Skupna izložba u HDLU-u

”Retroperspektiva”: Što se dogodi s umjetnošću kad je dohvati vrijeme

Maja Hrgović

Foto N. Reberšak

Foto N. Reberšak



Kad se zavojitim stepenicama popnete na kat Meštrovićeva paviljona, na početku postava skupne izložbe domaćih likovnjaka dočekat će vas filmičan prizor: čovjek u prirodnoj veličini, izvrnut naglavce i obješen za gležnjeve, klati se na konopu kao vreća u teretani, a malo podalje, ulaz u galeriju PM »čuvaju« kauboji, zaleđeni u dramatičnom dvoboju. Prvi rad djelo je Predraga Pavića, a kauboje je napravio Ivan Fijolić, koji na ovoj izložbi predstavlja i svoj »Autoportret«, višedjelnu instalaciju sačinjenu od bijelih porculanskih tegla za cvijeće, koje izgledaju kao ljudske glave, a umjesto kose – buja zelenilo.


Dovitljiv naziv izložbe – »Retroperspektiva« – ukazuje na to da su zastupljeni umjetnici (a njih je šezdeset, u širokom generacijskom rasponu od veterana scene do mladih nada) predstavljeni radovima koji u njihovim pojedinačnim opusima, ali i u vremenu u kojemu su ga ostvarili, iskaču kao bitni i posebni, dok s druge strane nude obećanje, makar i apstraktno, buduće vitalnosti umjetničkog djelovanja. Zajedničko je svim ovih umjetnicima to da su pohađali zagrebačku Akademiju likovne umjetnosti, i to njezin nastavnički smjer. Među umjetnicima su Grgur Akrap, Željko Badurina, Gordana Bakić, Tomislav Buntak, Igor Čabraja, Ivan Fijolić, Ivana Franke, Ana Hušman, Nina Kurtela, Lonac, Ivica Malčić, Zoltan Novak, Lala Raščić, Ivan Tudek i drugi.


Kustosi izložbe su Snježana Ban, Tea Hatadi i Ante Rašić koji su u okosnicu koncepta ugradili pitanje o suodnosu umjetnosti i protoka vremena. Drugim riječima – što se događa umjetnosti kad ona neko vrijeme »odleži«?


Ispod radara




– U nepreglednom mnoštvu suvremene umjetničke produkcije ništa se predugo ne ističe, a pojedinačni rad kao da živi tek u trenutku, već naredni pripada zaboravu. U toj brzini neke se pojave uspijevaju afirmirati do razine fenomena, a neke druge, premda vrijedne, iz neobjašnjivih razloga ostaju nezamijećene i tek usputne pojave, na koncu zaboravljene – ističu kustosi i podsjećaju da je katkad nužno oduprijeti se sklonosti i navici prebrze potrošnje i zaborava. Trebali bismo iznova obratili pažnju na one umjetničke vrijednosti što zaslužuju pamćenje, a koje su nam u tom općem relativizmu, raspršenosti i ravnodušnosti odviše brzo promakle.


Na neki način, ova je izložba i pokušaj ispravljanja nepravdi koje su snašle one umjetnike čiji je rad, iako vrijedan, bio iz različitih razloga prešućen ili je, jednostavno, prošao »ispod radara«. – U današnjem kontekstu vrijedno je sagledati individualna i grupna umjetnička ostvarenja generacije umjetnika nastala unatrag desetljeća i više, te zajedno podastrijeti radove, kako one koji su postali paradigmatski na mladoj likovnoj sceni, tako i one koji se prošli neopaženo, a mogli bi biti od povijesne važnosti, ističu kustosi.


Opasku o potencijalu radova da znače više nego što znače danas, upisali su u podnaslov izložbe: »Ovi bi radovi mogli biti…«


Ivica Malčić, jedan od najproduktivnijih slikara, predstavljen je na ovoj izložbi s najviše slika; osim onih koje vise na zidu galerije Prsten, obilje je onih koje su uredno naslagane uza zid, kao u skladištu, što čitamo kao aluziju na umjetnikovu produktivnost koju rado oglašava u intervjuima, navodeći kako svoje radove – a oni se broje u tisućama – revno katalogizira još otkako je izašao iz Akademije. U središtu kompozicije je veliko platno koje prikazuje muškarca na odru; podsjeća na Rembrandtov »Čas anatomije«. 


Rani radovi


Kao što to uvijek biva kod Malčića, i na ovim je platnima puno humora – onakvog koji nije zatrovan cinizmom, nego tek začinjen humanom, zdravom ironijom. »You adored me« – ispisano je drečavim crvenim slovima iznad naslikane glave čovjeka koji klonuto, za šankom, grli bocu vina. Pokraj te slike ima ih još, optimističnijih. »We love you« – poručuju, kao u stripu, likovi poredani u uštogljenu vrstu, vojnici familijarne podrške.


