Prije nego što je advent radikalno »konzumeriziran«, prije nego što su simboli Božića postali šatori s kobasicama i fritulama, jedna od prvih asocijacija na Božić bio je Orašar, drveni vojnik koji je uz malo čarolije i mašte od obične drobilice za orahe postao junak najbajkovitijeg baleta na svijetu. Upravo je Orašaru posvećena izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, koja je u desetak dana nakon otvorenja privukla 10.000 posjetitelja.

Bilo je za pretpostaviti da će Orašar, mudro postavljen u vrijeme kad ga se može doživjeti kao kulturna nadogradnja pučkosajamskog adventa, mamiti posjetitelje: sa svojim obiljem drvenih lutaka, velikih miševa, odličnih fotografija najboljih izvedbi ovoga baleta i skicama i slikama najboljih scenografija, izložba je pravi mali biser sezone, a snažnom vizualnom dojmu pridonijela su i rješenja autora postava Saše Šekoranje i Deana Franića.

– Balet »Orašar«, izvorno ruski »Ščelkunčik«, praizveden je 18. prosinca 1892. godine, a naručio ga je direktor Carskih kazališta Ivan Aleksandrovič Vsevoložski, čija je namjera bila dobiti balet koji se trebao izvoditi nakon opere kao ozbiljnog dijela večernjeg programa. No »Ščelkunčik« je nakon samo jedanaest izvedbi u kombinaciji s Čajkovskijevom operom »Jolanta« nadrastao taj koncept i stekao vlastiti puni termin – ističe kustosica Arijana Koprčina, autorica izložbe.

Šašavo razbarušena priča

Okosnicu izložbe čini građa koja ilustrira povijest baleta »Orašar« – kostimi, skice kostima i scenografije te fotografije izvedbi na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (taj dio je prikazan i arhivskom građom iz Arhiva Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU). Ishodište čine izlošci iz Državnog muzeja kazališta i glazbe u St. Peterburgu – skice kostima direktora carskih kazališta Vsevoložskog i scenografski kartoni za praizvedbu. Kronologija vodi sve do impozantnih kostima izrađenih za reprezentativnu rekonstrukciju baleta »Orašar« 2013. u Berlinskoj državnoj operi, a koje je prema originalnim skicama Vsevoložskog osmislila ruska kostimografkinja Tatiana Noginova.

Priča o Orašaru je poznata: bila jedna djevojčica Klara koja je za božićni dar dobila drvenog lutka u obliku vojnika koji ustima može drobiti orahe. U njenom snu on oživljava, vodi borbu s miševima i naposljetku Klaru uvodi u carstvo Vile šećera. Originalnu priču potpisuje Ernst Theodor Amadeus Hoffmann i na njemačkom izvorniku zove se »Nussknacker und Mausekönig« (Orašar i kralj miševa).

– Taj lutak je postao zaštitni znak i lajtmotiv priče objavljene 1816. godine u Berlinu i baleta praizvedenog 1892. godine u Sankt Peterburgu. Lutak je zapravo drobilica za orahe, svojim postojanjem duboko ukorijenjena u njemačku božićnu tradiciju, ističe Arijana Koprčina.

Upravo je potonja činjenica – o orašaru kao predmetu iz primijenjene umjetnosti – posvećen jedan dio izložbe.

Mnogo se zanimljivih podataka može saznati u obilasku. Na primjer, ključna osoba koja je Orašara učinila tako značajnim elementom europske kulture je Lev Ivanovič Ivanov (1834-1901), ruski plesač i pedagog kojemu je angažman dopao nakon što se razbolio njegov mentor Marius Petipa. Bio je tada mlad i neiskusan, ali talentiran. Njegova je koreografija točaka poput »Plesa pahuljica« i »Valcera cvijeća« osobito cijenjena, čak i od kritičara koji su početkom 20. stoljeća baletu prigovarali jer se temelji na šašavo razbarušenoj priči.

– Opće je poznato da prve kritike nimalo nisu štedjele balet »Orašar«, kritičarima su smetale nekonherentnost priče koja je u to doba bila ključna za uspjeh baleta, a balet je bio i slab u svom plesnom aspektu. Ne samo što su u njemu nastupala djeca, što je smanjivalo tehničku složenost plesova prvog čina, nego se i glavna balerina pojavljivala tek na kraju drugoga čina. Tvrdilo se da je riječ o »baletu kojeg plešu djeca za djecu«, no to nije narušilo uspon baleta – kaže Koprčina.

Priča o talentiranoj obitelji

Priča o Orašaru u Zagrebu u neku je ruku priča o jednoj talentiranoj obitelji. Balet je postavila Margareta Froman, primabalerina moskovske Carske opere i potom prvakinja zagrebačkog kazališta, s braćom, plesačima Maksimilijanom i Valentinom.

S njima je došao i treći brat, slikar Pavel Froman, posvećen scenografiji i kostimografiji. U Zagrebu su prvo postavili pojedine prizore »Orašara« u proljeće 1923. godine i potom cjelovitu predstavu koncem 1931. godine.

Scenski doživljaj predstave i njezinih najuspješnijih scena donose fotografije kultnog zagrebačkog ateliera Foto Tonka.

Nakon uspjeha ovog baleta u Zagrebu Margareta Froman je pozvana koncem 1937. godine u Milano, u Teatro alla Scala, da ondje po prvi puta u toj kući postavi ovaj balet. Premijera je održana u veljači 1938. godine, s izuzetnim uspjehom. Kod nas je do Drugog svjetskog rata balet »Orašar« postavljen još jednom, 1940. godine, i tada je scenografiju osmislio Marijan Trepše.

– Nakon rata, već ranih 1950-ih, događa se zanimljiva prilagodba »Orašara« novom političkom poretku: Badnja večer postaje proslava dječjeg rođendana. No takva promjena i nije bila slučajna jer je predstava izvedena povodom rođendana Josipa Broza Tita 1952. godine, ističe Koprčina.