RIJEKA U recesijskom riječkom proračunu i raspodjeli sredstava namijenjenih kulturi nitko nije prošao osobito dobro – novca namijenjenog programima bit će bitno manje nego li ranijih godina. Slabo su prošli i likovnjaci – i oni u gradskim ustanovama, i oni koji djeluju nezavisno ili u udrugama.

O tome razgovaramo s Damirom Čargonjom, voditeljem Kluba umjetnika na Sušaku i Galerije O.K. te Brankom Franceschijem, predsjednikom Kulturnog vijeća za muzejsku djelatnost i likovnu umjetnost i bivšim ravnateljem Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.

Nemoral i nepotizam

– Shvaćam da bi u ova teška vremena po kulturu, i ne samo nju, svi zajedno trebali iznijeti teret krize, recesije ili kao već hoćete nazvati sadašnju globalnu svjetsku i hrvatsku poziciju, no ovogodišnje odluke kulturnih vijeća su me baš iz tog razloga krajnje šokirale. Već godinama pokušavam objasniti razloge propadanja kako hrvatske tako i riječke nezavisne kulture.

Ovog puta ću se osvrnuti na jedan od, po meni, glavnih uzroka te propasti, a koji se direktno ne tiče oficijelne gradske politike, već upravo većine mojih donedavnih kolega kulturnjaka koji već niz godina griju stolice tih takozvanih kulturnih vijeća.

Problem je u zakonskoj regulativi koja omogućuje da se kulturnjaci – članovi te udruge članova kulturnih vijeća, mogu prijaviti na natječaj. Nije nimalo čudno ali je krajnje bezobrazno da, recimo, Nemanja Cvijanović svojoj udruzi Galerija SIZ, nastaloj iz također dobro financirane udruge »Drugo more«, za redovni program dodijeli čak veći iznos novca nego prošle godine (80.000 kuna), i to za program galerije koja ima tih nekoliko izložbi godišnje i posjet od 20 ljudi, a koji je ravan, čak i veći, od polovice dobivenog iznosa jednog Muzeja moderne i suvremen umjetnosti, također za svoj redovni program – kaže Damir Čargonja, voditelj K.U.N.S.-a.

– Ako tu dodamo još nekih dvadesetak i više tisuća koji je dotični dobio od drugih kulturnih vijeća, bit će valjda po zakonu reciprociteta »ti meni, ja tebi«, onda možemo govoriti o krajnjem nemoralu i očitom nepotizmu, a da ne upotrijebim kakvu grublju riječ u ovim, kako za koga kriznim, vremenima – dodaje Čargonja.   

Ostali kratkih rukava

Sukob interesa? 

Udruga »Drugo more« i Galerija SIZ koje su proteklih godina djelovale pod istom kapom, a sad su se razdvojile, vjerojatno i zbog procjene da će na taj način moći osigurati veću financijsku podršku svojim programima, kod svake raspodjele novca za javne potrebe u kulturi izdvajaju se kao »poseban slučaj« za koji uvijek ima više novca od ostalih.

Tako je i ove godine kad se za programe Galerije SIZ, za razliku od većine ostalih korisnika kojima su dotacije u segmentu izložbene djelatnosti znatno srezane, u proračunu našlo čak više sredstava nego kod prošle raspodjele.

Pri tome treba zapaziti dvije činjenice – prvu da je voditelj SIZ-a Cvijanović ujedno i član Kulturnog vijeća za muzejsku djelatnost i likovnu umjetnost što otvara temu sukoba interesa, i drugu da se programi koje Kulturno vijeće tako visoko vrednuje i obilato podupire, u praksi pokazuju zanimljivi izuzetno malom broju ljudi, i to gotovo isključivo onima koji i sami participiraju u programima Galerije SIZ, dok su široj javnosti potpuno nezanimljivi.

 SIZ je galerija s uvjerljivo najslabijom posjećenošću u gradu, koja više funkcionira kao klub međusobne podrške male skupine prijateljski umreženih suvremenih umjetnika, nego galerijski prostor u kojem građani Rijeke koji ih financiraju zadovoljavaju bilo kakvu potrebu za kulturom i umjetnošću. Oni tamo naprosto ne zalaze.

Kvaliteta prezentacije

Ali predsjednik Kulturnog vijeća za muzejsku djelatnost i likovnu umjetnost Branko Franceschi u tome ne vidi ništa diskutabilno:

– Kulturno vijeće vrednuje programe na temelju pisanih i vizualnih materijala koje dobije, a Galerija SIZ daleko najkvalitetnije prezentira svoje programe koji zaslužuju najviše ocjene po svim parametrima koji se vrednuju. To su programi koji daju relevantan uvid u suvremeno likovno stvaralaštvo na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Oni su aktualni, sadržajno jasno profilirani, predstavljaju istaknute umjetnike.

To što je Nemanja Cvijanović član Vijeća nema nikakvog utjecaja na prosudbu ostalih članova. On ne sudjeluje u vrednovanju vlastitih programa, a mi ostali donosimo zaključke po svom profesionalnom uvjerenju, znanju i poštenju, pri čemu nas zanima isključivo kvaliteta programa o kojem sudimo na temelju prijave – kaže Franceschi i dodaje:

Publika nije mjerilo

– Ako netko misli da bismo trebali odlučivati na temelju populističkih kriterija, moram ga razočarati. To je zadnja stvar kojom ću se rukovoditi. Pomanjkanje interesa za programe Galerije SIZ nije nikakav dokaz da oni ne vrijede, već više povod da se zapitamo što, na primjer, rade Akademija primijenjenih umjetnosti, fakulteti i škole, ako nitko među njima ne uviđa kvalitetu tih programa.

– Što se tiče Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, nema nikakve sumnje da su odobrena sredstava za programsku djelatnost nedostatna, ali to je prvenstveno posljedica limitaranih proračunskih mogućnosti i strategije da se u kriznom trenutku da snažnija podrška izvaninstitucionalnoj kulturi. Od ponuđenih programa MMSU-a daleko najboljim smatram koncept izložbe Marine Abramović i prateći simpozij, koji su najviše ocijenjeni, i nadam se da će biti realizirani unatoč lošoj financijskoj situaciji. No, za to će trebati pronaći i druge izvore financiranja, jer sredstva odobrena za programe nisu dovoljna – zaključuje Branko Franceschi.