Pola stoljeća karijere

Izložba Matka Trebotića ”50 godina samoće”: Hrvatska tradicija i baština kao suvremena inspiracija

Tihomir Ponoš

Foto: Darko JELINEK

Foto: Darko JELINEK

Izložba Matka Trebotića '50 godina samoće': Hrvatska tradicija i baština kao suvremena inspiracija



Zlatni istokračani križ i deset slika iz recentnog opusa »bijelih slika« izloženi su na izložbi »Trebotić – pedeset godina samoće, Bochum 1968. – Split 2018.«, kojom Matko Trebotić obilježava pola stoljeća svoje izložbene likovne karijere. Izložba je prvotno postavljena u Dioklecijanovim podrumima u Splitu – njeno je otvorenje bilo 7. prosinca prošle godine, točno na 50. obljetnicu otvaranja Galerije Ruhrskog sveučilišta u Bochumu koja je, pak, otvorena prvom Trebotićevom samostalnom izložbom. Zagrebačka izložba posvećena Trebotićevoj obljetnici otvorena je prošli tjedan, a radi se o njegovoj 152. samostalnoj izložbi.


Središnji dio izložbe je »Manifest zlatnoga križa«, likovno djelo, ali i kulturni, intelektualni i identitetski manifest Trebotića. Za osnovu djela Trebotić je izabrao istokračani križ, inače njemu drag motiv. Istokračani križ ima snažnu univerzalnu simboliku; on je i kršćanski i pretkršćanski. Ta univerzalna simbolika tek je prvi sloj Trebotićeva »Manifesta«. Taj istokračani križ tvori pet monokromatskih zlatnom bojom koloriranih kvadrata. Njima jasno aludira na ruski konstruktivizam i geometrijsku asptrakciju. Trebotićevi su kvadrati zlaćani, nisu kao kvadrati Kazimira Maljeviča crni na bijeloj podlozi ili bijeli na bijeloj podlozi, ali je aluzija na nešto što je izniklo u nacionalnom kulturnom okružju i postalo internacionalno, time i dio mnogo šire kulturne baštine, sasvim jasna i to je drugi sloj Trebotićeva »Manifesta«.


Treći je sloj nacionalni, a to je natpis ispisan glagoljskim slovima: »Ja govorim hrvatski, ja sam umjetnik«. Glagoljsko pismo je slavensko, nije ekskluzivno hrvatsko, ali nigdje nije ostavilo tako dubok kulturni, pa i identitetski trag kao u Hrvatskoj, nigdje nije tako dugo trajalo kao na hrvatskom prostoru. Ta tri sloja Trebotićeva »Manifesta« – univerzalno, internacionalno, nacionalno – međusobno se ne potiru i ne isključuju, međusobno se nadopunjavaju i tvore jedinstvenu cjelinu.


Ljepota glagoljice




Sâm je autor za naš list kazao da je koncept križa za njega veoma važan – to je manifest protiv dominacije anglosaskog u umjetnosti, a taj je manifest izrečen upisanim glagoljskim tekstom jer »glagoljica je prelijepo pismo, njene su ligature predivne i jako me veseli što djeca u posljednje vrijeme u školi ponovno počinju učiti glagoljicu«. U glagoljici, ni u »Manifestu zlatnoga križa« nema ništa nacionalističko; radi se o korištenju tradicije i baštine (na mnogim slikama »bijelog ciklusa« također su glagoljska slova, ranokršćanske hrvatske crkvice i drugi elementi baštine i tradicije, prije svega mediteranskog dijela Hrvatske) jer »to je ono u čemu ja plivam, u toj vodi mogu plivati, ostalo bi bila laž, a laž u umjetnosti nije umjetnost«.


Matko Trebotić autor je i svečanog zastora u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, i u taj je zastor također inkorporirao glagoljicu jer »ona je posebno važna za taj dio Hrvatske, a ova se izložba dijelom naslanja na zastor kojega sam radio za riiječki HNK«. Anglosasku kulturnu dominaciju Trebotić prije svega vidi u pristupačnosti međunarodnom tržištu i cijenama koje na njemu postižu hrvatski umjetnici. Umjetnicima iz malih zemalja teško se probiti na tržište na kojem se okreću ogromni novci, kazao nam je Trebotić. Mali nemaju usporedivu moć privatnih galerista, muzeja, države koja ima velik novac i »mi smo sretni kad se dogodi da netko Knifera kupi za 100.000 eura«.


Manifest zlatnoga križa


Međutim, izložba »Pedeset godina samoće« i »Manifest zlatnoga križa« nisu plakanje, nego nada da bi i naši umjetnici mogli biti ravnopravniji na međunarodnom tržištu jer »imamo imamo vrsne likovne umjetnike«. Na »Manifest zlatnog križa« posebno se osvrnuo i Branko Franceschi, autor teksta u monografiji izložbe. Ustvrdio je da su za Trebotića u njegovoj umjetničkoj karijeri i glagoljica i crkvice »ono što je tradicijski naše, ali uvijek drugačije i izneseno univerzalno razumljivim jezikom, i to ga svih ovih 50 godina čini uspješnim umjetnikom jer ono naše uspijeva univerzalnim jezikom predočiti publici«.


»Manifest« je sadržajno specifično djelo kojim Trebotić jednom nogom stoji u tradiciji, drugom je u avangardi, a unošenjem glagoljskog teksta zalazi i u konceptualnu umjetnost. Franceschi je istaknuo i da se Trebotić referira i na čuvenu kompoziciju Mladena Stilinovića iz 1994. godine s tekstom »An artist who cannot speak English is not artist« (»Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik«) i time Trebotić »predstavlja drugi pol sličnog razmišljanja i otpora prema arbitrarnim uvjetima umjetničkog stvaralaštva u epohi globalne kulture obilježene supremacijom anglosaksonskog umjetničkog kruga«. Naime, Stilinovićev cinični iskaz o potrebi jezične prilagodbe ne bi li se ostvarila međunarodna karijera, kod Trebotića postaje »odbijanje kulturnog imperijalizma koji određuje suvremeni civilizacijski diskurs i tvrdoglavo prijanjanje kulturnim obrascima vlastite tradicije«.


Na tom tragu treba tražiti i odgovor zašto je za naslov izložbe odabrano »Pedeset godina samoće«. Osim jasne aluzije na roman »Sto godina samoće« Gabriela Garcije Marqueza, aludira na Trebotićevu karijeru, ne samo uspješnu i u inozemstvu, nego i dugo vremena stvaranu u inozemstvu, s hrvatskom tradicijom i baštinom kao suvremenom inspiracijom u stranome svijetu kojemu su ta tradicija i baština često slabo poznate.