Šetnja s dinosaurima oduvijek je bila san svakog prirodoslovca, zaljubljenika u živi svijet, djeteta ili onoga tko u sebi još nosi mrvicu dječje radoznalosti i oduševljenja davno izumrlim »gromovitim gušterima«. Za prosječnog Riječanina do sad je to bilo moguće uglavnom u mašti, na tv kanalima Discoveryja i National Geographica ili za rijetke sretnike u nekom od prirodoslovnih muzeja u velikim europskim gradovima, poput Londona ili Bruxellesa, s bogatim postavima fosila divova koji su milijunima godina prije ljudi vladali Zemljom.

Od ovoga tjedna, zahvaljujući riječkom Prirodoslovnom muzeju, stanovnici i posjetitelji grada i okolice prošetati s dinosaurima mogu i na Delti, točnije u prostorima skladišta nekadašnjeg Exportdrva, gdje je postavljena fascinantna izložba »Divovi Patagonije«, koju je do sad vidjelo više od milijun i pol posljetitelja diljem svijeta. Najveća je to, i najsveobuhvatnija izložba o dinosaurima južne zemljine polutke, kako u uvodnom dijelu vodiča kroz izložbu ističe ravnateljica Prirodoslovnog muzeja u Rijeci Željka Modrić Surina, a mi bismo dodali – i izložba na kojoj se doista ima što vidjeti.

Vrata u daleku prošlost

Da se u gradu zbiva nešto neuobičajeno i da to ima veze s dinosaurima jasno je već u šetnji Korzom, gdje su postavljeni svojevrsni putokazi u obliku stiliziranih fosilnih kostiju dinosaurima koji šetače usmjeravaju ka Delti.

Sama izložba postavljena je na gornjem katu nekadašnjeg skladišta, a zanimljiv je već sam ulaz u izložbeni prostor, kroz niz visećih zastora u poluzamračenom prostoru koji posjetitelju daju dojam probijanja kroz gustu vegetaciju u sasvim drugo vrijeme i prostor. Upravo takva poruka dočekuje one koji ulaze – vratili ste se 230 milijuna godina kroz vrijeme, vi više niste na vrhu hranidbenog lanca, oni jesu.

A »oni« su zbirka vjernih replika fosilnih nalaza ostataka dinosaura, mahom s krajnjeg juga Južne Amerike, koji je nekad bio sastavni dio Gondvane, ili Južnog kontinenta i koji se po svojim značajkama podosta razlikuju od svojih poznatijih »rođaka« sa sjeverne hemisfere. U prvom dijelu izložbenog prostora izloženi su fosili i modeli nekoliko manjih vrsta dinosaura, otprilike veličine većeg psa, poput Eoraptora, a zanimljivo je i gnijezdo s jajima i mladuncima Mussaurus Patagonicusa. Idući prostor nudi nešto »konkretnije« dinosaure, primjerice Herrerasaurusa, mesoždera dugačkog oko četiri metra, koji iako pravi patuljak u odnosu na najveće grabežljivce svog doba, ipak izgleda zastrašujuće, oboružan oštrim zubima i kandžama. Sve to popraćeno je odgovarajućim zvukovima, kakvi su se možda čuli u pradavnim prašumama, ali i interaktivnim sadržajima u kojima su najviše uživali najmlađi.

Razjapljena čeljust

Prolaskom kroz zastore u iduću prostoriju, posjetitelj nekako očekuje gradualni prijelaz na još nešto veće dinosaure, ali umjesto toga, reakcija većine je – vau!!!

Iza zavjese nije neki malo veći gušter, ne, umjesto toga, u mraku, osvijetljena tek laganom crvenom rasvjetom dočekuje vas razjapljena čeljust i ostatak kostura apsolutno golemog Giganotosaura, vjerojatno najvećeg kopnenog mesoždera koji je ikad živio, dosad poznatog znanosti, koji veličinom nadmašuje čak i daleko poznatijeg Tiranosaurus Rexa. Iako u prvi mah neupućenom oku izgleda baš poput slavnog T-Rexa, na legendi uz kostur stoji kako je tjelesna sličnost vjerojatno rezultat sličnih prirodnih uvjeta, ali dva diva nisu bila u bliskom srodstvu.

