Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 26° 4
Sutra: 26° 26° 4
24. kolovoza 2019.
Pariška epizoda

Razočaranja i usponi mladog umjetnika u Parizu: Što smo vidjeli na izložbi Vlahe Bukovca

Foto: Denis Lovrović
Foto: Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 19. veljača 2018. u 10:31 2018-02-19T10:31:18+01:00

Po prvi put u Hrvatskoj predstavljena su djela iz Engleske i Francuske, koja je Bukovac radio za trgovce Vicars Brothers te pripadnike engleskoga visokog društva Richarda Le Douxa i Samsona Foxa. Izložena su i djela koja je predstavljao na pariškom Salonu, poput »La Grande Iza«, »Andromeda« ili »Dalmatinski ribari«

Zagrebački Klovićevi dvori, prepoznatljivi po atraktivnim i publici zanimljivim izložbenim postavima, priredili su još jednu izložbu koju vrijedi pogledati. Velika izložba »Vlaho Bukovac 1/3 – pariško razdoblje 1877. – 1893.« otvorena je do 11. ožujka ove godine, a riječ je o prvoj od triju predviđenih izložaba o Bukovcu, kojima je namjera predstaviti tri najznačajnija razdoblja Bukovčeva stvaralaštva: pariško, zagrebačko i praško. Aktualna izložba prati Bukovčev život i rad u Parizu te njegovu afirmaciju u Engleskoj, Crnoj Gori i Srbiji, kao i buđenje domaće likovne sredine u Dalmaciji.

Namjera je ovoga opsežnog projekta sublimirati sva novija istraživanja o Vlahi Bukovcu, rodonačelniku hrvatskog modernog slikarstva, provedena u Hrvatskoj, ali i izvan nje, jer Bukovac je posljednjih godina postao predmetom istraživanja međunarodnih stručnjaka. Kako ističu u Klovićevim dvorima, želja im je uključiti opus ovog umjetnika u dijalog sa suvremenicima, te jezikom suvremene vizualne prezentacije prodrijeti dalje od lokalnog promišljanja. Po prvi put u Hrvatskoj predstavljena su djela iz Engleske i Francuske, koja je Bukovac radio za trgovce Vicars Brothers te pripadnike engleskoga visokog društva Richarda Le Douxa i Samsona Foxa. Izložena su i djela koja je predstavljao na pariškom Salonu, poput »La Grande Iza«, »Andromeda« ili »Dalmatinski ribari«.

Skromna obrtnička obitelj

Na novi se način valorizira Bukovčevo slikarstvo nastalo izvan ateljea i akademije – njegovi slobodno kadrirani pejzaži. Bukovčeva autobiografija »Moj život« neiscrpno je vrelo podataka, neraskidivo vezano za stvaralaštvo. Izložba prikazuje kronološki slijed, uspone i razočaranja mladog umjetnika hrabro vođenog idejom da postane umjetnik u europskoj prijestolnici, Parizu. Djela za izložbu dolaze iz Velike Britanije, Francuske, Slovenije, Srbije, Vojvodine, Crne Gore, a posebna atrakcija je monumentalna kompozicija »Isus prijatelj malenih« iz crkve Franjevačkog samostana u Tomislavgradu impozantnih dimenzija 3 X 4,40 m, koja je nagrađena na pariškom Salonu 1888. godine. Slika je sada po prvi put predstavljena hrvatskoj javnosti.

Vlaho Bukovac je najznačajniji hrvatski slikar s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Začetnik je i glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red naših najplodnijih slikara. Prošao je slikarske faze od akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do moderne. Uz portret, koji je njegovo glavno područje, majstorskom virtuoznošću slika aktove, velike figuralne kompozicije i pejzažne studije. Već u pariškoj fazi, uz slike tamne palete i glatke fakture rađene prema strogim propisima Salona, nastaju manje konvencionalna djela u kojima, nakon prijelomna boravka u Dalmaciji od 1884. do 1885. godine, dolazi do prihvaćanja plenerizma i nagoviještanja buduće svijetle skale boja. Svi su ti elementi potpuno definirani i kulminiraju u zagrebačkom razdoblju (1893. – 1898.), koje označava kraj te faze.

Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. u Cavtatu kao Biagio Faggioni, a kasnije je svoje prezime pohrvatio i promijenio u Bukovac (tal. faggio: bukva). Bukovčev djed Giuseppe Faggioni bio je pomorac iz Chiavarija kraj Genove, koji se nastanio u Cavtatu i vjenčao s Anom Kličan. Bukovac je rođen u skromnoj obrtničkoj obitelji Agostina i Marije (r. Perić), u kojoj je bilo još troje djece – Jozo, Ana i Gjorgjo. Njegovo školovanje bilo je oskudno, ne ističe se u učenju, već ga zanima slikanje. U ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci za krajcar. Imao je samo 10 godina kad sa stricem Franom odlazi u Ameriku kako bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlahu Bukovca u popravilište za malodobne. U teškim uvjetima, mučen nemogućnošću da se javi roditeljima i spoznajom da je prevaren, disciplinirano pohađa školu za koju će kasnije reći da je ipak bila korisna, jer je dobro naučio engleski jezik.

Bez novca i zanimanja vraća se u Cavtat, a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac. Plovio je je na brodu »Osmi dubrovački« na liniji Carigrad – Odesa – Liverpool. Godine 1873. godine Bukovac odlazi s bratom Jozom u Peru u potragu za boljim životom. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, početkom 1874. godine Bukovac sam odlazi u San Francisco. Ovoga puta u Americi radio je kao ličilac, soboslikar te je oslikavao vagone. Nostalgija za domom pobijedila je te se 1877. godine vraća u Cavtat. Tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu »Sultanija«, naslutivši da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć biskupa Strossmayera Pucić stiže s Bukovcem u Pariz.

Plodno razdoblje

Odlaskom u Pariz počinje njegovo plodno razdoblje. Tamo upoznaje profesora Alexandrea Cabanela. Želio se upisati u njegov razred, no Cabanel ga nije mogao primiti, jer je klasa bila puna. Bukovac tada sklapa dogovor: u zadanom roku napravit će neko djelo i ako se Cabanelu svidi, primit će ga u svoj razred. Za tu prigodu naslikao je »Ruku« (svoju lijevu ruku). Ta je slika oduševila Cabanela te ga je ovaj primio na École des Beaux-Arts. Za Bukovca je početak boravka u Parizu bilo razdoblje velikih kontrasta i previranja. Često se kolebao oko pitanja na koji način slikati. Ulogu u njegovom stilu igrala je i velika izložba impresionista 1877. godine, koji u to doba djeluju vrlo intenzivno i to se postupno reflektira u Bukovčevu opusu. S druge strane, sukladno učenju na Akademiji slikao je sakralne teme, teme romantičnog Orijenta i bavio se historijskim slikarstvom.

Krajolici i portreti na Akademiji su bili potpuno degradirani i zanemareni. Međutim profesor Cabanel bio je izvrstan crtač, konvencionalan, ali i akademski hladan, a taj je akademizam prenio i na Bukovca. Nakon nepune dvije godine studija u Parizu, Bukovac je naslikao »Crnogorku« na obrani i slika je primljena na Pariški salon. To je prvi put u povijesti slikarstva da je neki hrvatski slikar ušao u anale europske umjetnosti.

Time je Bukovac zapravo bio priznat gotovim umjetnikom. Na Salonu je izlagao od 1878. do 1893. godine. Većinom su to bile slike crnogorskog ciklusa, akademski aktovi i portreti. No najzapaženiji uspjeh na Salonu zabilježila je »La Grande Iza«. Bila je postavljena na počasno mjesto u velikoj ulaznoj dvorani Pariškog salona 1882. godine, a osigurala mu je uspjeh u pariškim kulturnim krugovima. Bukovac je diplomirao 1880. godine. Ubrzo nakon napuštanja Akademije negira osobine akademizma te se deklarira kao predstavnik moderne francuske realistične škole. Napuštajući te karakteristike, slika portrete. Otišao je na srpski dvor i radi »Portret kraljice Natalije«, a kasnije odlazi i na crnogorski dvor te slika portrete kneževe obitelji.

