Dubrovački slikar

Izvor Pende: ‘Najveće revolucije u umjetnosti dogodile su se u slikarstvu’

Kim Cuculić

Dubrovački slikar Izvor Pende / Foto Vedran KARUZA

Dubrovački slikar Izvor Pende / Foto Vedran KARUZA

Nemam stalan posao, bavim se samo slikanjem. Moja supruga također je umjetnica, pa s njom razgovaram o umjetnosti. U Hrvatskoj živimo svoj san o umjetnosti; možemo si to priuštiti i to nas ispunjava



RIJEKA – U riječkom MMSU-u do 19. travnja može se razgledati izložba »Plivati zajedno«, na kojoj su izloženi recentni radovi njemačkog slikara Daniela Richtera i dubrovačkog autora Izvora Pendea. Izložba je imala premijeru u Splitu u Galeriji umjetnina krajem 2017. u kustoskoj koncepciji Branka Franceschija, zatim je bila u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a riječko izdanje predstavlja novu likovnu interpretaciju radova dvojice slikara.


Radi se o neobičnom autorskom dvojcu koji pripada različitim generacijama te djeluje na različitim geografskim područjima, s čime je povezan i njihov status kod umjetničke publike. Dok je Daniel Richter njemački umjetnik zavidne međunarodne reputacije, Izvor Pende samozatajni je autor čije je djelovanje posljednjih godina vezano uz Dubrovnik, ali je njegova profesionalna formacija u neraskidivoj vezi s njemačkim prostorom, što se u radu odražava kroz referiranje na suvremeno njemačko slikarstvo. Oba se umjetnika, svaki na sebi svojstven način, izražavaju u mediju slikarstva, povezuju ih prijateljske veze, a njihovi se radovi nalaze na suprotnim stilskim polovima.


Iako se rad Izvora Pendea veže uz figurativno slikarstvo, na riječkoj se izložbi predstavlja slikama nastalim unazad dvije godine u kojima bilježi zaokret u radu: figuracija je potpuno nestala i prepustila mjesto apstrakciji. Daniel Richter, poznat po svojim velikim formatima, svoju poetiku duži niz godina temelji na figuraciji te je poznat kao jedan od vodećih suvremenih figurativnih umjetnika. U Rijeci se predstavlja radovima koji na specifičan način komuniciraju sa slikama Izvora Pendea.




U povodu izložbe, razgovaramo s Izvorom Pendeom. Nakon dvije godine studiranja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, odlazi na studij slikarstva u Kunstakademie u njemačkom Düsseldorfu, gdje je diplomirao 2005. Od tada je samostalno izlagao u Bonnu, Münchenu, Hannoveru, Düsseldorfu, Zagrebu, Dubrovniku…


Umjetnička solidarnost


Kako je došlo do izložbe na kojoj izlažete zajedno s europski poznatim slikarom Danielom Richterom?


– Prije nekoliko godina dogovarao sam izložbu sa Slavenom Toljem, a onda je Branko Franceschi došao na ideju da napravimo izložbu s Richterom. Naravno, nametnulo se pitanje njegovih termina, skupih radova i visoke cijene osiguranja. Zatim je Daniel došao u moj atelje i rekao da krenemo u zajednički projekt. Budući da smo prijatelji, do izložbe je došlo na temelju međusobnog povjerenja. Ova izložba stoga je nastala u posve drugačijim okolnostima nego što bi to bilo u Njemačkoj ili negdje drugdje. Mi si ovakvu izložbu ne bismo mogli priuštiti. Daniel Richter je za projekt »Plivati zajedno« posudio radove u svojem vlasništvu. Riječ je o prijateljskoj gesti i umjetničkoj solidarnosti. U tom smislu ovo je izniman projekt i jedna posebna prilika, ali to ne bi trebala biti poruka da se izložbe mogu raditi bez novca.


U vašem radu došlo je do radikalnog zaokreta od figurativnog u apstraktno. Zašto se dogodila takva promjena u vašem slikarstvu?