Obilazeći ovog patagonijskog diva teško je ne biti fasciniran već samom veličinom, duljinom od gotovo petnaest metara, visinom većom od četiri metra, a kad se tome dodaju zastrašujuće kandže, poput bodeža dugački i oštri zubi, smješteni u čeljusti u kojoj bi se bez problema mogla smjestiti osoba nešto nižeg rasta, pa… čovjeka u najmanju ruku nekako prođe volja za šetnjom s dinosaurima s početka teksta. Ipak, Giganotosaur je, po reakcijama publike, najveća zvijezda izložbe.

– Sve je super, reći ćemo i frendovima da dođu. Najviše nam se od svega svidio onaj veliki dinosaur s velikim zubima, rekli su nam Marta i Jakov, a njihov otac Josip dometnuo – i tati isto.

– Izložba je odlična. Ovo je nešto zbilja novo i drugačije u gradu, ne samo zbog fosila koji su više nego zanimljivi, nego i cijele atmosfere, zvukova i drugih pratećih sadržaja, ocijenio je tata, jednako oduševljen kao i njegovi klinci.

Osjećamo se kao djeca

Odlazimo u idući, središnji prostor izložbe, a tamo – još jedan giganotosaur, u društvu Rebbachisaurus Tessoneija, još većeg, zapravo najvećeg patagonijskog diva, koji je preferirao salatu, a ne mesna jela poput također izloženog Megaraptora, vlasnika najvećih do sad poznatih kandži među grabežljivcima svih vremena, dugih čak četrdeset centimetara i oštrih poput noža, kojima je, pretpostavlja se, nanosio smrtonosne rane svom plijenu. Zajedno s njima, izloženi su i brojni manji dinosauri, od kojih su neki, poput današnjih ptica, bili prekriveni perjem.

– Osjećamo se kao djeca. Ovo je zaista prekrasno, uglas su izloške komentirali Adriana, Igor i Ana, koja je inače strastvena ljubiteljica dinosaura, što se vidjelo i po izboru njene odjeće, točnije majici ukrašenoj siluetama izumrlih giganata.

– Imala sam prilike vidjeti fosile dinosaura u drugim gradovima, posebno je zanimljiv postav u londonskom prirodoslovnom muzeju, ali i ova izložba je izvanredna, kazala je Ana.

Iako je većina »glasovala« za Giganotosaura, nekima su draži bili drugi izloženi primjerci.

– Meni je najbolji ovaj veliki s rogovima, rekla je mala Nola, pokazujući na Carnotaurusa, jedinog znanog mesoždera među dinosaurima koji je, uz zube i kandže, bio naoružan i s dva snažna, debela roga na glavi. Njen tata Željko, pak, jednako je oduševljen cijelom izložbom.

– Definitivno bi trebalo da se ovakve stvari češće događaju u Rijeci i u ovom prostoru koji, što ova izložba potvrđuje, itekako može biti atraktivan i u funkciji, kazao je Željko.

Još jedan đir

Na izlazu iz središnjeg prostora, dočekuje nas »morska« prostorija, s plavim zastorima i strunjačama pod nogama, ukrašena fosilima nautilusa, u kojoj središnju poziciju ima Tuarangisaurus cabazai, član »familije« pleziosaura, dinosaura koji su živjeli u moru.

Dalje prema izlazu još je niz zanimljivih eksponata, a dolaskom do kraja jedino što smo poželjeli je – napraviti još jedan »đir«. I nismo mogli ne složiti se s posjetiteljima, da, izložba je odlična i da, šteta je što u Rijeci takvih nema nešto češće. No, prvi korak je učinjen, pa se valja nadati da će ih biti još.