"Mediteran Ive Dulčića": Djela prožeta svjetlošću koja neposustalo zrači

Snimio Nenad REBERŠAK

Bilo bi pogrešno zvati izložbu u Umjetničkom paviljonu retrospektivom. Mnogo joj je bolji označitelj »Mediteran« – kaže autor, akademik Tonko Maroević, jer se u njemu savršeno zrcali Dulčićev kolorit

Veličinu opusa Ive Dulčića teško je otprve sagledati, ali je sasvim lako – i na temelju nevelikog broja uzoraka – osjetiti njegovu specifičnu težinu, individualnu određenost i likovnu vrijednost. To je umjetnik što je kroz tri desetljeća iznimno intenzivnog stvaranja uporno gradio i uspješno izgradio prepoznatljiv osobni univerzum širokoga raspona, u kojemu je izrazio ljepotu svojih vizualnih doživljaja, žestinu svojih spoznaja i uvjerenja te snagu svojega nezatomljiva i nesalomljiva etičkog impetusa.

Pripalo mu je djelovati u nelakim vremenima estetičkih i ideoloških pritisaka, ali utoliko je značajnije njegovo sustavno provođenje stvaralačke slobode, pa razmicanje granica stilskoga ili trendovskog predznaka, te gotovo neobuzdano kretanje raznim disciplinarnim, tehničkim, motivskim i žanrovskim područjima – uvodne su riječi teksta akademika Tonka Maroevića napisanog u prilog izložbi »Mediteran Ive Dulčića« kojom zagrebački Umjetnički paviljon obilježava stotu godišnjicu rođenja ovog velikog hrvatskog slikara koji je preminuo 1975. godine s nepunih šezdeset godina.

Stotine djela

Maroević kao autor izložbe naglašava specifičnost opusa ovog dubrovačkog slikara hvarskih korijena upravo nemogućnošću cjelovitog prikaza njegova stvaralaštva razastrtog po zidovima i staklima sakralih prostora pa je stoga, upozorava on, pogrešno zvati ovu izložbu retrospektivom. Mnogo joj je bolji označitelj »Mediteran«, smatra Maroević, jer se u njemu savršeno zrcali Dulčićev kolorit, vidljiv i u stotinjak slika i crteža izloženih u Umjetničkom paviljonu do 16. lipnja.

– Realizirajući svoju plodnu imaginaciju u crtežima i grafikama, u uljima na platnu i gvaševima na papiru, u kolažima i freskama, u mozaicima i vitrajima, načinio je Dulčić stotine i stotine raznolikih djela raspršenih i teško dostupnih na brojnim domaćim i inozemnim adresama. Kvadratura ostvarenja namijenjenih zidovima i prozorima mahom sakralnih prostora najvjerovjatnije nadmašuje površine sveukupnih »štafelajnih« i »skicen-blokovih« izvedbi. Te dimenzije i taj aspekt Dulčićeva opusa ne možemo ovom zgodom ni razmatrati, a nemoguće je okupiti i većinu slika iz brojnih kolekcija i zbirki.

Mediteranski osjećaj

Srećom, jezgra autoru važnijih i bližih mu radova, što ih je želio održati u svom vlasništvu, i po njegovoj je smrti sačuvana zaslugom njegove udovice Mire Dulčić, i ta intimna cjelina omogućuje nam dobar i primjeren uvid u problematiku i domete opusa – tumači Maroević koji je Dulčićev rad kritički pratio tridesetak godina. Slučaj je htio da je Maroević povodom 20. godišnjice slikareve smrti za časopis »Dubrovnik« pisao esej »Kamen«, a desetljeće kasnije je u povodu nove obljetnice objavio je još jedan ogled o Dulčićevom stvaralaštvu, »Ljeta sa sjetom«, gdje evocira postupan rast umjetnikova značenja iz njegove perspektive.

– Konačno, pobuda i ponuda da povodom 100. godišnjice rođenja slikara Iva Dulčića priredim monografsku izložbu sretna je prilika da bar donekle svedem račune s djelom što me prati od prvih likovnih doživljaja, i djelom što zahtijeva i zaslužuje da ga pratimo u svim njegovim emanacijama i realizacijama, ističe Maroević koji je kao mladić imao privilegij upoznati slikara na jednom hvarskom obiteljskom druženju.

Vraćajući se na nemogućnost izložbene retrospektive i sretno rješenje mediteranskog zajedničkog nazivnika kao neodvojive komponente Dulčićeva slikarskog rukopisa, Maroević za njegovu sredozemnu, južnu orijentaciju slikarstva najbolja obrazloženja nalazi kod pjesnika koji su s njime prijateljevali.

Sakralne teme

– Danijel Dragojević je slikara svrstao među one »koji su modernu umjetnost hrvatske nacije obogatili nekim mediteranskim osjećajem svijeta i života«. Tumačeći to određenje, pozvao se isti pisac i na Camusovu »tragiku svjetlosti«, nalazeći u njoj »izvjestan spoj osjećanja ljepote i etičkog ideala… važan… od Grka do danas«. Tom dramatičnom spoju jamačno teži pretežan dio Dulčićeva opusa, no Dragojević je prepoznao i naličje u vidu »radosti svjetlosti«. Luko Paljetak pak smješta Dulčića među one koji su pronicali »lice Juga«, no istodobno također sluti imanentni paradoks »žeđi za svjetlom koja u samoj sebi negdje otkriva tamna infernalna stanja«. Drugu jaku polarizaciju nalazi on u slikarevoj potrebi da se izrazi »posve novim jezikom zadržavši draž starine«, piše Maroević u svom tekstu u katalogu izložbe »Mediteran Ive Dulčića« – »Slikar juga, svjedok pasije«.Potonji dio naslovne sintagme, referira se na Dulčićeve religiozne teme i rad u sakralnim prostorima koji dominiraju jednim dijelom njegova opusa u kojem je, važno je napomenuti, također primaran umjetnikov autorski pečat, ističe Maroević dodajući da Dulčićeva sakralna djela nisu podređena kanonu, bila bi tada tek svete slike. Dulčićeva djela sakralne tematike imaju rasna autorska pa i avangardna obilježja – pogledajmo samo Dulčićeva »Jezuita« iz 1954., portreta svećenika kojem je Dulčić lice obojio u jednu od svojih omiljenih boja– žarku limun žutu.

– Njegovo neravnodušno svjedočanstvo šarolikih zemnih bića i prostranstava i njegova nesagoriva i neutaživa slutnja nadzemnih protega pretvorili su čitav opus u himnu stvorenja i stvorenoga, u apologiju životnoga i živoga suprotiva uništenju i smrti, naglašava akademik Maroević koji u strastvenim potezima i žarkim bojama Dulčićevih slikarskih ostvarenja vidi sačuvanu energiju vječnog obnavljanja. Dulčićeva su djela, zaključuje Maroević, prožeta svjetlošću koja i dalje neposustalo zrači.

“Mediteran Ive Dulčića”: Djela prožeta svjetlošću koja neposustalo zrači

Stotine djela

Mediteranski osjećaj

Sakralne teme