Ako je izložba test trajnosti umjetničnih djela, s lakoćom ga je položio Zoltan Novak, čiji »Dnevnik lososa« ima gotovo kultni status. To je knjiga iz 1991. godine, koju danas gledamo s pomnjom i poštovanjem, kao glagoljaške prvotiske; ispunjena crtežima i sličicama, zapisima… Bilo je to ratno vrijeme; nakon »Dnevnika lososa« umjetnik je kist zamijenio puškom. Nešto je ranije nastao Novakov rad »Metameta« (1990), plošna instalacija izrađena od metala, platna, drveta i uljne boje – to je metafora propadanja, zaborava, nagrizajućeg zuba vremena iza kojeg ostaje samo hrđa…


Zajedno pokazani, ovi bi radovi mogli predstavljati iznenađenje za publiku koja prati likovnost. Tako misle organizatori. Izložba uključuje radove nekoliko generacija umjetnika, kojima je, među inim, zajedničko ishodište obrazovni sustav iz kojeg su proizašli, a riječ je o Nastavničkom odsjeku ALU u Zagrebu. 


– Posrijedi su radovi nastali tijekom studija, dakle u formativnom razdoblju, onom najosjetljivijem periodu traženja vlastitog umjetničkog identiteta. Pritom obuhvaćeni period nije definiran precizno ograničenim vremenskim okvirom, već je određen sačuvanim radovima, njihovom dostupnošću, postojećom dokumentacijom, rekonstrukcijom, voljom autora. Uz to, posebnu važnost, odnosno osobitost predložene koncepcije čini i pogled iznutra, kažu kustosi izložbe.


Josipa Štefanec predstavljena je na »Retroperspektivi« platnenim skulpturama, šiljatim tamnim tuljcima koji mistično probadaju prostor. Oduševio me rad Zdravke Ivandije Kirigin naslovljen »Rozeta«, napravljen 2006., označen kao ready-made. To je heklani kružni ornament, napravljen od jarkocrvene tanke niti. Od rozete je ostala samo njezina jezgra – a na podu, ispod nje, hrpa je isparanog crvenog konca, kao lokva krvi. Ovaj se rad može čitati i kao lekcija iz dekonstrukcije: svakoj dekonstrukciji mora nužno prethoditi konstrukcija (koja je ovdje tako jasno ogoljena) – u protivnom se radi tek o mutavoj destrukciji.


Među predstavnicima mlađih generacija osobito snažan dojam ostavlja Lonac, umjetnik o kojem s nezauzdanim oduševljenjem pišu svjetski mediji i koji je svojim street art intervencijama, a odnedavno i dojmljivim animacijama, učinio Zagreb vidljivijim na globalnoj mapi vizualno uzbudljivih metropola. U HDLU-u je izložen jedan od njegovih najinventivnijih radova – »Big catch«, velika riba s bistrim, inteligentnim ljudskim okom, napravljena od starih skateboardova.


Radosne banalnosti


Jedan od onih radova koji pozivaju promatrača da im se približi i pomnije ih pogleda, svakako su »Muhe« Igora Čabraje iz 2008. godine (bakropis, akvatinta, suha igla). Uokvirene bijele slike »hvataju« muhe – po jedna na svakom bijelom papiru, nacrtana tako vjerno da se kroz poluprozirna filigranska krila naziru nožice za koje vam se na prvi pogled mora učiniti da su stvarne. Daniel Kovač daje svojoj apstraktnoj skulpturi grandiozni naziv: »Smrt«. Radi se o objektu napravljenom od drveta, umjetne kože i metala, koji budi misao na kakav SF stećak. Željko Badurina uživao je i početkom devedesetih u radosnoj banalnosti kojoj se i danas predaje; uljnim pastelama na papiru, u živahnim bojama, slikao je infantilne motive; bijelog zeca, mačku, jedan debeli par u zagrljaju.


Ines Krasić potpisuje »Ptičice« – rad velikih dimenzija, napravljen od mekane tkanine, nastao 1993. godine. 


Vrijeme nije pokazalo milost prema Željki Gradski i njenoj »knjizi odraza«, zapravo obimnom ciklusu autoportreta koje je radila od 1996. do 2009. godine i objedinila ih pod nazivom »U potrazi za vlastitim likom«. Čine se bezidejnima i nezanimljivima, možda zato što živimo u doba vladavine »selfieja« koje je ostavilo traga na sposobnosti da uživamo u sebeljubivim vizualnim reprezentacijama.


Hoće li izlaganje »zaboravljenih« radova danas značiti više nego u vremenu kada su nastali? Ovo je jedno od pitanja na koje su organizatori pokušali doći i na okruglom stolu održanom u četvrtak u HDLU-u. No, svaki zaključak bio bi generalizacija jer se radi o raznorodnim umjetnicima. »Dnevnik lososa« Zoltana Novaka danas vjerojatno znači više nego što je značio ranih devedesetih, kad ga je umjetnik stvarao; vrijeme ga je obremenilo značenjem. Neke radove teško je doživjeti kao nešto više od pukih mazarija; među takvima su apstraktna šarena platna Tanje Škrgatić.


Izložba »Retroperspektiva« otvorena je do 21. veljače.