Goli sram

Izložba Vlaste Delimar „Put your faith in women“ u bečkoj galeriji Michaela Stock

P. N.



U bečkoj galeriji Michaela Stock u tijeku je samostalna izložba Vlaste Delimar pod nazivom „Put your faith in women“. Kustos izložbe je Marko Stamenković. Izložba ostaje otvorena do 29. listopada. 


Marko Stamenković tim je povodom napisao:


“Više od bilo koje druge suvremene hrvatske likovne umjetnice, položaj Vlaste Delimar (1956, Zagreb) je okarakteriziran kontroverzom. Najpoznatija po slavljenju erotske komunikacije svojim autobiografskim portretom golog ljudskog tijela, na prvoj samostalnoj izložbi u Austriji, preuzima na sebe moć „svećenice“ i „porno zvijezde“ osvrćući se opet na temu nesputane seksualnosti. Međutim, ovaj put čini to s obzirom na društvo čije prikriveno privilegiranje vjerskih i rasno utemeljenih inicijativa ostaje, unatoč poricanju, duboko ukorijenjena norma u kolektivnoj podsvijesti. Neupućene čitatelje bi trebalo podsjetiti na podrumsku „subkulturu”, svojstvenu austrijskim kućanstvima i na njene seksualno nabijene, opsesivno psiho-dramatične stvarne životne scenarije koji se često vrte oko fenomena kao što su incest, sadomazohistički rituali i neonacistički kultovi.To ponajbolje ilustrira poznati zloglasni slučaj Fritzl (2008) o kojem svjedoči dokumentarni film Ulrich-a Seidl-a „Im Keller“, 2014. Kontinuirano mučeni vlastitim neslavnim iskustvom ljudskog tijela (ispruženo na sve četiri, vezano, zlonamjerno dodirnuto irazodjenuto, razgolićeno, dodirnuto, penetrirano, silovano pa spaljeno – a sve to u obožavanju), gledatelji su sada pozvani vidjeti nešto „novo“; ne golu egzibicionisticu koja se pretvara da je svećenica i porno-zvijezda istovremeno, nego odraze vlastite kolektivne podsvijesti izvučene iz podruma na bečko dnevno svjetlo.Rođena u proleterskoj obitelji, Vlasta Delimar se pojavila u kasnim 1970-ima na umjetničkoj sceni bivše Jugoslavije, a svoju umjetničku praksu nastavlja internacionalno u razdoblju od gotovo četiri desetljeća. Između 1978. i 2016. su nastala mnogobrojna djela koja obuhvaćaju performanse, akcije, hepeninge, video dokumente, fotografije, foto kolaže i instalacije. Tako je ostavila neizbrisiv trag u razvoju vizualne kulture i politike tijela u srednjoj i istočnoj Europi, koji je okrunjen retrospektivnom izložbom To sam ja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2014. godine.


Golotinja je nešto prema čemu svaki čovjek ima određeni odnos – bilo pozitivan ili negativan, bila to crkva ili porno zvijezda. Kod golotinje se ne radi samo o tijelu nego i o genitalijama. Genitalije i odnos prema njima – na tome crkva gradi dogmu. Količina obučene ili svućene odjeće […] zatim imamo tu strašnu zagonetku; pička, kurac, šupak, jebanje… Pa onda shvatiš da su sve vjerske komplikacije nekako postavljene oko pitanja: jebati ili ne jebati, svršiti ili ne svršiti. Tomislav Gotovac, 2007.




Čak i u svom šestom desetljeću Delimar ostaje vjerna svom neustrašivom i bestidnom pristupu stvaranju slika, a njeno u javnosti razodjenuto i izloženo tijelo – unatoč biološkom starenju – još uvijek nastavlja privlačiti pažnju kao nekada. Prema njenim vlastitim riječima: “Moji počeci u ranim 1980-ima bili su, što se tiče službene i civilne kritike, s obzirom na moje radove jasne erotske i seksualne konotacije, vrlo turbulentni. Površno gledanje na moje radove sam osjećala kao najveću uvredu: To je išlo ruku pod ruku s trivijalizacijom erotike i seksualnosti koji su temelj našeg postojanja. Crno-bijelim foto kolažem iz 1981. godine pod nazivom  Fuj, Beee –koji prikazuje uvećanu portretnu sliku muškog spolnog organa; neobrađenu s posve golim testisima, s ljubičastim cvijetom i bijelom čipkastom vrpcom koji ukrašavaju gornje dijelove stidnih dlaka – ironizira sam lažni građanski moral, koji je opet usko povezan s klerikalnim svjetonazorom “.


