Izložba Branke Uzur - melankolija isprepletena s humorom i ironijom

S postava izložbe u Gliptoteci – u prvom planu »tuljci« i »forme« / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Realizirana nepune dvije godine nakon smrti umjetnice, ova izložba ispravlja nepravdu prema Branki Uzur. U domovini nije postigla valorizaciju kakvu njezin opus zaslužuje – dijelom zbog toga što je dugo, od kraja osamdesetih, živjela na Cipru i u Australiji, ali ponajviše zato što se dominantno bavila keramikom – koja je u hrvatskoj umjetnosti zanemarena i ne baš ozbiljno shvaćena

Zanimljiva i osebujna umjetnica dinamičnog životnog puta, Branka Uzur, nije u domovini postigla prepoznatljivost i valorizaciju kakvu njezin opus zaslužuje – dijelom zbog toga što je od kraja osamdesetih živjela u Australiji, ali ponajviše zato što se dominantno bavila keramikom – koja je u hrvatskoj umjetnosti dugo vremena zanemarena i ne baš ozbiljno shvaćena. Njezina retrospektivna izložba u Gliptoteci svjedoči, posredno, o jednom drugom vremenu, u kojemu je keramoskulptura uživala dostojanstvo i poštovanje.

  Koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u zlatno doba keramike, Branka Uzur je s Akademije za primenjenu umetnost u Beogradu (današnjeg Fakulteta primenjenih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu) izašla kao zrela i samosvjesna umjetnica puna želje za eksperimentom.

  Uvodni dio postava izložbe u Gliptoteci pokazuje da su ti eksperimenti bili mahom uspjeli: izloženi su njezini reljefi u pečenoj zemlji, prikazi harlekina, motiva koji ju je privlačio svojom zlosretnom melankolijom i kojima se vraćala u seriji akvarela, uljima na platnu i oslikanim pločama u keramici.

 Ispravljanje nepravde

Snažan poticaj za istraživanje raznih motiva i raznih tehnika dobila je od dvoje profesora na Akademiji: Mirjane Isaković i Branimira Stajevića koji je godinama boravio u Švedskoj i svoja nova iskustva o skandinavskoj keramici prenosio na studente. Preko njega je Branka Uzur razvila sklonost prema kamenjači – šamotnoj, visoko paljenoj keramici obojenoj oksidima. S kamenjačom je nastavila raditi cijelog života. Nakon povratka sa studija u Zagreb, radila ih je u tvornici keramike »Zagorka« u Bedekovčini. Tada su nastale njezine vretenasto izmodelirane skultpuralne forme koje je autorica nazivala tuljcima.     U Bedekovčini su nastale i takozvane »forme«, napravljene 1981. i 1982. godine. Likovna kritičarka Lida Roje Depolo smatra ih kiparski najzanimljivijim djelima na ovoj izložbi, a riječ je o monolitnim skulpturama zaobljenih rubova koje autorica oslikava slobodno nanošenim geometrijskim oblicima.     Realizirana posthumno, nepune dvije godine nakon smrti umjetnice, ova izložba ispravlja nepravdu prema Branki Uzur. Na čelu te misije je autorica izložbe Lida Roje Depolo koja je za obimni katalog izložbe napisala nadahnut i bogato informativan tekst s pregledom i analizom svih faza umjetničina rada.     Osim keramoskulpture i uporabne keramike, Branka Uzur je za sobom ostavila i impozantnu količinu crteža, skica, velikih portreta za koje je u Australiji primila više nagrada, a koji se danas nalaze u privatnim kolekcijama iz kojih, zbog ograničenih sredstava, nisu mogli biti dopremljeni u Zagreb i uvršteni u ovu izložbu.    

Strah od letenja

O podršci koju je keramika uživala u bivšoj državi govori i činjenica da je Branka Uzur, uz mnoge druge umjetnike koji su se bavili keramoskulpturom i uporabnom keramikom, dobila priliku stvarati svoja djela u tvornici stakla »Kristal« u Samoboru koja je osamdesetih omogućavala brojnim umjetnicima rad u svojim postrojenjima. Na raspolaganju im je bio materijal, odlični uvjeti rada, ali i potpora i mentorstvo majstora staklara. U Samoboru se Branka Uzur upoznala s tehnologijom rada u lijevanom kristalnom staklu koje zahtijeva brzinu i spretnost kod modeliranja i obrade. Iz tog su razdoblja ostale prekrasne prozirne skulpture od žutog lijevanog stakla, koje podsjećaju na istopljene i obojane sige. Godine 1983. Branka Uzur je dobila Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a u Zagrebu.     Iz umjetničinog stalnog vraćanja motivima ženskog tijela može se iščitati i osviještena društvena kritika, a o tome svjedoče i nazivi koje je davala nekim radovima.     – Nekoliko skulptura nose naziv »Sestra hoće letjeti« ili »Strah od letenja«, te se referiraju na roman Erice Jong »Strah od letenja« u kojem se glavni lik (Izidora) plaši letenja u svakom mogućem smislu. Brankine »sestre« razapete su između htijenja i mogućnosti, žele poletjeti, ali su im noge srasle s tlom. Čak i fascinantno krilato žensko biće ne uspijeva poletjeti jer su joj i raskošna krila slijepljena s podlogom – ističe Lida Roje Depolo.  

