Ah, šezdesete! Kakve su to bile godine! – uzdahnut će danas svi koji se sjećaju vremena u kojem je polako popuštala ideološka stega, a mladi su se oduševljeno počeli priklanjati trendovima sa zapada.

Otkačenost tih godina bila je fizički najvidljivija u Zagrebu, gradu koji je prednjačio u Hrvatskoj po svemu – od proizvodnje i umjetnosti do mode.

Ali Zagreb nije bio daleko od Rijeke! Iako nije bilo ni autoputa, ni brzih automobila, mladi su ljudi nalazili načina da, nakon posla (a stariji školarci preko vikenda), zviznu do Zagreba na plesnjake, omirisati zrak metropole koja je na »špici« izlagala najnovije modne trendove.

Blizina Rijeke i Opatije Zagrebu bila je značajna poveznica, ali ni stanovnici drugih gradova nisu bili potpuno neinformirani. Tisak, radio i televizija odigrali su šezdesetih godina golemu ulogu u prijenosu informacija koje su stanovnici Hrvatske – dotada zakočeni čvrstom rukom politike i poslijeratne obnove – počeli konzumirati u velikim dozama. Mini suknje

Šezdesete su bile godine prvog većeg šverca, koji je preplavio Hrvatsku. Iz Trsta su stizale najprije muške najlon-košulje, koje su bile hit, jer ih nije trebalo peglati, zatim šuškavci – omiljeni plastični mantili, ali i ženska moda: twist-čarape u svim bojama, dotada nedostižne žvakače gume Wrigley's i prestižne traperice, tzv »rifle«.

Pravi modni trend stigao je s mini suknjama, a njih su iz Engleske, donijeli časopisi koji su popularizirali pop glazbu i modu. I dok su djevojke šminkom, frizurama i dijetama nastojale što više sličiti na Twiggy, cjelokupna mladež se podijelila oko Micka Jaggera i Rolling Stonesa s jedne strane i fanova Beatlesa s druge. Čupavci su bili – pogotovo kod djevojaka – definitivno na vrhu top-lista i diktirali su sve: od glazbe do mode.

Bilo je to vrijeme kada se noću, osobito ranih šezdesetih, slušalo Radio Luxemburg i »skidalo« popularne hitove, ali i vrijeme kada su čitave obitelji slušale Radio Zagreb i dvije omiljene emisije: Veselu večer i Emisiju za pomorce! Bez obzira što klinci nisu uvijek razumjeli »viceve« s radija koji su se, doduše umjereno i bezazleno, sprdali na račun svakodnevice, subotama su se svi grohotom smijali verbalnim eskapadama Lorenca Perce, a ponedjeljcima u mislima ispraćali brodove i naše pomorce. Gdje se nalaze i kuda plove naši brodovi, za obitelji pomoraca bili su putokaz kuda usmjeriti svoje najljepšte želje i rođendanske čestitke, a nama koji smo bili izvan toga pomoračkog kruga imena luka otvarala su daleke destinacije koje smo tražili na zemljopisnim kartama.

Televizija

Šezdesetih je godina Hrvatska dobila i svoju televiziju. U priobalju najprije se gledalo talijanski RAI, a sredinom šezdesetih i programe iz studija u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani... Zagrebačka televizija prednjačila je tih i kasnijih godina dramskim programom. Za sve nas izvan Zagreba, mitski je zvučala adresa Jurišićeva 4, odakle se emitirao program.

Te su godine obilježili i festivali zabavne glazbe. Među prvima Opatijski festival koji je na šetnicama i u hotelima okupljao sve zvijezde tadašnje glazbe lakih nota. Popularni su bili zagrebački festivali šlagera i šansone te splitski festival, a svako je izdanje pratila Jugotonova long-plejka. Istovremeno se ubrzano razvijala pop-scena, a njihove su hitove popularizirale singlice, koje smo krajem šezdesetih neumorno vrtili u portabl gramofonima, tzv. »mangiadischi«.

Bilo je to vrijeme kad se počeo probijati suvremeni ples, opet zahvaljujući televiziji koja je bila naš prozor u svijet. U Zagrebu su se otvarale škole i studija za suvremeni ples, dok je to u drugim gradovima Hrvatske još bilo »u povojima«. Mladi su šezdesetih godina najradije »twistali« po plesnjacima u velikim dvoranama, svirala je živa glazba – tzv VIS-ovi – a na repertoaru je bilo domaćih festivalskih i pop hitova, britanske i talijanske glazbe. Plesovi poput sambe, rumbe čak i rock'n rolla iz vremena Elvisa Presleya pali su gotovo u zaborav. Jer šezdesete su bile godine slobode – svatko se njihao na plesnom podiju kako je htio.

Modu se pratilo putem televizije, talijanskih i njemačkih modnih časopisa, poput Burde i Neue Mode koji su imali izvrsne krojeve, a kupovalo se i naš mjesečnik Svijet. Iako nije bilo velikog izbora materijala, uvijek bi se nešto našlo, ili prekrojilo, pa su u kućnoj radinosti nastajale svakakove atraktivne kreacije.

Šezdesete su bile i godine industrijskog dizajna. Iako to danas zvuči nevjerojatno, ali hrvatski industrijski dizajn bio je izvozni proizvod, kao što je to današnji brand Ikea.

Procvat umjetnosti

U šezdesetima cvjetala je i hrvatska suvremena umjetnost. Na svim poljima – od arhitekture i dizajna, preko likovnih primijenjenih umjetnosti, do glazbe i filma. U tim su godinama hrvatski gradovi dobijali čitave nove kvartove namijenjene radnom stanovništvu koje je stalno bilo u porastu. I nisu sva nova naselja bila sastavljena od sivih socrealističkih kutija za spavanje. U mnogim se gradovima pazilo na vizualni dojam i konfiguraciju terena, pa su tako i danas neki zagrebački, riječki ili splitski kvartovi arhitektonski zanimljivi i ugodni za život.

Šezdesete su još uvijek bile i godine suprotnosti. S jedne strane zapadni trendovi u modi i glazbi, a s druge – ruralne slike na gradskom asfaltu. Ništa ne dolazi preko noći.

Ali to je bilo vrijeme kada se napredak osjećao u zraku. Mogao se omirisati u vidu sve veće kupovne moći, pojačanim saobraćajem osobnih automobila na cestama – bili su to, doduše samo Fiće, ali se putovalo i ljetovalo, a sve dostupnija su bila i putovanja u inozemstvo. Šezdesete su godine bile vrijeme prosperiteta i nade. Iako su Hrvati uvijek bili skloni »jamranju« (u Dalmaciji bi se to reklo: »njurganju«), živjelo se bezbrižnije nego u prethodnom desetljeću, a mladi su vjerovali u bolju budućnost.