Tražiti tišinu u svijetu čija su jezgra bučni ekstroverti, čini se gotovo političkim činom. Riječka slikarica Sanja Jureško u svojim je radovima, predstavljenima na njezinoj nedavnoj samostalnoj izložbi u galeriji Greta, zaokupljena upravo traženjem tišine, tog rijetkog alkemijskog sastojka čiji je akutni deficit jedno od najvažnijih obilježja moderne zapadnjačke civilizacije. Ključni su pojmovi ovog njezinog slikarskog ciklusa manjak tišine, introspekcije, smislene šutnje…

– Živimo u društvu u kojem smo uskraćeni za mir, tišinu, vrijeme za sebe, pa često zaboravimo da nam je upravo to potrebno. Ova serija slika je u neku ruku »poruka samoj sebi« kako je za napredak, za rast i sazrijevanje potrebno »otići u tišinu«, u njoj sagledati i pogledati unutar sebe. Tamo gdje su nam sva inače primarna osjetila zagušena, imamo mogućnost čuti ono pravo što istinski vapi iz svakoga od nas – kaže Sanja Jureško koja nakon uspješne zagrebačke izložbe priprema novu samostalnu izložbu u Splitu (bit će postavljena ovog ljeta u Dioklecijanovim podrumima), a paralelno radi i kao kostimografkinja u kazalištu.

Tišina ispod mora

Tišinu tražite ispod mora jer ju je možda samo tamo moguće naći. Može li se taj osjećaj, dojam tišine, postići slikarstvom?

– Tišinu je moguće naći posvuda – ako je tražite. Međutim, ispod mora tišina nalazi vas, htjeli – ne htjeli, tišina vas je obujmila i više joj ne možete pobjeći. Slike iz ciklusa »Tišina« moja su osobna interpretacija toga osjećaja. Tišina koja se utjelovila u formi mora postala je stvarna materija, fluid koji sa svih strana opkoljuje tijelo, izolira ga od okoline i mijenja njegove osnovne postavke.

Tišina, odnosno more, upija se u figuru ulazeći i izlazeći iz nje. Oformljena tišina daje novu dimenziju lika. Time želim poručiti kako tišina nikako nije praznina i nedostatak nečega, već naprotiv, bogato ispunjen prostor.

Slike prikazuju Vašu sestru. Zašto ste baš nju uzeli za model?

– Ana mi je inspiracija. Ona savršeno odražava snažnu, svojeglavu dalmatinsku ženu, neopterećenu osobu koja živi svoj život odvažno i punim plućima. Slike prikazuju njezin karakter, zadovoljan i gotovo prkosan pogled, siguran stav i lagodnost bivanja u toj specifičnoj poziciji pod morem.

Idejom poniranja u dubinu vlastitog bića, daleko od kakofonije suvremenog svijeta, bavili ste se i u ciklusu »Psihijatrica«.

– Serija slika »Psihijatrica« predstavlja liječnicu u realnoj situaciji. Ona pogledom komunicira s promatračem, sluša ga, i time promatrača stavlja u poziciju pacijenta. Za razliku od serije »Tišina« koja je u biti monolog, ova serija mogla bi se usporediti s dijalogom. Pitanja su zajednička, bilo da ih razmatramo u vlastitoj tišini ili nam je potrebno da ih netko verbalizira da bi na njih odgovorili.

Slično kao i u seriji »Tišina«, psihijatrica je uronjena u bijelinu pozadine koja simbolizira medicinu, jednako kao i komadići gaze koji se provlače kroz sliku i nose simbolično značenje zacjeljivanja rana i ozdravljenja.

Slikarski portret

Ovim ste se radovima svrstali uz bok vještim portretistima koji su proteklih godina stekli vidljivost i afirmaciju, poput Stipana Tadića ili Stjepana Šandrka. Koja je sudbina portreta danas? Može li se u portretu još uvijek biti originalan?

– Tadić i Šandrk su definitivno lijepi primjeri dviju uspješnih slikarskih priča u Hrvatskoj. Njihovo slikarstvo je bazirano na klasičnom figurativnom pristupu, koji je i meni osobno temelj. Afirmacija koju su oni dobili kroz svoje portrete primjer je toga kako portret ponovno dobiva na važnosti i kako mu se vraća značaj koji je izgubio početkom stoljeća popularizacijom fotografije koja nikad nije uspjela nadomjestiti dubinu koju ima slikarski portret.

Na Zagrebačkom salonu selekciju nije prošao skoro nitko od mlađih slikara. Jesu li institucije za njih danas previše zatvorene?

– Ne bih rekla da institucije nemaju sluh za mlade autore, baš naprotiv, ali mislim da uvijek postoji prostor gdje se može poboljšati podržavanje mlade likovne scene.

Nedavno ste diplomirali na Akademiji. Kakva su Vaša dosadašnja iskustva – može li se (pre)živjeti samo od slikarstva?

– Diplomirala sam prije gotovo godinu dana, na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Zlatka Kauzlarića Atača i dosad sam imala uglavnom pozitivna iskustva. Naravno, sa svih strana sam slušala »bučne« priče o tome kako je slikarski život težak, kako tu nema kruha, kako se moraš prodati da bi uspio zaraditi za hranu i da bježim glavom bez obzira. Istina je da su vremena teška i da možda trenutno nisu naklonjena umjetnosti, ali vjerujem da uspjeh – kada čovjek predano radi i kad se trudi – mora doći, pa čak i kad je riječ o slikarstvu.

Vrijedna iskustva

Paralelno sa slikarskim radom bavite se i kazalištem – na nekoliko kazališnih projekata radili ste kao kostimografkinja. Jesu li slikarstvo i kostimografija bliski ili barem usporedivi poslovi?

– Odrastala sam u obitelji bliskoj kazalištu i vrlo rano zavoljela predstave. Uvijek me privlačilo slikanje (stvaranje) scene i portretiranje protagonista predstave kroz kostimiranje. Kostimografija, uz scenografiju, nosi veliki dio vizuala određene predstave i po tome je slična slikarstvu. Zajednički im je jezik, izričaj , likovnost, ali ono što je različito jest dinamika kod stvaranja. Kao slikar imate apsolutnu slobodu u odabiru teme, materiijala, formata…

S druge strane, kostimograf je samo jedan od mnogih koji sudjeluju u nastajanju jednog mnogo kompleksnijeg umjetničkog djela i samim tim je ograničen zahtjevima ostalih sudionika. To su posebni izazovi, koji vas na neki način usmjeravaju i prisiljavaju na još veću kreativnost.

Po završetku srednje umjetničke škole u Rijeci, dobila sam priliku raditi kao asistentica kostimografkinji Danici Dedijer na Dubrovačkim ljetnim igrama (»Venera i Adon«, »Dum Marinu u pohode«), a naša suradnja se nastavila i kasnije na predstavama »Acis i Galatea«, »Skup«, (Dubrovačke ljetne igre) te »Ujak Vanja« (HKD, Rijeka). S kostimografkinjom Dženisom Pecotić surađivala sam na baletnoj predstava »Ana Karenjina« (riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca). To su vrlo vrijedna iskustva i rado bih ih ponovila.