   Od Nikozije do Sydneya

I u kasnijim radovima – crtežima i keramici – primjećuje se velika doza cinizma i autoironije, najčešće usmjerena prema ulozi žene u suvremenom društvu i stereotipima vezanima za tu ulogu. Njezina je kritika patrijarhata oštra i inteligentna, ali i vrckavo zaigrana.     Godine 1988. Branka Uzur je preselila na Cipar. Prijavila se na međunarodni natječaj Ujedinjenih naroda i dobila posao voditeljice Međunarodnog projekta za promociju lijepih zanata u Nikoziji i ondje provela četiri godine radeći na povezivanju lokalnih keramičara i osposobljavajući ih za samostalno djelovanje, počevši od upotrebe lokalnih materijala, dizajna i proizvodnje. Paralelno je razvijala vlastite dosege u keramici – u male skulpture ugrađivala je elemente lokalnog folklora.  

  Kad je završio UN-ov projekt na Cipru, 1992. godine, odlazi u Australiju, u Sydney. U toj novoj kulturnoj sredini, koja nije pokazivala tragove osobite naklonosti prema keramici, umjetnica se sve više počela okretati slikarstvu. Slikala je portrete, životinje, automobile i namještaj, mahom na platnima velikih dimenzija. Za portrete slavnih Australaca stekla je priznanje i nekoliko bitnih nagrada.

  Osobito su zanimljivi portreti suvremenika, slikani gotovo u prirodnoj veličini, postavljeni frontalno u statičnim pozama, bez ikakve naznake pokreta.

  – Zanimljiv je i depersonalizirani ciklus slika s namještajem – naslonjačima, tabureima i krevetima, i ciklus slika s automobilima. Autorica je uspjela na platnima prikazati »ispraznost« salona za namještaj ili autosalona. To su simboli potrošačkoga društva naše svakodnevice i fragmenti suvremenoga života koji nas okružuju, banalni prizori naslikani bez komentara. Namjerno depersonalizirane, Brankine slike svoju izražajnost temelje na kombinaciji boje i oblika i na njihovu suodnosu – ističe Lida Roje Depolo, koja primjećuje da se slikarstvo Branke Uzur u velikom dijelu oslanja na iskustvo pop-arta i suvremenoga dizajna.

   Umjetnički dnevnik

– Zaintrigirali su me izuzetni portreti Charlesa Blackmana, crteži ugljenom nastali potkraj devedesetih godina, kad se autorica intenzivno družila s tim poznatim australskim umjetnikom. Branka je volontirala u udruzi koja se brinula o starim umjetnicima za koje se nitko nije skrbio. Charles Blackman bio je boem i alkoholičar, a patio je i od demencije. S njim je vrijeme provodila tako što su zajedno crtali i razgovarali. Tada su nastali ovi portreti ostarjelog umjetnika, vrlo živi i neposredni.

  Posljednjih godina života, Branka Uzur je opsesivno vodila neobični umjetnički dnevnik. Zapravo se radi o debelim crtaćim blokovima prepunim crteža olovkom, nastalih u rasponu od 2004. do posljednjih dana života. U njima su stotine skicoznih, brzopoteznih portreta ljudi koje je umjetnica susretala ili se s njima intenzivnije družila. Često bi nepoznate ljude zamolila za poziranje; svi su uvijek rado pristajali. Portreti su nastajali na licu mjesta, za minutu-dvije.

  – Ja ove crtanke čuvam kao dnevnike. Portreti imaju datume; vremena i imena mjesta na kojima su nastali, napisala je Branka Uzur.

  U Hrvatsku se vratila prije nekoliko godina. Kupila je stan u Opatiji i ondje živjela do smrti.

  Ono što ostaje nakon obilaska izložbe je osjećaj neke neodređene tuge i melankolije koja se isprepleće s humorom i ironijom.

  – Njezina keramoplastika profinjena je parodija, često ludička, prepuna maštovitih rješenja i višeznačnih poruka, primjećuje Lida Roje Depolo.

  Izložba Branke Uzur ostaje otvorena do 30. siječnja.