– Dosta vremena slikao sam figurativno, a onda je došlo do određenog zasićenja. Zaokret u apstrakciju je radikalna promjena, odnosno riječ je o pristupu slikarstvu drugim alatima. Nametnulo mi se pitanje kako formalno reducirati sliku, a istodobno je ispuniti sadržajem. Uvijek mi je važna građa slike. Slikarstvo je za mene način razmišljanja. Bitno je naći svoju poziciju, znati zašto slikate i raditi to kvalitetno. Povratkom u Hrvatsku ohrabrio sam se i oslobodio. Vani postoji tržište, koje diktira trendove i kojemu se treba prilagođavati, a ovdje vam nitko ne stoji nad glavom i možete hrabro raditi svoj pisao. Živim u Dubrovniku, izvan centra, ali to je za mene privilegij.


Može li se u vašem i Richterovu slučaju govoriti o »njemačkoj slikarskoj školi«?


– Ne bih previše ulazio u Danielove slike. One su odraz njegova načina razmišljanja o slikarstvu i kod njega se osjeća utjecaj ekspresionizma. Studirao sam i živio u Njemačkoj, što je sigurno utjecalo na moj način razmišljanja. Kod mene se radi o spoju dvaju svjetova, zapadne i istočne Europe.


Ciklusi slika


Kakav je danas, u kontekstu suvremene umjetnosti, status slikarstva?


– Što je trenutačno »in«, spada u sferu pomodnosti. U svijetu gdje tržište postoji, možda su i potrebni trendovi. Kod nas se još uvijek diskutira o razlici među medijima, a moj je stav da danas nema potrebe uspoređivati medije. Svaki umjetnik nađe svoj medij i ima svoje alate. Rekao bih da je slikarstvo uvijek prisutno i iznova oživljava. Najveće revolucije u umjetnosti dogodile su se upravo u slikarstvu. Slika je bezvremenska.


Kakav je vaš odnos prema »starim majstorima«?


– To ovisi o tome u kojoj su mjeri po načinu razmišljanja suvremeni. Oni koji su imali samo estetiku, bili su »tehničari« i ostali su u svom vremenskom okviru – nisu mi zanimljivi i u tome ne vidim smisao. Nekad su, osim toga, slikari radili po narudžbi. No nekad je bilo i slikara koji su drugačije razmišljali, poput, recimo, Tintoretta.


Kakav je vaš uobičajeni proces stvaranja?


– Obično radim više slika paralelno. Nastojim stvarati cikluse slika, koji imaju zaokruženu priču. U procesu se puno nauči, a iz pogrešaka se dalje uči.


Imate li neki stalan posao?


– Nemam, bavim se samo slikanjem. Dobar dio dana sam u studiju, a često i navečer radim skice. Moja supruga također je umjetnica, pa s njom razgovaram o umjetnosti. U Hrvatskoj živimo svoj san o umjetnosti; možemo si to priuštiti i to nas ispunjava. Nema stresa i nitko ne naređuje. Ovdje je veća sloboda i nije potrebno praviti kompromise. S te strane je Hrvatska dobra, dok Njemačka ima neke druge prednosti.


Možete li usporediti akademije u Zagrebu i Düsseldorfu?


– Akademija u Zagrebu nije loša, ali osjećao sam da to nije to. Prebacio sam se u Njemačku, gdje je slikarska i kulturna scena znatno jača nego u Hrvatskoj. Akademija u Düsseldorfu ima dugu tradiciju i na njoj rade vrhunski profesori. Dok se u Zagrebu više radilo na crtanju i tehnici, u Düsseldorfu sam imao više slobode i pustili su me da slikam. Tamo se više komunicira na bazi umjetnosti. Njihova je Akademija internacionalna, njeni profesori su umjetničke zvijezde, a velika važnost pridaje se i studentima. Kao stranac tamo sam se osjećao kao kod kuće, možda više nego u Zagrebu. Slikarstvo je maratonski posao i ne može se naučiti nabrzinu. Teško je da ćete u današnjem umjetničkom svijetu otkriti nešto novo. Morate imati svoju priču i znati što radite.