira već poseže za njihovom teksturom i atmosferom. 

Ciklus je istovremeno težak i impozantan, tmast i metafizičan, teatralan i transcedentalan. Slikarski gledano, radi se o najslojevitijem Šumonjinom ciklusu zanatski besprijekornom i rađenim istančanim osjećajem za dramaturgiju kompozicije. Izvor svjetlosti dolazi ispod slikane površine, emanira ga gusta katranska pozadina te on nužno postaje taman, što rezultira noćnim, mračnim prizorima u kojima je jedini utihnuli svjetlosni akcent stožasto formirana draperija koja pokriva glavu, a često i tijelo usnulog lika, najčešće jedinog protagonista kompozicije. 

Ta draperija je baroknih nabora što naglašava novo ozračje Šumonjinih slika, ali ona vjerojatno i predstavlja autorov ponovni zaziv kiparstva, jer osim što je izrazito voluminozno pozicionirana, ona predstavlja onaj tekstilni pokrov u koji se skulpture, biste ili torza omotavaju neposredno prije njihova otkrivanja javnosti. Mogli bi konstatirati da se ovim slikama Šumonja približio neobaroku, pojmu koji nije stil, već prije svega duhovni pojam za postmedijsku umjetnost izniklu iz postulata postmoderne što potvrđuje brojna citatnost u radovima umjetnika koji se služe tim likovnim jezikom. 

U skladu s neobaroknom misli Šumonja u ovom ciklusu koristi paralelne radnje koje nas uvlače u svojevrsni vremenski labirint gdje se gubi osjećaj za stvarnost, vrijeme i prostor. Specifično neobarokno relativiziranje odnosa reprezentacije i iluzije Šumonja na ovim slikama koristi kako bi između ostalog izjednačio odnos subjekta i objekta, odnosno promatrača uvukao u samo tijelo umjetničkog predmeta, što će ostati i jednom od bitnih karakteristika njegovih nadolazećih slikarskih ciklusa. 

Već sljedeća umjetnikova serija, »Rosses on my way«, eklatantan je tome primjer. Šumonja je naglo promijenio (posvijetlio) svoju paletu i iz alegorijske depresije vratio se svom optimističnom slikarskom hedonizmu. Plave, crvene ili žute ruže posute su uz rubove puta koji, slikan zemljanim bojama, promatrača poziva da njime zakorači te da krene put horizonta.

Velike kompozicije 

Najpoznatiji slikarev ciklus »Ovce« također komunicira s promatračem. Velike kompozicije prikazuju stada ovaca koje stisnute u pejsažu, međusobno isprepletene, pokazuju svoju nemoć i lakovjerje. Te slike, u svom su donjem dijelu rezanog kadra, odnosno prostorno nezaokružene, te pozivaju promatrača da zakorači u sliku, da im se pridruži, da postane sastavnim dijelom njihova stada. 

Poznat kao autor koji se u svom dosadašnjem opusu nije obazirao na političke i sociološke analize, u ovom ciklusu metaforički progovara i o tome. Slično će biti i s njegovim video i hologramskim radovima, te najnovijim slikama koje prikazuju nebrigu i zlostavljanje djece te usamljene individualce koji nadljudskim naporima žele savladati naizgled nepremostive prepreke koje im postavljaju zakoni i ponašanje društva u kojem žive. 

Ne napuštajući svoj rafinirani slikarski izraz, Šumonja sada nenametljivo progovara o našem vremenu u kojem je svaka individualnost postala nepoželjnom jer primarni je cilj izjednačiti jedinke i pretvoriti ih u poslušno stado koje će u svakom detalju svog života ovisti od milosti korporacijskih ili državnih vlasti.