Kad me Jasna Rodin pozvala u Galeriju Toš, odlučila sam se predstaviti intimističkim opusom nastalim posljednjih desetak godina
Ksenija Mogin svoj umjetnički život dijeli između profesije pedagoga i slikara, koji nalazi zadovoljstvo i u bavljenju različitim segmentima primijenjene umjetnosti. Trideset godina profesor je na katedri za Slikarstvo – ranije Pedagoške akademije, sada Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci – kroz to vrijeme njena su predavanja i slikarsku praksu prošli gotovo svi likovnjaci stasali u riječkoj regiji, pa kroz smijeh kaže: Na Korzu susrećem moje studente – danas su to sve ljudi u »ozbiljnim godinama«… Vrijeme leti.
Ksenija Mogin diplomirala je i završila poslijediplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, u klasi prof. Janeza Bernika. Prisjećajući se tih dana konstatira da je studij bio izuzetno zahtjevan, obvezujući i pred buduće slikare je postavljao stalna pitanja – o svrsi, talentu, perspektivi, ostavljajući dubok trag sumnje u ispravnost odabira…
– Kao pedagog danas ne odobravam takav pristup, ali bih željela studentima prenijeti dio tog nekog unutrašnjeg moranja, tu volju za radom. Samo neprestanim slikanjem postaje se slikar, pritom su uvjeti u kojima se radi – sasvim nebitni.
Spomenar
Radili smo u hladnim ateljeima, grozničavo iscrtavajući ideje kojima su vrvile naše misli, stalno se pitajući o vlastitim granicama umjetničkih mogućnosti. Sumnja je bila uvijek prisutna i pratila me dugo, pa i onda kad sam postizala uspjehe i dobijala priznanja.
Ne želim opteretiti svoje studente takvim razmišljanjem. Neka slobodno stvaraju i iskazuju svoje misli, ali želim da znaju da se ovim poslom treba baviti intenzivno i stalno, ako su ga već odabrali kao svoj budući poziv.
Kseniju Mogin susrela sam na otvaranju njene izložbe »Secret Obsession, Ključevi Edena, 2014«, u Galeriji Toš u Puntu. To je njen povratak u javnost nakon šest godina.
– Prošla sam kroz razdoblje osobne krize i promjena tako da nisam izlagala od 2008. godine. Kad me Jasna Rodin pozvala u Galeriju Toš, odlučila sam se predstaviti intimističkim opusom nastalim posljednjih desetak godina. Neki radovi iz ciklusa »Spomenar« već su bili izlagani, ali kad sam ih pripremala za ovu izložbu shvatila sam da su u selidbama oštećeni i da uopće ne uspostavljaju dijalog s novim radovima. Lakše mi ih je bilo ponovo napraviti, nego obnavljati stare i zato je ova izložba, zapravo, kompilacija cjeline kojom zaokružujem opus »Spomenar«. Kojim se više neću baviti.
A odakle naslov izložbe »Secret Obsession, Ključevi Edena«?
– Na stolu sam imala praznu bočicu parfema »Secret Obsession« Calvina Kleina. Kad je na nju pala zraka sunca shvatila sam poruku. A »Ključevi Edena« – to je rajski vrt – priča o ženi, muškarcu, obmani, o Adamu i Evi, o zmiji i jabuci, o izgonu iz Raja… Tom se temom, na ovaj ili onaj način, bavim u svim ovim radovima, zato i kažem da se radi o intimističkom opusu, koji se ne može prepričati. Kad stanete pred neki od ovih radova – ili osjetite poruku, ili vas ostavi ravnodušnima…
Sunce
Kažete da je gotovo sa »Spomenarom«. Što sad radite ?
– Ovo je bila neka rubna igra s kičem, zanimljiva, naoko jednostavna ali istovremeno opasna – likovna igra postaje akrobatski hod po žici gdje balansiranje postaje ključni element u nastojanju da objekt koji stvaram zadrži likovni, a ne pređe u pripovijedni izraz. Naći pravu mjeru unutar kreacije – najteža je odluka.
