Potencijalni izložbeni događaj godine, ako se uzmu u obzir zastupljena imena – »Strast stvaranja: remek-djela iz Fundacije Maeght« – otvoren je za publiku od četvrtka, 5. listopada pa sve do 14. siječnja sljedeće godine.

U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu izložene su 64 umjetnine, radovi 25 umjetnika, sve redom važnih u povijesti likovne umjetnosti 20. stoljeća (pa i 21. stoljeća), a radovi samo trojice njih – Pabla Picassa, Joana Miroa i Marca Chagalla – dosad su izlagani u Hrvatskoj, a svi ostali, među kojima i djela Georgesa Braquea, jednog od najvažnijih slikara prošloga stoljeća, premijerno će biti izloženi u našoj zemlji. Osim Braquea – a zbog zastupljenost njegovih djela na izložbi (čak 21) i vremenskog raspona u kojemu su nastala (od 1907. do 1961. godine) njegova prisutnost u Zagrebu gotovo bi se mogla nazvati malom retrospektivom u sklopu izložbe – po prvi put izložena su djela niza važnih umjetnika. Hrvatsku premijeru doživljava pokojni španjolski (a možda uskoro isključivo katalonski) slikar i kipar Julio Gonzalez, zatim francuski slikar, crtač, kipar, izrađivač fontana (da je živ bio bi popularan u današnjem Zagrebu) Pol Bury, niz američkih umjetnika poput Alexandera Caldera, Sama Francisa, Ellswortha Kellyja, jednog od najvažnijih suvremenih njemačkih slikara, ove godine preminulog Jörga Immendorffa, stripom i kolažem inspiriranog Islanđanina Erröa (pravim imenom Gudmundur Gudmundsson), francuskog slikara poljsko-ruskog porijekla Balthusa, francuske kiparice Germaine Richier, čijim djelom »Planina« autorica postava i ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić i otvara izložbu. Sve u svemu, djela 22 umjetnika po prvi su put izložena u Hrvatskoj. 

»Strast stvaranja« je gotovo plod slučajnosti i zapravo neželjenog slijeda događaja. Za ovu godinu planirana međunarodna izložba u Umjetničkom paviljonu morala je biti odgođena za 2019. godinu i Fundacija Marguerite i Aime Maeght je, kako je kazala Poklečki Stošić, »uskočila«. Izložba je realizirana u samo deset mjeseci, koncipirana je u veljači ove godine, a rezultat je već dokazano dobre suradnje ugledne francuske Fudnacije Maeght i Umjetničkog paviljona.

Reprezentativnost 

U suradnji s Fundacijom dosad su realizirane izložbe Joana Miróa 2014. godine i Alberta Giacomettija 2016. godine. Izložba »Stast stvaranja« privukla je, zbog reprezentativnosti umjetnika, veliku pozornost i prije otvaranja. Strast u nazivu izložbe posljedica je strasti koju je prema likovnoj umjetnosti osjećao osnivač Fundacije Aime Maeght. Taj je čovjek karijeru započeo kao tiskar u Cannesu, poslije Drugog svjetskog rata otvorio je galeriju u Parizu, a 1951. godine blizu Nice kupio je imanje na kojem je, inspiriran Zakladom Guggenheim, izgradio Fundaciju koju je 1964. otvorio ministar kulture Andre Malraux kao drugi (poslije Pariza) muzej moderne umjetnosti u Francuskoj uopće. Maeght je imao strast za umjetnine, strast za kolekcioniranje, strast za stvaranje Fundacije, strast za stvaranje umjetničkih djela, smatra Poklečki Stošić, i odatle naziv izložbe.

Direktor Fundacije Olivier Kaeppelin smatra da je izložba koncipirana tako da naglasi »susrete s djelima i otkrivanje«. Za njega je važno ono što je kazao Georges Braque, da treba težiti istraživanju i otkrivanju, a kloniti se objašnjavanja. Izložba je za Kaeppelina svečanost mnogostrukosti, a da bi to dočarao pozvao se na Umberta Eca i njegovu izjavu da je najljepše trenutke doživio na izložbama, jer bi na njima proživio tisuću života.

Život izložbe »Strast stvaranja« započinje skulpturom »Planina« Germaine Richier iz sredine pedesetih godina. Njena »Planina« asocira na borbu, nedefiniranost forme, pa i surovost, a skulptura podsjeća na fantazmagorični svijet koji je stvarala u svom ciklusu o ljudima-kukcima. Dijagonalno od »Planine« postavljeni su »Kip za vrt« Ossipa Zadkina (koji je, baš kao i Chagall, rođen u Vitebsku, u današnjoj Bjelorusiji) i »Orah« britanske kiparice Barbare Hepworth. Zadkine je već nazivom svoje skulpture odredio njeno mjesto, vani, na otvorenom. Mjesto na kojem bi skulptura trebala biti izložena određuje njenu jedinstvenost i neponovljivost; gledana danju ili noću, ona se stalno prikazuje u drugačijem svjetlu. Hepworth »Orahom« varira temu kontrastiranja punine i praznine prostora.

Za početak Braque 

Izložba zapravo započinje nizom bakropisa Georgesa Braquea, nastalih do 1911. godine, na koje se nastavljaju Gonzalezove studije. Dakle na početku izložbe je kubizam, baš kao što je kubizam bio (odnosno nastao) na početku 20. stoljeća. Taj početak bio je velik i važan prevrat u umjetnosti koji je manifestirao duboke prevrate koji su se dogodili u društvu. Kubizam nije bio samo novi pogled na ljudsko tijelo, nego na kulturu općenito. Izloženi su Braqueovi bakropisi »Studija akta« iz 1907. godine, »Mala kubistička gitara«, »Prijatelji«, a izloženo je i pet njegovih radova u bronci, poput »Ptica« i »Izrezbarenih glava«.

Gonzalez je zastupljen sa šest kubističkih studija glave. U prvom dijelu izložbe svakako valja istaknuti niz od pet tuševa na papiru Pola Buryja. U svima njima u glavnoj je ulozi kvadrat koji, primjerice »prelazi preko okomice«, » prelazi preko pravog kuta«, »silazi stubištem«, ili, pak, »prolazi kroz šupljinu djelomično preko pravog kuta«. Radovi tog belgijskog slikara su duhoviti, moglo bi ih se laički okarakterizirati kao geometriju u pokretu, a sam je izjavio da mu je jedna od osnovnih preokupacija nasmijati kvadrat.Svoju opsjednutost geometrijskim likovima demonstrirao je i na »Rastrganom krugu«, a duhovito-apsurdan odnos prema njima i slikom ludičkog naziva »Dva zaobljena kvadrata«.

Po prvi put u Hrvatskoj izloženi su i radovi talijanskog slikara Valerija Adamija, jednog od najvažnijih slikara narativne figuracije zastupljenog, uz ostale, i duhovitom slikom »Sigmund Freud na putu za London«.

I dok je prvi dio izložbe posvećen kubizmu i apstrakciji, u drugome dijelu ima mnogo suvremenih, političkih i ideoloških tema. Alexander Calder skulpturom »Repne površine zrakoplova« propituje odnos stroja i čovjeka izgubljenog u prostoru. Nije Calder (a on je taj čija velika izložba se planira u Umjetničkog paviljonu 2019. godine) prvi koji je propitao taj odnos (možda ga nitko nije propitao umjetnički tako snažno kao Charlie Chaplin), a nije ni jedini umjetnik zastupljen na izložbi koji se bavi tom temom. Kako se može doživjeti suodnos sa strojevima, prikazao je njemački slikar Konrad Klapheck na slici »Demon napretka«, stvorivši monstruozan, naizgled neupotrebljiv motocikl. Suvremenost je oslikao i Jörg Immendorff na slici »Bez naziva«. Slikar-majmun baca slike u svijet, slike pune nasilja, inspirirane i ratom u Iraku, koje padaju poput pepela.

Posljednjih godina domaća je izložbena produkcija iznimno živahna, a svoje mjesto među njima naći će i »Strast stvaranja« već i zbog svog pedagoškog učinka uvjetovanog premijernim izlaganjem slika 22 relevantna (pa i antologijska) autora, ali i zbog toga što će ta djela moći vidjeti i oni ljubitelji likovne umjetnosti koji si ne mogu priuštiti putovanja u inozemstvo.