Na izložbi se može vidjeti više radova snažne ekspresivnosti, iz kojih se istodobno mogu iščitati šire socijalne konotacije i pozicija čovjeka u suvremenom društvu
RIJEKA Motiv ljudskog lika, portreta ili autoportreta, u središtu je umjetničkog interesa različitih kulturno-povijesnih i stilskih razdoblja, a u fundusu riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti jedna je od najzastupljenijih tema. Iako je riječ o sadržaju koji se izložbeno često eksploatira, on istovremeno pruža nebrojne mogućnosti novih interpretacija.
Pokazuje to i izložba pod nazivom »Shvatiti sebe« u Malom salom, za koju je kustosica Vilma Bartolić odabrala sedamnaest portreta i autoportreta iz zbirke MMSU-a i predstavlja ih u dojmljivom postavu.
Na izložbi se može vidjeti više radova snažne ekspresivnosti, iz kojih se istodobno mogu iščitati šire socijalne konotacije i pozicija čovjeka u suvremenom društvu.
Naslov izložbe posuđen je od Nives Kavurić Kurtović, predstavljene introspektivnim crtežom istog naziva na kojem vidimo deformirano lice autorice, rastvorene lubanje i mozga nastanjenog oblicima koji asociraju konfuzna razmišljanja i breme teških pitanja.
»Skliska« tema
Vilma Bartolić za izložbu je odabala djela nastala u razdoblju od jednog stoljeća, od najstarijeg »Autoportreta« Miroslava Kraljevića iz 1911. godine do radova Zlatka Kesera i Frédérica Léglisea iz 2012. Pritom je nastojala prikazati prvenstveno radove koji su rijetko izlagani, a pojedini i nikada nisu izašli iz depoa. Takav je slučaj s portretom Vladimira Becića iz 1947. godine, koji je Muzej otkupio godinu kasnije, a na ovoj je izložbi prvi put prikazan javnosti.
Zahvaljujući ovome izložba djeluje svježe, a ne kao skup već mnogo puta viđenih radova na različitim tematskim i problemskim izložbama na kojima se često pojavljuju isti radovi. Unatoč nevelikom broju radova, uspješno je prikazan i širok raspon mogućnosti pristupa temi portreta, od onih s dosta realističnih nota pa do Kožarićevih radova »Crvena glava« i »Bijela glava«, od kojih je potonji tek komad bijelog papira koji izrezom sugerira fizionomiju lica, odnosno ljudske čeljusti.
Vilma Bartolić kaže da je portret tema koju pratimo kroz dugi period u povijesti umjetnosti i kroz različita stilska razdoblja, što znači da je dosta eksploatirana, a time i »skliska«, jer bi se moglo zaključiti da je već »potrošena«.
– No moje je mišljenje upravo suprotno. Mislim da je to tema u kojoj se uvijek može naći nešto novo i drukčije, intrigantna i inspirativna i današnjim umjetnicima, o čemu svjedoče radovi novijeg datuma – kaže Bartolić.
I jedna skulptura
Izložbu otvara upečatljiv Keserov rad »Aura velike olovne glave« izveden ugljenom i gustim slojem grafita na papiru velikih dimenzija. Crtež prikazuje obris praznog, olovnog lica, a u procesu izrade, uslijed izobličenja podloge izazvanog radom ruke, zadobio je reljefnost koja stvara dinamiku i potencira osjećaj dramatike. Sličnim nabojem zrači i zaključno ulje na platnu Lovre Artukovića pod nazivom »Avantura je avantura«, s figurom autora obješenog na kuku u podrumu pokraj stepenica na vrhu kojih su otvorena vrata iza kojih je crnilo u kojem se nazire silueta čovjeka na prelasku u drugu dimenziju. Riječ je o autoportretu umjetnika koji nas, iako obješen, sa slike promatra još uvijek živim pogledom.
Postav izložbe nije koncipiran kronološki, već s težnjom da se pokaže kako djela nastala u različitim vremenskim i stilskim razdobljima mogu međusobno veoma dobro komunicirati. Tako se u pogledu na Artukovića srećemo i s »Autoportretom« Frana Šimunovića koji samo polovicom lica izranja iz mraka iza sjene štafelaja.
Uz slike i crteže izložena je i jedna skulptura, izražajna »Glava« Branka Ružića, izvedena minimalnim intervencijama iz komada drva.