Marko Marković,  hrvatski  umjetnik  mlađe generacije, rođen  1983. u Osijeku, a  stasao na  splitskoj Umjetničkoj akademiji na kojoj je diplomirao 2007. godine, predstavlja se riječkoj publici samostalnom izložbom »Izvrnute piramide« u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Izložba predstavlja presjek njegovih radova u posljednjih pet godina;  dokumentaciju performansa, akcija u javnom prostoru, video radove, crteže, skulpture,  objekte i dokumente koji se biografski vezuju uz preseljenje umjetnika u New York 2011. godine, kao i Markovićevo kretanje kroz različite geopolitičke pozicije i sustave.

Na  studijski boravak u New York  Marković je otišao kao dobitnik nagrade »Radoslav Putar« za najboljeg mladog umjetnika, koju je dobio za performans  »Uzorno odijelo« u kojem je udružio snage s radnicima splitskog  »Dalmacijavina« i tvornice tekstila »Uzor« da  bi ukazao na problem  obespravljenog hrvatskog radništva. No, umjesto planiranog  šestotjednog boravka, u New Yorku se  zadržao tri godine, a danas živi u Beču.

Gostovanje  u Rijeci prvo je opsežnije predstavljanje autora nakon  splitske  izložbe  2013. na kojoj je predstavio svoju »američku  produkciju«, pretežno  u mediju videa, a sada je upotpunjuje i novim radovima, među kojima je i  velika instalacija sastavljena od niza radnih odijela koji nose  tragove njegova  boravka  u Americi.

Ples po tankoj liniji

Ondje je Marković imao priliku raditi kao  asistent  jednog od najutjecajnijih američkih  suvremenih  umjetnika Matthewa Barneya, sudjelujući  u stvaranju  filma »River of Fundament«. Šestosatni film, inspiriran  romanom »Drevne večeri«  Normana Mailera, kruna je  višegodišnjeg projekta začetog serijom  spektakularnih multimedijalnih performansa koji su jednokratno izvođeni   diljem Amerike u razdoblju od  pet godina. Nekoliko je performansa  implantirano i u film  koji sjedinjuje elemente klasične filmske naracije,  snimljenih performansa i suvremene  opere,  a   projekt uključuje i  veliku  zbirku skulptura u  čijoj je realizaciji sudjelovao i  Marković. No  da bi postao dijelom Barneyevog tehničkog produkcijskog tima  trebao je proći iskustvo imigranta  koji se uzdržavao različitim  nesigurnim poslovima.

– Cijela izložba pokazuje  moje kretanje kroz različite sustave i načine na koje sam se morao snalaziti da  bih  u njima  opstao i  mogao egzistirati:  od pravnog  i birokratskog  sustava, preko sistema  kulturnih  institucija,  do  ponašanja na ulici i kretanja  na prosvjedima za vrijeme pokreta  »Okupiraj Wall Street«  u  kojem sam  aktivno  sudjelovao.  Svi  su  radovi  vrlo osobni,  s  unutarnjim  potpisom,  ali  reflektiraju širu sliku društva  u kojem sam boravio  i  objašnjavaju poziciju  čovjeka koji u surovim  okolnostima  mora rješavati temeljna  egzistencijalna pitanja. Uz  ostalo, prikazujem dokumente  poput  bolničkih zapisa o  pretrpljenim ozljedama  na radu,  policijskih  kazni zbog  uličnih  prekršaja,  sudskih  izvještaja…

To  govori  o  plesu po tankoj liniji između života koji je siguran  i rizika  na  koje  se  čovjek mora  odvažiti  da  dođe do  vlastitog stava i izbori se  za  opstanak, kaže  Marković koji je u  New Yorku radio s kamiondžijama, u selidbama raznosio namještaj,  radio u restoranu, bavio se kateringom. S Meksikancima  i drugim  »gastarbajterima«  iskušao se i na građevinama.

