O fino doziranim omjerima između erotičnosti i eteričnosti, kojima se u tekstu kataloga bavi Tonko Maroević, svjedoče aktovi koji dominiraju izložbom, a ilustriraju prijelaz od Csikoseva remek-djela »Psiha« na kojemu je tijelo ovijeno velom spiritualnosti, prema kasnijim radovima kojima prevladava karnalno. Posebno mjesto zauzima erotski ciklus od 12 crteža, od njih ukupno 50 koji se čuvaju u kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: na njima su djetinja, gotovo anđeoska lica, poput onih na vjerskim sličicama, nasađena na odrasla tijela koja se isprepleću u razvratu, penetracija se doima kao veliko slavlje života, u kojemu žene sudjeluju jednako kao i muškarci. 

   Referenca na Matoša

»S erotskim je kod Csikosa slično kao s onim simbolskim: nije površno u motivu, nego duboko u strukturi same likovne kreacije. Ono vibrira u samoj crti, ono fluidira iz boje puti, u ponajboljim Csikosevim trenucima, kad slika tijelo« – zapisao je Matko Peić. 

    – Bela Csikos Sesia, rođen u Osijeku 1864. godine, među prvima raskida s tradicijama i akademizmom i otvara se novim idejama dvadesetog stoljeća, čime je doprinio europeizaciji hrvatske umjetnosti toga doba. Ova retrospektivna izložba, najveća dosad, to i potvrđuje, rekao je na otvorenju izložbe ravnatelj Umjetničkog paviljona Radovan Vuković.

    Koliko je u Csikosevu opusu važna »Psiha« (nastala 1898. godine), govori i naslov. Budnički poklič »Za Psihom, sliko!« odabrao je autor izložbe Tonko Maroević kao znakovitu referencu na stih hrvatskog pjesnika i Csikoseva suvremenika Antuna Gustava Matoša »Za orlom, strofo!«. 

    – »Psiha« je djelo koje je udarilo temelje epohe hrvatske moderne, u njemu su sabrane sve idejne i izvedbene silnice slikarevih nastojanja, rekao je Vuković. 

    Maroević pak utvrđuje kako »Psiha« nema prevratno značenje, niti predstavlja odlučan rez u autorovu opusu, a ipak stoji kao amblematska i paradigmatska manifestacija Csikoseva univerzuma.    

    – Toga su bili svjesni i mnogi slikarovi suvremenici, a još više potonji kritičari i povjesničari. Vinko Zlamalk odlučno stavlja tu sliku na korice svoje vrlo obvezujuće monografije o slikaru, predstavljena je zatim na nizu panoramskih i antologijskih izložaba odgovarajućeg razdoblja i stilske problematike, zastupa autora na izložbi nazvanoj »125 djela hrvatske umjetnosti«, posebno je interpretirana, kao ključno djelo, u sinteznom pregledu »Hrvatska umjetnost, povijest i spomenici« – navodi Maroević, napominjući kako nitko nije mogao ostati ravnodušan prema eteričnosti i pročišćenosti vizije, stilskoj koherenciji i zanimljivoj, pomalo ambignoj invenciji. 

   Podcjenjivanja i precjenjivanja

– Umjetnik koji je u sebi okupljao i sadržavao svu dramatičnost i problematičnost trenutka u kojemu je živio, Bela Csikos Sesia dao je svoj obol bez kojeg bismo bili daleko siromašniji. Založiti se za njega bilo mi je zadovoljstvo i čast, kazao je Maroević. 

    Na otvorenju je govorio i pročelnik ureda za kulturu grada Zagreba Ivica Lovrić, koji je istaknuo da se ovom retrospektivom, koja otvara zagrebačku izložbenu godinu, na neki način ispravlja nepravda kojoj je umjetnik bio izložen pred kraj života. 

    – Njegovo vrlo visoko mjesto u hrvatskom likovnom panteonu nipošto nije dvojbeno, ali to ne znači da mu je značenje sasvim objektivno prepoznato i po zasluzi uvijek uvažavano. Štoviše, Csikosev je status od samoga početka njegova djelovanja izložen i podcjenjivanjima i precjenjivanjima, i superlativima i diskvalifikacijama, a razloge za to možemo naći i u evidentnim oscilacijama njegova opusa, u povremenim nespretnostima izvedbe i u pretjerivanjima ikonografskog repertoara, ističe Maroević.   

Nasilje i smrt

Zanimljiviji dijelovi izložbe su slike s morbidnim i makabričnim prizorima koje je umjetnik, opsjednut nasiljem i smrću, radio između 1892. i 1900. godine. Iz toga razdoblja potječe »Pieta» (1897), te četiri remek-djela iz 1898., velika ulja na platnu koja dominiraju jednim dijelom izložbe – »Marko Antonije nad mrtvim Cezarom«, »Dante pred vratima čistilišta«, »Valpurgina noć« te »Odisej ubija prosce«.    

Velik i kao pejzažist, Csikos je ostavio mnoge monotipije i pejzaže iz 1893., godine koju je proveo u Italiji, a ta djela danas predstavljaju vrhunske trenutke modernizma u hrvatskoj umjetnosti. Od ukupno 150 radova, na izložbi je puno portreta, a na ostatku djela moguće je pratiti autorovo opsesivno zanimanje za antičku mitologiju (dominantna preokupacija ranijih radova), biblijsku kršćansku ikonografiju, istočne civilizacije, ali i za nacionalnu mitsku tradiciju o čemu svjedoče djela »Pokrštenje Hrvata« iz 1907. te »Posljednji bogumili« iz 1913. godine. 

    Izložba je otvorena do 11. ožujka.