Uoči izložbe u Malom salonu

Kožul i Žižić: Živimo u apsurdnom trenutku koji je umjetnički neodoljiv

Sandra Sabovljev

Ako ćemo biti potpuno autoironični, bavljenje suvremenom umjetnošću u kontekstu lokalne interpretacije kapitalizma 2015. godine donekle je apsurdno. Kroz sve naše radove provlači se taj vrijednosni disbalans između onoga što živimo i što mislimo da živimo



Umjetnički dvojac Kristijan Kožul i Damir Žižić iza sebe ima nešto više od godinu dana zajedničkoga rada i četiri samostalne izložbe. U siječnju 2014. godine, u sezoni rasprodaja, u Galeriji Karas HDLU-a postavili su svoju prvu izložbu indikativnog naslova »0,50«; s drugom, »Bez naslova«, nastupili su ljetos u Kući Lauba, da bi izloživši »Spektar« eksponata u rujnu otvorili sezonu u Muzeju suvremene umjetnosti. Dobitnici su otkupne godišnje nagrade [email protected] (2014). Sutra, u Noći muzeja Kožul i Žižić u Malom salonu riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti otvaraju četvrtu samostalnu izložbu naslovljenu »Wonderful Things will Happen«.


   Žižićevi i Kožulovi radovi sadrže snažan komentar nasilja pandemske konzumerističke kulture, suptilni crni humor kao vitalni refleks na apsurd nastalo iz rascjepa stvarnosti u kojoj živimo i koju mislimo da živimo. Izložba »Wonderful Things will Happen« (Dogodit će se divne stvari) događa se u sklopu međunarodnog projekta »Spajalica« koja se oslanja na aktualne kulturne prakse vezane uz reaktiviranje javnog i urbanog prostora, a dodatno se bavi nesnalaženjem (pozicioniranjem) čovjeka u socijalno-ekonomskim stremljenjima u kojima se kanalizira kretanje svjetskog kapitala. Simptom problema leži u činjenici da je pitanje »zašto siromaštvo većine raste«, postalo svakodnevno, a čini se, i nerješivo.


   U kontekstu Vaše umjetničke prakse naslov izložbe »Wonderful Things Will Happen« zvuči gotovo zloguko, pomalo distopijski. Varam li se?




   ŽIŽIĆ: Nije baš zloguko, ali distopijski definitivno jest. Distopijska je poruka jer se bavimo temama vezanim za svijet u kojem živimo, a on je – nemojmo se zavaravati – distopija. Nema naslov toliko zao omen, koliko se veže uz neke marketinške strategije, kako naslovi i slogani djeluju psihološki, kako manipuliraju nama.


   KOŽUL:Stvar je jednostavna – bavimo se neskladom realnosti i projicirane slike te stvarnosti. Tretirali smo primjerice, taj disonantni moment u potrošačkoj sferi kroz prvu izložbu »0,50« u Galeriji Karas i kroz seriju fotografija univerzalnog sretnog para. U posljednjim radovima bavimo se turističkom diskrepancijom.


Elementi marketinga u umjetnosti


ŽIŽIĆ: Ma koliko se mi lagali, postoji mjesto gdje se susreću umjetnost i marketing. Zajedničko im je to što grade narativne iluzije, samo je pitanje za što se koriste i koliko dotiču ljude. U tom srazu marketinga i suvremene umjetnosti, kada je riječ o utjecaju na ljude, jasno je tko izvlači deblji kraj. Upravo zato, da bismo imali veći doseg, uzimamo neke elemente iz marketinga i transponiramo ih u medij suvremene umjetnosti.


   Kako ste zamislili izložbu, kako ćete je postaviti?


   ŽIŽIĆ: Izložba je kombinacija starih i novih radova. Ona je kumulativni efekt naših dosadašnjih izlaganja. Izložba se sastoji od devet radova, od kojih su četiri nova eskponata. Ti novi uradci su zapravo odraz naše nove umjetničke strategije.


