ZAGREB Kad mu se u osmijehu zategnu bore, s lica Ivana Kožarića u trenu pobjegnu godine i desetljeća i začas opet izgleda kao mladić koji na jednoj crno-bijeloj fotografiji iz obiteljskog albuma stoji ispred trošne drvene katnice u Blinskom kutu, odjeven u svijetlu košulju i kratke hlače, rukom nehajno zamahuje prema kokošima koje su se rastrčale po dvorištu. Ta je fotografija, datirana u kasne tridesete godine prošlog stoljeća (kad je kipar bio tinejdžer), izložena kao uvod u izložbu »Ivan Kožarić – 75 godina poslije« koja je postavljena u Studiju Izidor Kršnjavi.

Osjećaj za detalj

U zgradi u kojoj se nalazi ta mala galerija Kožarić je od 1938. do 1941. godine bio đak – ovu malu retrospektivu sad mu priređuje Udruga bivših učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. U doba kad ju je Kožarić pohađao, bila je to, službeno, Državna obrtna škola.

Iako obimom mala, ova je izložba bujno sentimentalno putovanje kroz Kožarićev opus. Osobito su dirljivi njegovi rani radovi, oni iz školskih klupa, poput sad već požutjelih crteža iz njegove školske bilježnice u kojoj je s puno pomnje i osjećaja za detalj, skicirao kostur kokoši, golubicu, pauna, devu, žirafu, orla koji s visine nasrće na plijen…

Jedno se pitanje nameće iz njegovih ranih radova: kako bi danas izgledala domaća suvremena umjetnost da je Ivan Kožarić nastavio putem kojim je tada krenuo – putem figuracije, tradicionalnog odnosa prema aktu i portretu, i da nije u jednom trenutku postao protagonist umjetničke struje koja je na pozlaćenom pijedestalu izjednačila i svakodnevicu i umjetnost?

Na svojoj strani

U drugom dijelu izložbe, izloženi radovi približavaju se onom Kožariću kojeg dobro znamo: tu je njegov »Hodač«, platna iz ciklusa »Razbijmo okvire«, pa video u kojem nadahnuto govori o tome kako nikad nije bio vezan za prošlost, i baš mu je to otvorilo put prema primjeni novih ideja na stare skulpture – postupku kojemu se vraćao nebrojeno puta.

– Izmicao se svim pokušajima da ga se pridobije »na svojoj strani«, njegovo ime se ne veže u avangardne grupacije 60-ih i 70-ih godina, a ipak je bez njegovih djela naša i svjetska kiparska baština nezamisliva, ističe Zrinka Tatomir.