Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. prosinca 2019.
Moderna galerija

Obišli smo izložbu "Zbirka Kallay - Genija nema" i popričali s vlasnikom zbirke

Foto Nenad Rebersak
Foto Nenad Rebersak
Autor:
Objavljeno: 5. veljača 2018. u 10:24 2018-02-05T10:24:11+01:00

Kallayeva zbirka nastaje 25 godina, a sakupljanje mu je, kako kaže, u genima. Počeo je u djetinjstvu sa sličicama životinjskog carstva, nogometaša i štrumfova, zatim je prešao na postere, a danas ima zbirku u kojoj je dvjestotinjak umjetničkih djela. Isprva je bio impresioniran uljima na platnu moderne, vremenom je došao u kontakt i sa suvremenom umjetnošću. Kada je počeo skupljati umjetnine, nije ni sanjao da će jednoga dana imati zbirku koja će biti izložena u reprezentativnom prostoru

Austrougarski car i kralj Franjo Josip umro je 21. studenoga 1916. godine. Zagrebačkim ulicama izvješene su crne zastave. Nadahnut time mladi, 26-godišnji slikar Ljubo Babić naslikao je nezaboravan prizor mnoštva u Mesničkoj. U prvom je planu dugačka crna, žalobna zastava, iza nje teški, prijeteći oblaci, a ispod nje mnoštvo, ljudi svedeni na figurice. Babićeva crna zastava je razderana, više crni dronjak nego zastava, naslikao ju je u jeku Prvog svjetskog rata, i ta zastava simbolizira tadašnje stanje Austro-Ugarske – ona je u fazi raspada, a taj će se kadaver za manje od dvije godine potpuno raspasti. Babić je uhvatio trenutak i stvorio jednu od amblematskih slika hrvatskog (ne samo likovnog) 20. stoljeća.

Babićeva »Crna zastava« ima centralno mjesto na nedavno otvorenoj izložbi »Zbirka Kallay – Genija nema« u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Ona je ishodišna točka, prva slika koju će posjetitelj vidjeti na toj izložbi koja se dalje račva na desni i lijevi dio, pri čemu nikako ne treba tumačiti te pojmove u uobičajenom političko-svjetonazorskom ključu, nego prostornom.

Toj je slici dužnu pažnju pridao i Igor Zidić, jedan od autora (uz Ješu Denegrija i Ivanu Janković) izložbe i kataloga. Prema Zidiću su umjetnine najviših dometa najmalobrojnije, ali i najvažnije sastavnice svake zbirke: »(...) one nam omogućuju uspostavu ne samo bolje odmjerenih nacionalnih kanonskih vrijednosti, nego i primjenu internacionalnih vrijednosnih kriterija: prema njima ne samo da u sebi i po sebi jesmo, nego jesmo i sa svijetom.« Samo koju rečenicu dalje Zidić opisuje životnost i živahnost Babićeve slike: »Crna zastava nije arheološki nalaz, ali ni samo starinarski (tržišnooptjecajni) predmet: njezina je vrijednost u tome što je još i sad živa umjetnička tvorba u kojoj otkucava njezina – i nakon 101 godine opstojnosti – slikarska neumrlost – aktualnost modernog simbolizma – i titra još živi Babićev dah i duktus.« Babićeva slika neće biti izložena samo na izložbi Zbirke Kallay, već ju je vlasnik odlučio ostaviti izloženom u Modernoj galeriji sljedeće dvije godine, što je svakako jak mamac za likovnu publiku.

Prije nego što krenemo u desni (moderni i postmoderni), a potom u lijevi (avangardni i neoavangardni) dio izložbe/zbirke, valja nam na časak zastati i porazgovarati s vlasnikom, zagrebačkim odvjetnikom Markom Kallayem. Njegova zbirka nastaje 25 godina, a sakupljanje mu je, kako kaže, u genima. Počeo je u djetinjstvu sa sličicama životinjskog carstva, nogometaša i štrumfova, zatim je prešao na postere, a danas ima zbirku u kojoj je dvjestotinjak umjetničkih djela.

2567698

Isprva je bio impresioniran uljima na platnu moderne, vremenom je došao u kontakt i sa suvremenom umjetnošću. Kada je počeo skupljati umjetnine, nije ni sanjao da će jednoga dana imati zbirku koja će biti izložena u reprezentativnom prostoru, a kada je počeo skupljati djela konceptualnih umjetnika, ona su bila mnogo jeftinija nego što su danas. I nije ni loše to što su skuplja, jer to je posljedica revalorizacije koja se osjeti na cijeni, osjeti se na cijeni djela umjetnika Gorgone, umjetnika Exata 51, a Kallay je uvjeren da će se to dogoditi i s djelima Grupe šestorice. Kallay mnogo vremena investira u učenje, ali kaže i da nedovoljno zna, pa griješi.
Srećom, dosad ni jednom nije pogriješio toliko da kupi falsifikat, a to je najveći kolekcionarov strah. Preporučuje ljudima da u okviru svojih mogućnosti investiraju u umjetnost, putovanje koje bogati duh, a nije nužno preskupo i dostupno samo uskom krugu ljudi. Što se budućnosti njegove zbirke tiče, Kallay kaže da će ju, vjerojatno, pročistiti i dograditi, a od skupljanja neće odustati, jer »kolekcionarstvo je bolest od koje nema lijeka«.

U desnom je dijelu moderna i postmoderna, od Mate Celestina Medovića i jedne slike koja se pripisuje Josipu Račiću, do akta Ljube Ivančića iz 1980. godine. I čini se da Zidić smatra upravo Medovićeva djela draguljima Zbirke Kallay, jer Medović »i danas osvaja simpatije mnogih svojom neposrednošću u komunikaciji s Prirodom«. Dapače Medovića stavlja i iznad Bukovca, jer »treba ipak reći da je u njegovim 'impresijama' s mora bilo više novog pa čak i više impresijskoga daha, nego u jednome Bukovcu.«

Taj desni i lijevi dio zbirke ukazuju i na to da je prvi put izložena nečija heterogena zbirka. Dosad izlagane privatne zbirke (Vugrinec, Hanžeković, Roglić) bile su, sudeći prema izloženom, mnogo homogenije (što ne znači da su vlasnici prikazali sve, pa i heterogenost vlastitih zbirki). U tom je desnom dijelu i »Stara crkva u Chioggi« Emanuela Vidovića, jedna u nizu njegovih »sutonjačkih« slika, naslikana samo dvije godine nakon što je naslikao »Angelus«, kultnu sliku hrvatske moderne. Trima slikama zastupljen je Marijan Trepše, a ono čime odskače jesu raznorodni motivi. Prva, najstarija, »Suzana i starci« prikazuje biblijski motiv. Druga, »Žena u interijeru« iz 1928. godine, prikazuje ženu očito iz višeg građanskog staleža. Treća, »Radnici« iz 1930. godine, sjajno prikazuje radnike kako koračaju ispred tvornica i tvorničkih dimnjaka. I dok je »Žena u interijeru« puna kolorita, »Radnicima« dominiraju sivkasto-smećkasto-crni tonovi, kojima Trepše jasno asocira na prljav i žuljevit posao radnika.

Foto Nenad Reberšak

Desni dio izložbe krije i hrvatsku premijeru, gotovo devedeset godina nakon nastanka. Po prvi je put u Hrvatskoj izložena »Svadba« Juraja Plančića, usput rečeno, slika koja ukazuje na to kakvu korist mogu imati baština i umjetnička zajednica od kolekcionara. Kallay je Plančićevu »Svadbu« otkupio od vlasnika u inozemstvu i vratio ju je u Hrvatsku. Tu su i monumentalne Mujadžićeve »Pralje«, apstraktni pejsaži Otona Glihe (i njegove Gromače) i dalmatinski kameni pejsaž Frana Šimunovića.

U desnom dijelu izložbe valja istaknuti i »Kavanu« Antuna Motike iz 1943. godine. To je slika iz njegovog lirskog, impresionističkog perioda, a Motika je jedini umjetnik zastupljen i na desnoj i na lijevoj strani izložbe. Na desnoj je strani zastupljen apstraktnom mrtvom prirodom iz 1952. godine.

I dok je desna strana mahom posvećena akademizmu, ljudima koji su slikali često i po narudžbi, slikarima koji su propitivali prirodu, tijelo, boju, lijeva je mnogo više posvećena pobunjenom čovjeku, umjetniku protiv sistema, koji bi da taj sistem mijenja ili makar da ga taj sistem ne sapinje i ne određuje mu što i kako smije raditi i misliti. Taj dio izložbe, barem njenu hrvatsku dionicu, nastojao je sažeti Ješa Denegri, jer »u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća moguće je pratiti više zasebnih i jednako značajnih problemskih smjerova utemeljenih na vrlo vrijednim pojedinačnim umjetničkim opusima, pri čemu jedan od takvih smjerova jest i onaj što se dade okupiti pod pojmovima u povijesnoumjetničkoj znanosti obilježenim formacijama avangarde u međuratnom i neoavangarde u poslijeratnom razdoblju«. I sve je to zastupljeno u Zbirci Kallay: od Zenita, časopisa/platforme za razmjenu ideja europskih avangardnih pokreta Ljubomira Micića iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, preko skupina EXAT 51 i Gorgone, izložbi Novih tendencija, Grupe šestorice.

Izložena su djela brojnih domaćih umjetnika koji su iz (neo)avangarde vremenom prešli u hrvatski likovni kanon. Od Vlade Kristla, tog »beskompromisnog anarhista i nemogućeg maestra«, ranog kolaža Tomislava Gotovca iz 1964. godine koji pokazuje autorovu zaokupljenost potrošačkim društvom (kolažem dominiraju trake za kantice valvoline motornog ulja, paketići kauguma wrigley's, stražnji džepovi traperica...), Vojina Bakića iz njegove apstraktne faze volumena rastvorenog na svjetlosne oblike. Tu su i Ivan Picelj, Đuro Seder, Marijan Jevšovar.

Nije zaobiđena ni konceptualna umjetnost i duhovito-kritički plakat Gorana Trbuljaka za izložbu »Ne želim prikazati ništa novo i originalno«. Izložba je organizirana u Galeriji Studentskog centra u studenom 1971. godine, a taj je plakat na izložbi bio – jedini izložak. Njime je Trbuljak kritzirao onodobni galerijski sustav. Tu su i Josip Vaništa i njegova »Crna linija« iz 1964. godine, jedna od amblematskih slika Zbirke Kallay (eto, opet, crna) i triptih Julija Knifera, jedna od varijacija njegovih meandara.

Kallay je kolekcionarski iskoračio izvan Hrvatske, na područje Jugoslavije (djela slovenske grupe OHO, Marine Abramović), ali je iskoračio i u srednju Europu, prema mađarskoj, poljskoj, čehoslovačkoj neoavangardi. Svaka ima svoja obilježja, tumači kustosica Ivana Janković. Poljska je bila »baršunasti zatvor«, a svakako vrijedi spomenuti niz od 20 fotografija Natalije LL na kojima je prikazana djevojka koja jede banane (niz vrlo erotiziranih prizora), a kojima je autorica iskazala kritiku eksploatacije žene u reklamama i to 1972. godine, što znači da taj fenomen i nije baš tako nov.

Mađarska je neoavangarda mnogo snažnije politički intonirana, koristi simbole države, režima, crvenu boju i mnogo je kritičnija prema poretku. Čehoslovačka neoavangarda iskazana je nazivom eseja Vaclava Havela »Moć nemoćnih«. Djelovanje konceptualnih umjetnika bilo je itekako ograničeno nakon sloma Praškog proljeća, no te 1968. godine Jiri Valoch organizirao je prvu izložbu kompjutorske grafike u svijetu.

U posljednjoj je prostoriji izložen i rad, tempera na drvu, Dimitrija Bašičevića Mangelosa »Genija nema«, po kojem je izložba i nazvana. A pitanje ima li genija postavlja i Ivana Janković u svom tekstu objavljenom u katalogu u kojem propituje tu temu, pitanje postojanja genija, u svjetlu Kantove teze o geniju i (ne)mogućnosti njene primjene na dva suprotna smjera u umjetnosti koje objedinjuje Zbirka Kallay.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.