   KOŽUL: To je imaginarij koji će se češće ponavljati u idućim izložbama i tiče se idealizacije turizma. Time smo već počeli izložbom »Spektar« u MSU-u s radom »Inflatable realities« osmišljenim kao hrpa plažnih rekvizita izlivenih u betonu. Tu je i instalacija »summersunlove« sastavljena je iz niza odljeva morskih školjaka koje odzvanjaju remixom konfekcijskih ljetnih party hitova u izvedbi našeg dragog prijatelja Vinka Pelicarića.


   Prostor je jako bitan za izložbeni komunikacijski kanal. Kako korespondiraju Mali salon i vaši eskponati?


   ŽIŽIĆ: Taj prostor je sve ono što većina hrvatskih izlagačkih prostora nije, a to znači da je to mjesto žive komunikacija s ulicom, prolaznici ondje imaju izravan kontakt s umjetnošću za razliku od muzeja koji uglavnom funkcioniraju kao bastioni. Veliku skulpturu »Inflatable realities«, tešku tonu i pol, postavili smo na Korzo čime dobivamo još izravniju interakciju, a to je ono što nas zanima.


  KOŽUL: Ljepota je u tome što imamo rad izvan galerije koji se tematski nadovezuje na radove izložene u Malom salonu. Imamo komunikaciju od krajnjeg zida galerije – prozora – do radova u vanjskom prostoru – na Korzu.


   ŽIŽIĆ: Kad govorimo o tom razgraničenju, važno je reći da u izlagačkoj praksi ima puno »retail estetike«. Zanimljiva nam je ta maglovita granica između različitih prostornih namjena. U Galeriji Karas smo postavili prvu izložbu »0,50« tako što smo napravili lažni rastureni izlog unutar galerije s punom sviješću da taj umjetnički prostor može svakoga dana postati trgovina s izlogom. Intrigira nas fenomen korištenja javnog prostora i njegova dinamika.


Napuhavanje balona


Inspiraciju nalazite u marketinškim manipulacijama, posttranzicijskom jadu. Kako biste opisali svoju poetiku?


   ŽIŽIĆ: Ako ćemo biti potpuno autoironični, bavljenje suvremenom umjetnošću u kontekstu lokalne interpretacije kapitalizma 2015. godine donekle je apsurdno. Kroz sve naše radove provlači se taj vrijednosni disbalans između onoga što živimo i što mislimo da živimo. Pitanje je lažemo li se ili smo sve shvatili pa nam je još gore. Nije bilo tako davno, neke 2007. kada je sve cvjetalo i obećavalo. No dogodio se preokret i u samo četiri godine je nestalo sve. Stvar je izuzetno krhka.


   KOŽUL: Kad se vrši aproprijacija jedne estetike, traži se način da je se učini disfunkcionalnom. Nama je jako jednostavno u trenutku u kojem živimo vidjeti koliko je lako obećavati i koliko je rezultat svega surealan. Lako je napuhati balon preko svake granice. Upravo je ta zarazna artificijelna atmosfera optimizma umjetnički interesantna. Ta imaginarij optimizma je toliko udaljen od realnosti da je stvar suluda.


   Pokušavate li svojim radovima ukazati na taj rascjep?


   KOŽUL: Ne, nikakva didaktička djelatnost nije nam cilj. Nismo čak niti angažirani. Podvukli smo crtu na sferu komentara.