Rad na crno

– Stigavši u Ameriku pridružio sam  se pokretu  »Okupirajmo Wall  Street«  i odmah postao jedan od njih. Mjesec i pol dana sam boravio na ulici, razgovarao s ljudima, sudjelovao u prosvjedima… Sve sam dokumentirao  kamerom  da bih dio materijala pri  kraju  rezidencije  na ISCP (International Studio and Curatorial Program)  prikazao na izložbi nakon koje  sam dobio  ponude  za daljnje suradnje i izložbe. No, to je značilo da moram  pronaći smještaj i posao  od kojeg  ću živjeti. 

Za početak sam  našao stan  koji nije bio  ni soba nego veliki improvizirani  ormar  s  ugrađenim  krevetom. Iznajmio sam ga  na dug  i  pomalo  otplaćivao  baveći se raznim poslovima, sve dok nisam došao  do  Berneyevog  studija. Ondje sam isprva  bio  lik  koji je raznosio kave,  a kad su procijenili  da imam volju raditi,  primili  su  me u studio gdje  je  posao  često  jednako  naporan  kao  onaj na gradilištu. Na kraju su pristali biti moj suport za umjetničku vizu kao kompanija koja me predstavlja – priča Marković koji je izbliza svjedočio drami  ilegalnih radnika.

– Radili  smo  na baušteli, kad  je  jedan od  nas  spazio  inspektora  koji  se približava gradilištu. Smjesta  je utekao u zgradu  na  kojoj smo  radili  i  sakrio se u podrum. Čuo je  inspektora kako hoda  prizemljem  i  traži od  šefa  da  mu pokaže  radne dozvole radnika.  Svukao je  radno odijelo, navukao  svakodnevnu odjeću i jednostavno  pobjegao kroz zadnja vrata glavom bez obzira.  Da su  ga  uhvatili,  sigurno bi ga deportirali – priča Marković o radu na crno koji je prilično raširen u Americi.

– Među građevinarima koji  inače imaju dobro plaćena  i  cijenjena radna snaga,  ima  najviše  ilegalnih radnika,  a  pogotovo  ljudi iz Meksika.  Dok  svoj fizički rad ulažu u izgradnju  Amerike i napredak ekonomije, u pravilu ih  se  ne dira,  ali  su najlošije  plaćeni i žive kao  nevidljivi ljudi koje ostatak  građanstva  ne zamjećuje. Jednostavno  ih  ne vide, kaže umjetnik koji je s  Meksikancima  adaptirao kuće  koje  su svojedobno gradili  robovi! 

–  Obnavljali smo  jednu  od  »brownstone«  zgrada,  koje  su  po  Americi   gradili   afrički robovi. Kamen se vukao  s  područja  jednog  jezera pokraj Washingtona,  a  oni su  bili glavna radna snaga. Sve što je  u New Yorku  radio  i doživio Marković je  odlučio tretirati kao umjetnost. Tako pored odjeće koja još nosi tragove fizičkog rada  i materijala s kojima je  baratao,  te raznih alata, na  izložbi možemo vidjeti fotografije  koje   prikazuju instalacije što ih je stvarao od građevinskog materijala,  kao  i video »Janje«  u  kojem  okreće  janjca na terasi restorana  s  koje  pogled puca  na  zgradu Ujedinjenih naroda.

Egzistencijalna neizvjesnost

Duž  cijelog  izložbenog  postava  provlači  se  i serija  skulptura »Popišane gaće«.  Skulpture  su  načinjene  od  velikih pamučnih  muških  gaća, obrađenih  u epoksi smoli  tako da stoje  uspravno,  u žutoj lokvi koja dočarava mokraću. Gaće su proizvedene  u Bangladešu,  gdje su  djeca  najjeftinija radna snaga, a prodaju  se u  dućanima za siromašnije stanovništvo, po cijeni od dva dolara.