Što sad radim? Vraćam se slikarstvu. Trenutno se bavim izlascima sunca i mjesečinama. Naime, iz zdravstvenih sam razloga počela terapiju solarne joge – »sun gazing« – ustajem u osvit dana i tada otkrivam sasvim novi svijet. Žao mi je ljudi koji spavaju i nemaju prilike to vidjeti – sve je u tim prvim trenucima dana drugačije, i životinje se ponašaju potpuno neuobičajeno… a i svaki je osvit drugačiji. I sad ti to nacrtaj! Ponijela me ta ljepota, iako sam potpuno svjesna da se bit tog trenutka ne može oponašati…
Kupila sam sprejeve, jer samo oni daju to nešto kozmičko što me zanima da prenesem; s druge strane znam da su vrlo štetni za zdravlje, pa sam kupila i metalik boje… Za sada samo eksperimentiram. Ne znam kuda će me odvesti.
Crtež
Kažete da pripremate retrospektivu ove jeseni u Galeriji »Kortil«.
– Da. Željela bih izložiti svoje crteže. Nakon povratka iz Ljubljane mnogo sam radila – imam more crteža, sve bez potpisa, jer su to bile bilješke navrlih ideja i misli… Uvijek sam bila sklona crtežu – svaki moj rad započinjao je crtežom i varirala sam ideju sve dok s njom ne bih bila u potpunosti zadovoljna i dok ne bih razradila svaki detalj.
Tako je bilo i s kostimima. Pet godina radila sam s kazališnom grupom SKAM koju je u Opatiji vodila Rajna Miloš. Pet zlatnih godina, u kojima smo živjeli s kazalištem, sve na krilima ljubavi prema kreaciji… Dan pred premijeru Rajna bi iznajmila »Adriatic« i mi bismo radili cijelu noć. Ujutro bi nam teško bilo poći doma! Svi smo živjeli s tim predstavama, a pratili su nas i sponzori.
Mladi
Poslije sam radila za Karneval – maske, kostime za diplomatski bal, mažoretkinje… Takav se posao može činiti banalnim, ali kao što se glumac mora osjećati dobro u kostimu, tako i karnevalski kostim mora biti udoban osobi koja ga nosi. A to znači da treba uvažavati i tjelesno obličje i duh osobe za koju se kreira.
Radeći te karnevalske kreacije napravila sam bezbroj crteža. Svaki crtež otvorio je novo pitanje, a odgovor je pak ležao u sljedećem crtežu. Tek kad bih našla sve odgovore – s gotovom i do kraja razrađenom idejom – išla sam krojačicama.
I te bih crteže voljela izložiti u »Kortilu«.
Vratimo se Vašem pedagoškom radu, jer on je na neki način produžena ruka Vaše umjetnosti.
– Kad sam završila studij – nisam se vidjela u pedagogiji. No ubrzo me ponio taj kontakt s mladima, sjajno se osjećaš kad oformiš grupu i onda kreneš razvijati ideje. I nakon trideset godina pedagoškog rada još uvijek volim taj posao, iako su današnje generacije mladih bitno drugačije od nekadašnjih. Ali i ovi su osjetljivi i ranjivi, kao i mladi ljudi nekada.
Razumijem da im je teško, imaju previše informacija, a premalo životnog iskustva da sintetiziraju ili pročiste informacije. Zato su njihovi radovi često artificijelni, jer ne počinju od manjeg prema većem, a pritom stalno imaju i osjećaj bespotrebnosti, zbog kojeg im se teško fokusirati i usmjeriti svoju kreativnost. Možda zato i nemaju onaj panični poriv prema radu koji mora proći svaki umjetnik dok ne ispeče zanat. A to je ono što smo mi imali, svjesni da je dril stvorio i najveće umjetnike!
Ipak, moram reći da su to sve dobra i većinom talentirana djeca. Njihova se kreativnost vidi na završnim izložbama, gdje rade fantastične stvari – ni iz čega! Neimanje razvija kreativnost više od imanja. I ljubav prema onome što radite. Tako je, uostalom, u svakom poslu…
