S jedne strane, izložba Svjetlana Junakovića u Gliptoteci, naslovljena prema Slamnigovom stihu »Radi se o tome da zaustavim konja«, veliko je iznenađenje za sve koji ga poznaju kao ilustratora, crtača, autora koji je oblikovao bajkovite svjetove dječje književnosti. S druge pak strane, njegov iskorak iz druge u treću dimenziju, iz crteža u kiparstvo, zapravo je povratak korijenima: Svjetlan Junaković započeo je svoju plodnu karijeru upravo na slavnoj milanskoj akademini Breri, gdje je studirao kiparstvo, a povjesničarka umjetnosti i kustosica Muzeja suvremene umjetnosti Nada Beroš svrstava ga među najzanimljivije hrvatske kipare novijeg doba. 

   Razlika je samo formalna: umjesto crteža i ilustracija, za koje je dobio mnoge ugledne nagrade i s uspjehom se predstavio na nedavno održanom Sajmu dječje knjige u Bologni (gdje je Hrvatska bila zemlja partner), u Gliptoteci imamo priliku vidjeti skulpture na kojima je radio posljednje tri godine. No, suštinski, to je i dalje onaj stari, dobro poznati Junaković kojeg znamo iz »Velike knjige portreta«: sklon očuđivanju realističnog, traženju čudesnog u običnom, pomirivanju bajkovitog i svakodnevnog, uvijek uz dozu inteligentnog, suptilnog humora. 

  

Autoportreti

Ako bi trebalo tražiti zajednički nazivnik ovom motivski prilično heterogenom kiparskom ciklusu Svjetlana Junakovića, to bi sigurno bio humor. Bilo da se radi o poigravanju s pop-kulturnim referencama (na primjer, u radu »Autoportret s King Kongom«, u kojem je umjesto plavokose ljepotice u naručju golemog gorile na vrhu nebodera uspaničeni čovječuljak – Junaković), bilo da se radi o doslovnom ilustriranju metafore (kao u radu »Pas mater«, koji prikazuje kuju koja mlijekom iz nabreklih dojki poji i čovjeka i krmaču s čoporom vlastitih praščića, i morske pse i patku, čak i jedan avion) – duhovitost je konstanta ovih radova. 

Noćna mora

– Kompozicija Junakovićevih kiparskih autoportreta proizlazi iz dvodimenzionalnog oblika, stanovitog kadra, okvira koji određuje položaj plastičkih oblika. Već je i to dovoljno da se uvjerimo u tvrdnju kako taj umjetnik uistinu »crta skulpturom«, ističe Nada Beroš, dodajući da su u drugoj polovici 20. stoljeća rijetki hrvatski kipari, poput Radovanija, Boureka ili Lončarića, ustrajali na figurativnom izrazu, a još su rjeđi oni mlađi, stasali osamdesetih koji čine to isto. Svjetlan Junaković »bez sumnje, pripada među najosebujnije« – kaže Beroš. 

   Kad se bavi čovjekolikim likovima, kao u seriji »Autoportreta s…«, Junaković zadržava – namjerno ili nenamjerno – određenu mjeru naturalizma, groteske. Nešto u grubim crtama lica njegovih krumpiroglavih »Veslača« priziva misao na kipove iz opusa grupe Biafra. 

   Životinje zauzimaju posebno mjesto u Junakovićevom imaginariju. Gliptoteku napučuju brojni morski psi, vučice, svinje, pingvini, žabe, ptice, patke, majmuni, konji, jazavčari… Morskih pasa i konja ima najviše. Ali to nisu obični konji. Junakovićev »Pegaz«, na primjer, križanac je »pravog« konja i šahovske figure. Njegovi morski psi često imaju tijelo aviona (kao što jedna žaba ima tijelo old-timera). Skulptura »Ralje« prikazuje veliku, razjapljenu, prijeteću zubatu čeljust koja vreba iz dubine staklene boce. U praznom prostoru staklenke lebdi, ili pluta, kupačica koja ne sluti nikakvu opasnost. Filmske reference nastavljaju se dalje u radu »Spidermanov san« – to je zapravo noćna mora svih putnika, masa aviona zapetljanih u mreže nalik onim ribarskim. 

   Junaković se ne odriče humora ni kad izravnije odgovara na neke društveno-političke poticaje. Odgovor na takav poticaj dao je u zanimljivoj maloj skulpturi koja prikazuje dvanaest debeljuškastih ispršenih dječaka koji stoje ukrug oko fontane s nebeskoplavom vodom i sinkroniziranim mlazovima mokraće uzburkavaju njezinu površinu. Na mjestu gdje se mlaz pišaline dodiruje s vodom, žute su zvjezdice, navlas iste kao na zastavi Europske unije. Naslov »Zdenac života« pojačava ironiju. 

  Pozdrav iz Hrvatske

A kako Junaković vidi Hrvatsku? Njegovi su morski suveniri urnebesno eklektični: nekoliko radova kojim nadijeva ime »Greetings from Croatia« (Pozdrav iz Hrvatske) odvažno spaja nespojivo: nogometaša koji ispaljuje loptu s vrha pingvinovog nosa, Pinokija-nogometaša, Veneru-morsku sirenu, korablju nalik onoj biblijskoj Noinoj, deve i dupine. Kič nikad nije bio slavljen s toliko strasti. 

   Ako im je ironija glavni atribut koji opisuje ove radove, drugi je sigurno vedrina – naglašenija i prkosnija nego u Junakovićevim crtežima. 

   – Stojeći pomalo po strani, da ne kažem na kiparskoj margini, uronjen do guše u »strogo komercijalne« vode ilustracije, on će se, stjecajem okolnosti, kiparstvom baviti neovisno o kurentnim trendovima, pomalo osamljenički i uz dlaku, kako mu nalaže njegova prkosna šibenska ćud, zaključuje Nada Beroš. 

   Svjetlan Junaković (1961) diplomirao je kiparstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu 1981. i od tada se kontinuirano bavi crtežom, ilustracijom i skulpturom, prvih 25 godina kao samostalni umjetnik, a sada i kao izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Među važnijim samostalnim izložbama su mu one monografske u Zagrebu, Napulju, Mexico Cityju, Sieni, Genovi, Monzi i Münchenu. Autor je brojnih autorskih knjiga za djecu objavljenih u više od 30 zemalja svijeta koje su osvojile niz međunarodnih nagrada. Među njima se ističu nagrade za »Gran libro de los retratos de animales«, te nominacije za nagradu »Hans Christian Andersen Illustrator Award«, najznačajniju nagradu za dječju ilustraciju. Autor je lutaka i scenografije više puta nagrađivane predstave »Ko je Šlemil šel v Varšavo« Lutkovnoga gledališča iz Maribora, a nagrađivan je i za svoj animirani film »Moj put«. 

   Izložba u Gliptoteci bit će otvorena do 31. svibnja.