MSU

Putovanje kroz slijepo iskustvo: Umjetnici Bauhausa na izložbi prilagođenoj slijepima

Tihomir Ponoš

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

O stotoj obljetnici začetka poznate umjetničke škole, zagrebački Muzej suvremene umjetnosti postavlja izložbu Josefa i Anni Albers, jednih od pionira modernizma 20. stoljeća, posebno apstraktne umjetnosti i umjetničke edukacije, koji su nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj emigrirali u SAD



ZAGREB Multisenzorna izložba »Josef i Anni Albers: Putovanje kroz slijepo iskustvo« najavljena je u Muzeju suvremene umjetnosti, a bit će otvorena u četvrtak. Na izložbi će biti prikazana 63 rada Josefa i Anni Albers, jednih od pionira modernizma 20. stoljeća, posebno apstraktne umjetnosti i umjetničke edukacije. Za Josefa Albersa i njegovu suprugu Anni važna dionica u njihovu životu bio je Bauhaus na kojem je Josef predavao, a Anni se školovala, pa je njihova izložba i podsjetnik na stotu obljetnicu začetka Bauhausa.


Josef i Anni Albers su nakon dolaska nacista na vlast emigrirali u Sjedinjene Američke Države, gdje su živjeli i radili do smrti, Josefa 1976., a Anni 1994. godine. Radovi na zagrebačkoj izložbi posuđeni su iz Fundacije Josefa i Anni Albers, a obuhvaćaju njihova djela od dvadesetih pa sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća.


»Replika« za slijepe 


Izložba je prilagođena slijepim i slabovidnim osobama i Zagreb je treći grad (nakon Sienne i Corka) u kojem je postavljena. Voditeljica Odjela za odnose s javnošću Atlante Servizi Culturali, jednog od inicijatora projekta, Giulia Grassini kazala je da je izložba Josefa i Anni Albers projekt o dostupnosti, inkluziji i modernoj umjetnosti. Na početku projekta, prilikom njegova osmišljavanja, pitanje je glasilo mogu li slijepi uživati u modernoj, apstraktnoj likovnoj umjetnosti. U figurativnoj umjetnosti slijepe i slabovidne osobe susreću se s iskustveno otprije poznatom formom. U apstraktnoj umjetnosti to nije slučaj. Na koncu su djela Josefa i Anni Albers uspjeli prenijeti i prikazati tako da ih i slijepi i slabovidni mogu osjetiti, prije svega dodirom. Svaka slika predstavljena je i svojom »replikom« za slijepe i tu repliku, u pravilu, ali ne beziznimno, monokromatsku, slijepi i slabovidni mogu »gledati« dodirom, mogu zaključiti o kakvoj se apstraktnoj slici radi.




Tri će djela slijepi i slabovidni moći doživjeti kroz osjet vode, jer će taktilnost i nijanse boje biti predstavljene vodom različite temperature. Kad je riječ o boji valja se prisjetiti Albersove izjave izrečene 1949. godine – »svaka percepcija boje je iluzija. Mi ne vidimo boje onakvima kakve one doista jesu. U našoj percepciji one mijenjaju jedna drugu« – a to je izjavio kada je počeo raditi na svom velikom ciklusu »Hommage kvadratu«, možda i najpoznatijoj seriji njegovih radova. Osim toga, postoje i radovi samih umjetnika koji se mogu dirati, poput jedne tapiserije Anni Albers i dvije nezavršene slike Josefa Albersa.


Može se i čuti 


Opipom se može osjetiti i shvatiti tekstura djela, a za to je veoma važan i sam materijal. Kako je kazao voditelj Pedagoškog odjela Fundacije Josefa i Anni Albers Fritz Horstman, Albersovi su bili snažno zainteresiran za materijal i njegovu teksturu, fokus im je bio upravo na materijalu i zato je, na koncu, i ruka veoma važna, jer djelo treba ne samo vidjeti nego i opipati.


Multisenzorna izložba moći će se i čuti, jer tri su rada realizirana tako da dodirom ili tapkanjem po njima proizvode različite zvukove, naprosto zvukove koji su posljedica ljudskog dodira. Radovi su od različitih materijala, zvukovi su zbog toga različiti, nije isto opipava li posjetitelj papir ili, pak, cement koji stvara najviše decibela.


Multisenzornost izložbe omogućit će slijepima i slabovidnima da dopru do apstraktnog slikarstva. Videćima, odnosno onima među njima koji to žele, ponuđena je mogućnost skučavanja njihovih osjeta. U posebnom tamnoj sobi, koja je u potpunome mraku, moći će makar za časak osjetiti kako je to bili slijep i koliko je za slijepe važan opip. U potpunome mraku moći će opipati različite materijale, pokušati prepoznati što su opipali i shvatiti zašto su slijepima ruke toliko važne.


Josef i Anni Albers imali su i veoma zanimljiv život. Anni Albers, iako je bila primljena na u ono doba itekako napredni Bauhaus, bila je, kao i gotovo sve žene onoga doba, žrtva socijalnih stereotipa o ženama. Bauhaus nije lako primao žene, a kada bi ih primio, usmjeravao bi ih na svoj odjel tekstila, na kojemu je završila i Anni. Tekstilu se posvetila, za nju je on bio umjetnost, ali ona je postala priznata umjetnica tek kada je počela raditi grafike. Josef Albers se doselio u Sjedinjene Američke Države, a da nije znao engleski jezik (i do smrti ga nije baš dobro naučio), a predavao je na dva sveučilišta – Black Mountain i Yale. Kada ga je student pitao »zašto je ovdje«, on mu je odgovorio na svom skromnom engleskom »ja sam ovdje da otvaram oči«.