   ŽIŽIĆ: Urbana kultura i mladost su stvari koje dobro prodaju bilo koji proizvod. Često se događa da marketing koristi recentne događaje. Recimo, vrlo kratko nakon Ocuppy Wall Streeta mi imamo reklamu za jeans u kojoj statisti trče s bakljama uz slogan »naprijed«, odnosno »go forth«. To se događa u svim sferama. MTV izgleda kao pop-art osamdesetih, kao da si ušao u muzej te dekade.?   KOŽUL: Umjetnost se nekada smatrala vizualno progresivnom pa je iskorak između primjene umjetničkih estetika unutar komercijalnih djelatnosti bio deset godina, postao je onda pet, a sad se nalazimo u sferi simultanih prijevoda. Dakle, sada kad se neko umjetničko djelo pojavi, ono automatski prelazi u marketing, u vizualnu sferu u kojoj više nije moguće razlučiti što je umjetnost, a što umjetnost oglašavanja. Linija razgraničenja naprosto postaje sve mutnija i zanimljivo je naći taj moment vizualnoga govora koji postaje neprimjenjiv za bilo što drugo nego za umjetničku realizaciju.   Taj moment nam je interesantan, iako nekad moramo napraviti korak da vratimo uzeto nazad, preokrenuti sve to i dobiti nešto nelogično u svom djelovanju.


   ŽIŽIĆ: Smatramo da umjetnost mora reflektirati vrijeme u kojem živimo. Pričamo zapravo o stvarima koje su naša realna iskustva, tiču se stvarnosti u koju smo direktno uronjeni.


   Umjetnički angažman u ovom okruženju smatrate pomalo apsurdnim no svejedno se ne možete se oduprijeti tom sizifovskom porivu.


   ŽIŽIĆ: Marko Aksentijević bi rekao »Nije to taj kamen, Sizife«. Šalim se – jednostavna je to odluka, nemaš izbora. Problematično je samo ako se postavljaš mesijanski i ako dociraš ljudima. Ako želiš raditi art koji derivira iz realnog svijeta, onda se samo moraš okrenuti oko sebe.


   KOŽUL: Polariteti realnosti su pomaknuti do takvih ekstrema da živimo u toliko apsurdnom trenutku koje je umjetnički naprosto neodoljivo.


Proročanstvo ljeta


Jesu li loša vremena dobra za umjetnost?


   KOŽUL: Ja mislim da su loša vremena za sve loša. Doveli smo našu lokalnu situaciju do krajnjeg apsurda. Mi smo se izdvojili od svog realnog okruženja i mentalno i ekonomski i povijesno. Funkcioniramo u jednoj državi koja kontinuirano gospodarski pada, proživljavamo prolongirani ekonomski kolaps, oporavka nema na vidiku, svako malo se izvlače teme koje su trebale biti prerađene već prije 15-20 godina.


   ŽIŽIĆ: Svi naši radovi, ako se prati linija iz koje oni vuku kontekst, korespondiraju s nekom realnošću koja je potpuno iščašena. Naš posljednji rad priča o proročanstvu ljeta, imaginarij Zrća deriviramo iz stvarnosti fotogalerija newsportala garniranih poprsjima i kadrovima frivolne zabave.


   KOŽUL: Fascinantno je koliko je utopija postala simplificirana. Nemamo više ideologiju politike nego samo posuđenu kulturu, uvezenu realnost. Riječ je ovdje o modelu festivala, što je možda, ironično, najuspješnija grana naše ekonomije.


   Mogu li se ti imaginariji i simboli podvesti pod termin »kapitalistički realizam« nastao šezdesetih kao reakcija na konzumerizam srednje klase? Apsurdno, kod nas je on sad izvrsno kontekstualiziran, iako srednja klasa nestaje brzinom kojom konzumerizam raste.


   KOŽUL: Situacija u Njemačkoj tada bila je značajno drugačija od naše današnje. To je njemačka paralela američkom pop-artu – teška, mračna, kritična, vrlo elokventna. Ono što je tamo bila kritika definiranja identiteta kroz konzumerizam, kod nas je u stvari neostvarivo jer onemogućeno konzumiranje. Odnosno, naš je konzumerizam najniže vrste. Nismo se naprosto usudili na bilo koji viši oblik konzumerizma. Naše želje su male, naša utopija je jeftina. Ne možemo ni zamisliti kako izgleda luksuzni odmor, eventualno iza koncepta luksuznog odmora vidimo cruiser, a razlike ostanka u skupim i jeftinim hotelima su zapravo samo pitanje scenografije, a ne sadržaja odmora.