– Gaće se  provlače cijelim postavom da  bi  dočarale osjećaj  egzistencijalne neizvjesnosti  koji me  pratio  na svakom koraku. U  New Yorku  je mnogo ljudi  lošeg imovinskog statusa koji ostaju bez posla, a  onda i bez  stana jer ga ne mogu plaćati  pa postaju  beskućnici.  Živi  se pod velikim   pritiskom  osjećaja  nesigurnosti. To je  osjećaj koji tjera da se upišaš od straha,  kaže Marković koji ga je  iskusio i kao umjetnik.

– Vrlo  je teško, gotovo nemoguće, raditi  druge  poslove  i paralelno se baviti umjetnošću,  a  umjetnošću se  moraš  baviti  ako  na toj  sceni  želiš  opstati jer se  očekuje da  si stalno prisutan.  Ako  te nema,  jednostavno  otpadaš. Pritom  nije  dovoljno samo  producirati  radove, nego  treba posjećivati izložbe,  pratiti  otvorenja, cirkulirati  u glamuroznom svijetu art zajednice.  

Jedan  od poznatijih radova  što  ih je  izveo za  boravka u New Yorku  bio je  perfomans »Zaoštravanje« u kojem je  ubrzanim  pokretima oštrio noževe  na prvoj policijskoj  barikadi zaštićene zone  Wall Streeta,  glavnog  središta  financijske moći i sjedišta  Burze te  velikih banaka koje stvaraju imperij kapitalizma.

–  Vrlo sam  teško  dobio  dozvolu  za  izvedbu  performansa, jer  je  to zapravo  bila  dozvola za nošenje oružja. Financijska  zona  je  štićena sa  šest policijskih barikada   i  ljudi se  u njoj ne smiju zadržavati, a kamoli nositi oružje. Stoga je  trebalo prilično truda i uvjeravanja  da su  noževi namijenjeni  umjetničkoj  akciji. Uoči izvedbe  spazili  su  me agenti osiguranja iz  banaka  koji su pokušali spriječiti  akciju, ali je  intervenirala policija objasnivši da  imam dozvolu gradskog ureda. Naravno, sve  su vrijeme budno  motrili na  mene.

Raspodjela moći

Nadomak  Wall Streetu Marković je izveo i performans  »Zvijer« u kojem je do visokog sjaja  glancao brončanu skulpturu bika, kao neku vrstu suvremenog zlatnog teleta. Skulptura  je djelo talijanskog umjetnika Artura di Modice  koji ju je  samoinicijativno postavio pred zgradu Burze  1989. godine  kao božićni dar Njujorčanima, a danas stoji dvije  ulice južnije i jedna  je  od omiljenih turističkih atrakcija.

–  Skulpturu  obilaze  rijeke ljudi  da bi  se  kraj nje  fotografirali, a  da vjerojatno i ne znaju  što  zapravo  predstavlja.  Ona ne veliča  moć i  snagu kapitalizma, nego  kritizira  njegovu  brutalnost, agresiju,  nezasitnu  pohlepu, kaže umjetnik.  

Upravo  odnos  superiornog i  inferiornog, bogatih moćnika i malog čovjeka  nit je  koja  se proteže kroz  sve Markovićeve  radove  koji od  početka stoji  na strani  radnika,  obespravljenih  i  poniženih, a  protiv  velikih  sustava moći i društvene  nepravde. 

Na  izložbi je  postavio veliki  vizual nove  raspodjele  moći  u  piramidi  kapitalističkog sustava,  na čijem  vrhu  stoji ideal  građanstva, slobode i crvena zastava  koja  se vijori  kao simbol  revolucije koja  će dovesti  do prevrata. Iznad svega stoji  natpis »Umjetnost je opasna«.

–  Vjerujem  da je obaveza svakoga čovjeka  djelovati  protiv sistema koji uništava i iskorištava ljude. Ja  tu  građansku  dužnost  ispunjavam kroz medij umjetnosti  koja,  ako je kritična,  može  postati opasno sredstvo borbe  u rukama  umjetnika, kaže  Marković  čija poruka ima dvojako značenje, jer  umjetnost postaje  opasna  i ako se liši  tog  kritičkog naboja.