Moždani udar

U godinama 1884. i 1885. boravi u Dalmaciji. Godine 1884. bila je njegova prva samostalna izložba u Zadru kojom se predstavio široj javnosti. Osim Pariza i Dalmacije u ovom je razdoblju Bukovac slikao i u Engleskoj. Za engleske trgovce umjetnina Vicars Brothers slikao je pastoralne teme s djevojkama i mladićima smještenima u romantičnom pejzažu. Najpoznatija slika koju je naslikao za njih bila je »Isus prijatelj malenih«. Godine 1892. Bukovac se oženio za Jelicu Pitarević iz Dubrovnika. Njegova žena i djeca (sin Ago i kćeri Ivanka, Jelica i Marija) bili su mu često modeli. Godine 1922. Bukovac je tjelesno oslabio. Patio je za rodnim krajem te je zapisao u svojem dnevniku: »Željan sam sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi«. Doživio je moždani udar te je 23. travnja 1922. preminuo u Pragu.

Senzibilni promatrač

Zbog izložbe u Klovićeve dvore stigle su slike iz Engleske, točnije iz Liverpoola i Harrogatea, gdje je Bukovac svorio neka od svojih najboljih djela. Među njima su portreti Samsona Foxa i Laure Le Doux. Oba portreta ujedinjuju najvažnije karakteristike Bukovčeva pariškog perioda, u kojem nakon afirmacije u Parizu, započinje suradnju s trgovcima Vicars te radi brojna djela za englesko tržište i barem jednom godišnje prelazi La Manche. Majstorski portreti slikani su u pleneru. Portret Samsona Foxa odlikuje se nevjerojatnom preciznošću prenošenja detalja, dok je portret Laure le Doux koloristički raskošna igra svjetla i boja.

Zahvaljujući zagrebačkoj izložbi, posjetitelji sada po prvi put imaju priliku uživati u susretu s ovim djelima, koja dosad nisu napuštala svoje matične ustanove u čijim su stalnim postavima. Slika koja je zaokupljala Bukovčeve misli u travnju 1887. godine, »Isus prijatelj malenih«, bila je središte njegove preokupacije sljedećih dvanaest mjeseci, a za njenu izradu je planirao izgraditi novi atelje u Parizu. Na slici velikih dimenzija prikazano je 40-ak likova, od kojih su mnogi raspoređeni u kompleksne skupine i imaju pažljivo razrađene izraze lica. Slika je očito imala cilj pokazati kako je Bukovac, iako je i dalje slikao poznate biblijske scene, krenuo sasvim novim putem. Ona je snažnije od njegovih ranijih radova naglasila umjetniku svojstven umjetnički program – kombinaciju suvremenog francuskog akademskog realizma s egzotikom u izboru kostima i, moglo bi se reći, tipova fizionomije. Jednako jasan cilj bio je pokopati glas koji se o njemu proširio u javnosti kao o slikaru pohotljivih aktova.

Posebno mjesto na izložbi zauzimaju Bukovčevi krajolici, koji su ono što je on sâm bio – radoznali i senzibilni promatrač svijeta oko sebe koji viđeno, kao i doživljaj, bilježi u trenutku, urođenim slikarskim darom. Radi ih ponajprije za sebe, kao podsjetnike na vlastite misli i osjećaje, rješenja na postavljene slikarske zadatke. Ne izlaže ih osim na zidovima vlastitih ateljea, od Pariza do Praga, stoga je najveći dio pejzažnog opusa bio sačuvan u njegovoj ostavštini. Motivi koje u svojim djelima varira, počevši od onih najranijih dječjih radova, poput hridi, planina ili pješčanih nanosa, trave, sitnog cvijeća, lišća i drveća, tretirani su tijekom godina sve slobodnije te se konačno majstorski prikazuju nanosima čiste boje. Krajolik mu pruža potpuno oslobađenje od akademskih principa i prevagu onih impresionističkih načela, korištenih osobito u tretiranju svjetla, koja se tek prepoznaju u ostalom dijelu Bukovčeva opusa. I kod reprezentativnih kompozicija, ako su smještene u krajoliku, pozadine su slobodno slikane naspram likova. U krajolicima je prikazana Bukovčeva sadašnjost, iskustvo modernog.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka