»Tjelesnost i erotika«

Meštrovićev opus: Između strogog ćudoređa i raskalašene seksualnosti

Maja Hrgović

Meštrović je tijekom cijelog svog života, još od studentskih dana, zaneseno oblikovao likove žena i muškaraca koji prigrljuju golotinju i tjelesnu strast. Tek ovako, kad je obilje tih putenih skulptura okupljeno zajedno na jednoj izložbi, postaje vidljivom i zapanjujućom činjenica da je Meštrovićevo zanimanje za karnalnu nagost dosezalo razinu opsesije 



Grgur Ninski u Galeriji Meštrović Izložbom u Gliptoteci započet je niz predstavljanja specifičnih obilježja Meštrovićeva bujnog opusa. Zanimljivo je da je trenutno postavljena još jedna izložba o Meštroviću – u splitskoj Galeriji Meštrović otvorena je izložba posvećena Grguru Ninskom, najpoznatijem splitskom skulpturalnom obilježju, i najvećem spomeniku u Meštrovićevom opusu, visokom 7,58 metara, koja prati monografiju Maje Šeparović. 


Izložba obuhvaća pet studija prve i druge inačice spomenika u bronci i gipsu te reprodukcije arhitektonskih nacrta i crteža, a ta građa nikad dosad nije bila izlagana i javnosti je nepoznata – kaže autorica koncepcije izložbe, kustosica Maja Šeparović-Palada. Posjetitelji mogu vidjeti dvije studije ruke Grgura Ninskog i glavu koju je Ivan Meštrović izradio za spomenik, a čuva se u Muzeju grada Iloka. Uz to izloženi su i radovi iz fundusa Ateljea i Galerije Meštrović, Gradskog muzeja Drniša i Galerije umjetnina u Splitu.


Izložba sažima dosadašnja saznanja o tom spomeniku i donosi nove informacije o njegovu nastanku i postavljanju 1929., uklanjanju 1941. i ponovnom postavljanju na novoj lokaciji 1954. godine, a prikazuje se i film »Otkrivanje spomenika Grguru Ninskome« Radovana Ivančevića iz 1976. u kojemu je autor iskoristio arhivski filmski materijal snimljen na dan otkrivanja spomenika u Splitu 29. rujna 1929. Meštrović nije bio zadovoljan što je kip Grgura Ninskog nakon Drugoga svjetskog rata s Peristila premješten kod Zlatnih vrata – želio je da se spomenik vrati na Peristil ili da se postavi u neposrednu blizinu katedrale sv. Dujma, eventualno ispred Srebrnih vrata. 





– Neumitnost ljudske prolaznosti predstavljena je parovima tijela impregniranima čistim nagonom, seksualnom uzbuđenošću, erotskim prožimanjem, snagom boli i srama, ali i snom nejakog djeteta i rezignacijom starca, ističe Prančević, napominjući da je Ivan Meštrović prvi put pokazao »Zdenac života« na izložbi bečke Secesije, 1906. godine. Djelo je, očekivano, izazvalo veliku pozornost javnosti.


U priređivanju ove izložbe dragocjen je bio uvid u Meštrovićevu romansiran autobiografiju »Vatra i opekline« u kojoj, na više mjesta, kipar daje naslutiti zašto je tako često posezao za temom putene zabranjene ljubavi. Rastrgnut između ćudorednog imperativa pristojnog obiteljskog života i žudnje za slobodom, Meštrović je svoju umjetničku pozornost obilno poklanjao umjetnici Ruženi Zátkovoj i Mariji Banac, prema kojima je gajio snažne osjećaje, iako je bio u braku s Ružom Meštrović. Na jednom je mjestu u romanu zabilježio kako u Ruženi Zátkovoj vidi »mješavinu nimfe, bakantice i božice«. Na drugom spominje da je ta infatuacija ostala na razini platonske ljubavi.


»Izlikama« koje je Meštrović tražio kako bi svojim kiparstvom istraživao zabranjene zone tjelesne naslade, bavi se Barbara Vujanović iz Galerije Ivana Meštrovića, koja je izdašno obradila temu kiparova duga antičkim uzorima. 


»Vječno žensko« 


Antika je, očito, Meštroviću bila neizmjerno važan i poticajan izvor nadahnuća. Skupljao je fotografije i reprodukcije najvažnijih primjera antičke skulpture i arhitekture. Za boravka u Parizu, 1908. i 1909. godine, kada najintenzivnije radi na Kosovskom ciklusu, često posjećuje pariške muzeje, napose Louvre, pri čemu skicira antička djela. »Ovdašnji muzeji na mene mnogo uzbudljivije djeluju nego sami umjetnici«, napisao je tada u jednom pismu. Erotika je utkana u Meštrovićeve interpretacije dobro poznatih drevnih mitova, poput onoga o Amoru i Psihi, Ledi i labudu, otmici Dejanire, ali i u biblijskoj priči o židovskoj princezi Salomi.


Posebno je poglavlje Meštrovićeva života njegov odnos s Rodinom.


– Meštrovićeva monumentalna skulptura »Psiha«, za koju je također radio skice i studije, nastalo je kao osobna interpretacija Rodinove skulpture »Meditacija«, znane i kao »Unutarnji glas« (1896.). Ovo djelo predstavlja sukus bavljenja temom smrtnice, fatalno zaljubljene u Amora, te sukus dotadašnjega razumijevanja antičkoga, Michelangelova i Rodinova nasljeđa, ističe Barbara Vujanović.


Meštrović i Rodin su se 1913. i 1914. godine dopisivali u vezi s Meštrovićevom zamolbom da mu stariji kolega pokloni »Meditaciju«. Zbog ratnih nedaća i drugih poteškoća dar nije ostvaren, no Meštrovićeva reminiscencija toliko željene i cijenjene Rodinove skulpture potvrdila se u izvedbi »Psihe«. 


Zanimljivo i uvjerljivo objašnjenje Meštrovićeve fascinacije nagošću nudi Zorana Jurić Šabić.


– Meštrovićev doživljaj žene prije svega je uvjetovan odgojem u patrijarhalnoj ruralnoj zajednici u Dalmatinskoj zagori, gdje su muško-ženske uloge bile strogo odijeljene, ali njegovo formiranje isto tako duguje i duhu vremena. Izraz »vječno feminilno« ili »vječno žensko«, snažan i općeprihvaćen pojam koji se uobličio koncem 18. i tijekom 19. stoljeća, jednoobrazno je poimanje žene kao mitskog arhetipa. Ona je definirana svojim spolom, a posebice reproduktivnom ulogom, te se često povezuje uz pojmove kao što su dobrota, čistoća, nevinost i svetost. Meštrović ovaj pojam koristi u svojim literarnim ostvarenjima, opisujući idealizirano poimanje žene kroz gotovo mitsko uopćavanje, ali i suprotstavljanje principu muškosti – ističe Zorana Jurić Šabić.Dualnost u doživljaju žene (senzualnost – svetost, čistoća – karnalnost) prisutna je i u najeksplicitnijim radovima u Meštrovićevu opusu, bilo da su skriveni iza mitoloških motiva poput snošaja između Lede i labuda, bilo da zadiru u »ginekološko područje«. 


– Zanimljivo je djelo koje smo uvijek poznavali pod nazivom »Ženski akt« – Meštrović ga je u svojim zapisima nazivao »Pred porod«. Zaista eksplicitan, sugestivan položaj raširenih nogu, s naglaskom na međunožje. Rad je nastao u doba Meštrovićeve najveće plodnosti. Taj eksplicitni izraz ženskog tijela i spolnosti kod njega je zapravo traganje za praiskonskom istinom o stvaranju života, za dosezanjem vječnosti, jer ljubav je za njega zakon vječnosti, zaključuje Zorana Jurić Šabić. 


Izložba u Gliptoteci bit će otvorena do 26. veljače.


Ivan Meštrović Detalj s izložbe u Gliptoteci Čekanje , Zagreb, 1928. Dvije udovice, Pariz, 1909. Sjećanje II. Zagreb, 1928-1929. Jedan od prijedloga za Zdenac života, Beč, 1905. Dekadencija tijela Starac i djevojka Adam, Beč, 1907. Strast, Beč, 1904. Sjećanje II. Zagreb, 1928-1929. Figura žene, Zagreb, 1922. Miloš Obilić Na odmoru, Zagreb, 1933.