– S  natpisom  »Art is Dangerous«  izveo sam performans  na Frieze Art Fairu u New Yorku, najvećem  sajmu umjetnosti, želeći  upozoriti  upravo  na tu  vrstu  opasnosti.  Umjetnička scena u New Yorku izrazito je komercijalna,  jer je kroje galerije  koje  se  prilagođavaju  zahtjevima  bogatih  naručitelja, a  iza svega  stoji  mašinerija  velikih korporacija.  Na  taj način umjetnost gubi  svaku  karakteristiku umjetnosti  i  stavlja  se  u službu  onoga  protiv čega  bi se trebala  boriti. Takva je  umjetnost  najopasnija, kaže umjetnik. 

U  radu  »OWS File«, velikom  kolažu crno bijelih  fotografija, Marković  je slikama prosvjednika  pridružio prizore svakodnevice koje prikazuju  trenutke s otvaranja  izložbi,  druženja  s prijateljima, atmosferu  noćnih klubova,  kao i dramatične  scene  poplave  koju je  New  York doživio za vrijeme uragana Sandy.  No,  kolaž nije zamišljen  kao  turistička razglednica, niti  je  tu da   bi dočarao  šarolikost  proživljenih  iskustava, već  želi  ukazati na  paralelno  postojanje  dva svijeta  koji  egzistiraju u isto vrijeme na istom mjestu, a  da i ne znaju jedan za drugoga.

Slika stvarnosti

– Veliki dio  građanstva u New Yorku  nije imao  pojma što je to OWS i tko  su  ljudi koji se bore za svoja i prava drugih. U tom ogromnom  gradu mnogi  nisu  ni  znali da se  prosvjedi  održavaju, što  nešto kazuje o  dotoku informacija i  kontroli  medija  tamošnjeg  društva.  Postoje  mediji  koji uopće ne prikazuju  stvarna zbivanja  nego se isključivo bave  banalnostima, potpuno  nebitnima  za realnu sliku stvarnosti. Kad  su se prosvjedi  na  Wall Streetu  zahuktali  i  kad je  policija  počela  biti  brutalna,  nastupila je  pak  apsolutna  blokada medija.  Bilo  kakvo  izvještavanje  o  protestu   jednostavno  je prestalo  da  se ne  bi vidjelo kako policija  tuče prosvjednike,    kaže Marković  koji  je  proteklih godina putovao i  po Turskoj, Rusiji,  Njemačkoj,  Italiji…  Ondje je izlagao radove i  izvodio  angažirane  akcije  povezane s  životom  tih prostora.

Jedan od novijih  je  performas  »Zid«,  izveden  u svibnju pred Brandenburškim vratima. U njemu je umjetnik pozvao građane  na rekonstrukciju  okupacije  Berlinskog zida,  odnosno  podizanja  živoga  spomenika  u čast »malog čovjeka«  koji diže svoj glas protiv represije  sustava. 

Marko Marković zaključio je  svoju  njujoršku epizodu preseljenjem u Beč  gdje  živi proteklih šest mjeseci  i  planira se  duže zadržati. Ondje ga  zastupa  Galerija  Michaela Stock tako da u novo iskustvo kreće s  potpuno  drukčijih  startnih  pozicija.  Na  pitanje s  kakvim  bi  zaključkom zaokružio  iskustvo  Amerike, spremno je kazao:

– Sav put koji sam prošao  i sve  što mi je trebalo da ga pregrmim zahvaljujem iskustvu života u Hrvatskoj. Upravo me  je ova sredina  i ovdašnja situacija  naučila  kako  opstati  u  surovoj  okolini  i kako se  snaći u nemogućim okolnostima. To sam jednostavno  primijenio u novoj sredini i mogu reći da sam u tome uspio.