Samo treba pogledati njena brojna i različita tijela: posve gola ili razgolićena pripadaju pojmu (elementarnog) tijela i potrebi elementarnog odnosa prema tom tijelu. Kao što je u više prigoda naglasila: “Elementarno tijelo znači egzistencijalno tijelo, u fizičkom, mentalnom ili seksualnom smislu.” To je prilično blizu hrabroj mudrosti o golotinji Tomislava Gotovca: “Odustanite od gluposti jer svi smo stvoreni od dragoga Boga. Ne postoji ništa čega bi se trebali sramiti, čak ni genitalije. […] jer poruka golog tijela glasi: Nemam što skrivati. Bog me je na taj način stvorio kroz majku. Što bi tu trebalo biti nepristojno, što je na tvom kurcu, jajima, šupku obsceno?“Suprotno normativnim konceptima regulacije ponašanja koja je bila os političkog, kulturnog i vjerskog mainstreama u socijalističkim, postsocijalističkm i kapitalističkim društvima, nastupi Vlaste Delimar u javnim prostorima, osobno ili putem slika, zaokupljaju ljude zato što dotiču (često vrlo intenzivno) ono što navodno ne bi trebali, njihovu svijest i savjest ne ostavljajući nikoga ravnodušnim. Njene „ikone“ pogađaju promatrače upravo tamo gdje je njihov moralni (naučeni) i intelektualni (isto tako naučeni) narcizam navodno pronašao sigurno utočište: Gdje oni misle da znaju tko su dok igraju uloge pred drugima – uvijek iza zlatnih maski.

PUT YOUR FAITH IN WOMEN ispituje kako tjelesnom komunikacijom neprestano dominiraju predrasude o seksualnosti i golotinji i hrane se društvenim tabuima. Ikonografija Vlaste Delimar povezana s tim tabuima budi svjesno pozornost svojom sposobnošću predočavanja bezvremenskih vizualnih orgazama u javnosti, kako bi se publika transformirala u izravne i neposredne sudionike u vlastitom sakramentu. Bilo da je uključena u čin realnog, stvarnog seksualnog odnosa ili da samo evocira osjećaj ugode / krivnje / boli, koji je povezan sa seksualnim radnjama, Delimar u osobi Krista depriorizira patrijarhalni, puritanski oblik razuma, kao sredstvo darivanja milost (vizualizirajući sredstva seksualnog autoriteta) svojim “pokajnicima”. Samim činom promatranja posjetitelji izložbe u Beču su uključeni u neobičan ritual Vlaste Delimar i uklapaju se u njeno heretičko shvaćanje vizualnog samoostvarenja, koje promiče oslobađajuću moć seksualnosti kao priliku za novi humanizam. Ono što od akumuliranog seksualnog uzbuđenja izbija iz njenih samopredstavljanja pred gledateljima, nije slika razigrane, zavodljive žena koja se razodjenula da bi pobudila nečiju seksualnu želju ili nečije gađenje. Ne, njeni “vizualni orgazmi” otkrivaju ponešto o ljudskom rodu koji će, malo je vjerojatno, odgovoriti na jedno jedino pitanje: Mogu li ljudi zaboravati svoj goli sram?


Još uvijek je jako puno “žena”, ali u isto vrijeme manje „žena“ nego što bi ju neke feministce možda rado vidjele. Njeni kultni radovi iz 1980-ih, 1990-ih i 2000-ih su kontinuirana svjedočanstva da je Vlasta Delimar odraz svog dekoloniziranog Drugog – toga premordialnog, izvornog ljudskog tijela, oslobođenog u sebi i oslobađajućeg za gledatelja; razodjenutog bez da je „golo“, i „razodjevajućeg“ dok nas poziva da se odmaknemo od „onoga što mislimo da jesmo“. Dakle, ako je “ključno pitanje za sve normalne ljude: zašto se jebote svlačiš, zašto pokazuješ genitalije i koji to kurac znači?” (Tomislav Gotovac, 2007), povodom ove specifične izložbe treba dati barem jedan odgovor. Razodjenuto tijelo Vlaste Delimar je panafričko tijelo, ni muško ni žensko, ali u biti ljudsko biće. Ovo tijelo nas poziva skrenuti kolonizirani pogled s iznimno normativne, nasilno uređene, navodno jedinstvene, racionalne i univerzalne slike, te podiže našu svijest o jedinstvenom elementarnom žensko / muškom tijelu u njegovom prirodnom, izvornom stanju, oslobođenom i dekoloniziranom od paneuropskih, pankršćanskih, bijelih, rasističkih, šovinističkih, kapitalističih i imperijalističkih matrica moći.


Nadamo se da će apel Vlaste Delimar ovom izložbom, za odricanjem od golog srama, upućen ljudskim očima i umovima odjeknuti”.