Izložba u »Mimari« ambiciozno je zamišljena kao dio velikog projekta kojim se, udruženim djelovanjem tridesetak hrvatskih muzeja, prvi put u fokus pažnje stručne muzeološke i šire kulturne javnosti na ovako obiman i sustavan način dovode umjetnička djela od stakla, i to od prethistorije do danas. Dionice koji kronološki prethode onoj u Mimari, predstavljene su u Arheološkom muzeju u Zagrebu te u Muzeju za umjetnost i obrt. Iako funkcioniraju kao dijelovi cjeline koji se međusobno nadopunjuju, upravo je izložba u »Mimari« na izravan način otvorila važna pitanja o sudbini stakla u suvremenom hrvatskom kiparstvu, o izazovima i problemima s kojima se susreću umjetnici koji rade sa staklom. Predvode ih Kuzma Kovačić, Kažimir Hraste, Dražen Trogrlić, Anton Vrlić, Jagoda Buić… 

  Skučeni uvjeti

Iz razgovora što ga vodimo s autorima, jasno se vidi da problema nema malo. 

   – Radimo u previše skučenim uvjetima, u zemlji u kojoj više nema tvornica stakla, a s njima su nestale i prilike za ozbiljniji razvoj ove umjetnosti, jer staklo je materijal koji zahtijeva specifične uvjete – tvorničke uvjete i tvorničku tehnologiju – a kad to propadne, kao što je propala tvornica »Kristal« u Samoboru te ona u Rogaškoj Slatini, onda propadaju i izgledi za vedriju budućnost umjetnika koji rade s tim materijalom – tako ove frustrirajuće probleme sažima Gordana Drinković, koja je nimalo poticajnu atmosferu u Hrvatskoj nedavno »provjetrila« nastupivši u Parizu na prestižnom sajmu Maison & objet te dogovorenom suradnjom s uglednom švedskom tvrtkom »Orefor«, za koju će dizajnirati umjetničke uporabne predmete od stakla. 

   Dolić, najpriznatiji kipar mlađe generacije koji radi sa staklom, posvetio je jedan zanimljiv rad velikom majstoru staklo-kiparstva: njegov »Portret Raoula Goldonija«, avangardna plavičasta lubanja, hommage je umjetniku čiji je opus bio izdašno napučen lubanjama, ljudskim i životinjskim. 

   Ali, Goldoni je umjetnik iz vremena u kojemu su postojali zdravi preduvjeti za razvoj staklene skulpture – iz vremena kad su tvornički pogoni pružali poticaj za razvoj umjetnika očaranih i nadahnutih »transparentnom ljepotom« – a to je vrijeme iza nas. I Dolić i Gordana Drinković slažu se da problem suvremene staklene skulpture nije problem deficita kreativnosti. Naprotiv, oboje ističu kako ima »puno krasnih autora« koji danas rade s tim materijalom, ali je njihov opstanak ugrožen činjenicom da su im uvjeti stvaranja opasno skučeni. Zato bi ovoj izložbi jednako dobro pristajao i parafrazirani naziv »ukleta ljepota«. 

   – Mogućnosti određuju ljudsku kreativnosti, a za skulpturu od stakla u Hrvatskoj nema mogućnosti. Nije samo stvar u tome da nemamo tvornice stakla (jer su propale ili su ih uništili), nego za nekoliko godina neće više biti ni majstora koji znaju raditi sa staklom. Tko će ići u školu za staklopuhače ili brusače kad nema tvornice? To je besmisleno. Uskoro naši kreativci neće imati gdje raditi, preostat će im samo da obijaju vrata po inozemstvu, ali to je težak put. Ja sam ga djelomično prošla i iz prve ruke znam da je težak – kaže Gordana Drinković. 

  Mistika stakla

Dolić i Drinković dvoje su od devetero umjetnika zastupljenih na ovoj izložbi. Autorica izložbe Lada Ratković Bukovčan ističe kako je u ovu »reprezentaciju« regrutirala isključivo one autore koji se staklom bave pasionirano i kontinuirano, a ne povremeno ili slučajno. Jedan od »veterana« skulpture od stakla je i Jeronim Tišljar. Rođen 1963., svoja prva iskustva stekao je u umjetničkom modeliranju na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Uskoro se trajno usredotočio na modeliranje stakla te je upisao Akademiju primijenjenih umjetnosti u Pragu gdje je tijekom studija usavršavao svoju vještinu obrade stakla kod profesora Lybenskog i Svobode. Jedan je od rijetkih koji su imali prilike steći vrhunsko obrazovanje u Češkoj, zemlji stakla, i razvijati ga kroz trideset godina uspješne karijere. 

   No, iako potvrđuje podbačaje aktualne industrijske situacije u Hrvatskoj, Tišljar odbija govoriti o frustraciji. Iz načina na koji govori o staklu, vidi se da je posrijedi duboka, prisna ljubav. 

   – Većina nas koji volimo staklo upoznala je staklo slučajno. Nije važno jeste li umjetnik-oblikovatelj, sakupljač ili kustos muzeja. Njegova mistika vas od prvog susreta magično pogađa. Svijet stakla je zatvoren, cehovski ustrojen svijet koji ima svoje proroke, protagoniste i nasljedovatelje. U tom svijetu možete naći mnogo entuzijasta, krasnih ljudi i odličnih umjetnika koji staklu često nesebično posvećuju cijeli život. 

Zavodljiva ljepota

Petar Dolić s jednakom zanesenošću govori o izazovu rada sa staklom. 

   – Transparentnost je prelijepa. Staklo mi dopušta, i potiče me, da pustim na volju istraživačkom duhu, da uvijek pokušavam dosegnuti neku višu razinu… Ali baš zbog svoje ljepote, staklo je i varljivo, lako te odvede u kič… To je zamka koje treba biti svjestan, koju treba stalno izbjegavati, zaobilaziti, nadmudrivati – ističe Dolić. 

   Izložba u »Mimari«, Arheološkom muzeju i Muzeju za umjetnost i obrt uperila je svjetla reflektora na umjetničko stvaralaštvo kojemu se dosad općenito posvećivalo nepravedno malo pažnje. Ravnatelj »Mimare« Tugomir Lukšić vjeruje da je dio razloga za to i činjenica da se modeliranje stakla stereotipno doživljava kao tek puki obrt i da se, usprkos tome što je granica obrta i visoke umjetnosti odavno prestala biti kruta i nepropusna, zbog lijenosti duha još uvijek ne trudimo prepoznati u njemu istinsku, pravu umjetnost. 

   Biografije većine umjetnika koji su svojim reprezentativnim skulpturama od stakla predstavljeni na ovoj iznenađujuće zanimljivoj izložbi, u različitim su mjerama vezane za Murano, veliko europsko središte staklenog oblikovanja. Gašenje malih tvornica stakla, koje prema Tišljarovim riječima prijeti kiparima svođenjem skulpture od stakla na polu-amatersku razinu, dio je globalnog trenda koji je donekle zahvatio i Murano. 

   – Nema više Murana. Njihovo se staklo radi u Kini, tamo su preselili proizvodnju, a u Veneciji se samo prodaje – s uzdahom primjećuje Gordana Drinković.